Prigovaranje se ne treba miješati
s pružanjem obavještenja drugoj osobi o nekoj pogrešci ili
nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti.
Uopšte nije važno žalite li se
naglas ili samo u mislima. Ego nekih ljudi koji se nema sa
čime drugim identifikovati preživljava samo kroz
prigovaranje. Kad ste u vlasti takvog ega, prigovaranje vam
je, osobito drugim ljudima, prešlo u naviku, ali je, dakako,
nesvjesno, što znači da ne znate šta radite. Dio toga
obrasca je i pripisivanje negativnih mentalnih etiketa
drugim ljudima, bilo da to radite direktno ili, što je
uobičajenije, kad govorite o njima s drugima ili dok
jednostavno razmišljate o njima.
Nadijevanje imena najokrutniji
je oblik pridavanja etiketa i potrebe ega da bude u pravu i
da bude nadmoćan drugima – budalo, gade, gaduro – a protiv
tih se izričitih izjava ne možete boriti. Na sljedećem nivou
ljestvice nesvjesnog stanja nalaze se vikanje i vrištanje, a
odmah u blizini i tjelesno nasilje.
Zamjeranje je emocija koja prati
prigovaranje i dodjeljivanje etiketa ljudima te egu pruža
dodatnu energiju. Ako zamjerate, tada ste ogorčeni, ljuti,
povrijeđeni ili uvrijeđeni. Zamjerate drugima njihovu
pohlepu, nečasnost, nedostatak poštenja, ono što rade, ono
što su napravili u prošlosti, ono što nisu napravili, ono
što su trebali ili nisu trebali napraviti. Ego voli takve
stvari.
Ponekad “pogreška” koju
primjećujete u drugima čak i ne postoji. Potpuna je zabluda,
projekcija uma uslovljenog da posvuda uočava neprijatelje,
da dokaže kako je u pravu ili nadmoćan. Ponekad pogreške
mogu uistinu postojati, ali ako vidite samo njih, katkad
isključujući sve ostalo, samo ih uvećavate. Osim toga, u
sebi jačate ono na što reagujete kod drugih. Ako ne
reagujete na ego drugih ljudi, to je jedan od najuspješnijih
načina ne samo za nadrastanje vlastitoga ega, nego i za
rastvaranje kolektivnog ljudskog ega. Ali, takvo stanje
možete postići samo ako shvatite da ponašanje druge osobe
proizlazi iz ega, kao izraz kolektivnog ljudskog poremećaja.
Kad shvatite da nije riječ o nečemu ličnom, više nećete
osjećati prisilu da reagujete kao da jeste. Kad ne reagujete
na ego, nerijetko ćete biti u stanju izvući najbolje iz
drugih ljudi, onu neuslovljenu svijest za razliku od
uslovljene. Povremeno možda morate preduzeti nešto konkretno
kako biste se zaštitili od izuzetno nesvjesnih ljudi. To
možete napraviti, a da ih ne pretvorite u neprijatelje. No,
najveća vam je zaštita vlastita svjesnost. Druga osoba
postaje vam neprijatelj ako njeno nesvjesno stanje, ego,
shvatite lično. Ako ne reagujete, to nije slabost, nego
snaga.
Druga riječ za odustajanje od
reakcije je opraštanje. Oprostiti znači stvarno vidjeti,
odnosno vidjeti ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit
svakog ljudskog bića. Ego se voli žaliti i zamjerati ne samo
drugim ljudima, nego i situacijama. I prema osobama i prema
situacijama možete se odnositi na isti način: pretvoriti ih
u neprijatelje. Uvijek se podrazumijeva: ovo se ne bi
trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi,
prema meni se nepravedno postupa. A najveći neprijatelj egu
je, dakako, sadašnji trenutak, odnosno sam život.
Prigovaranje se ne treba
miješati s pružanjem obavještenja drugoj osobi o nekoj
pogrešci ili nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti. Ako se
suzdržavate od prigovaranja, to ne mora značiti da se mirite
s lošom kvalitetom ili ponašanjem. Kad konobaru kažete da je
supa hladna i da je treba podgrijati, u tome nema ega ako se
držite činjenica, koje su uvijek neutralne. “Kako se
usuđujete poslužiti me hladnom juhom?” To je prigovaranje.
Tu se javlja “ja” koje se voli osjećati lično uvrijeđenim
hladnom supom i iz toga će izvući sve što može, “ja” koje
uživa dokazati da je neko drugi pogriješio. Prigovaranje o
kojemu govorimo u službi je ega, a ne promjene.
Ponekad je očito da ego zapravo
ne želi promjenu da bi se mogao nastaviti žaliti. Pokušajte
uhvatiti, odnosno primijetiti, glas u glavi možda već i u
samom trenutku dok se žali na nešto i prepoznati njegovu
pravu narav, shvatiti da je to glas ega, samo uslovljeni
misaoni obrazac, puka misao. Kad god primijetite taj glas,
istovremeno ćete spoznati da vi niste taj glas, nego onaj ko
ga je svjestan. Zapravo, vi ste svijest koja je svjesna
glasa. U pozadini svega uvijek se nalazi svijest. U prednjem
je planu glas, mislilac. Tako se oslobađate od ega i
neprimijećenog uma. Onoga trenutka kad postanete svjesni ega
u sebi, on više, u strogom smislu riječi, i nije ego, nego
samo stari, uslovljeni misaoni obrazac. Ego podrazumijeva
nesvjesnost. Svijest i ego ne mogu postojati istovremeno.
Stari umni obrazac ili mentalna navika mogu preživjeti i
neko se vrijeme ponovno javljati, jer ih podržava snaga od
nekoliko hiljada godina kolektivnog ljudskog nesvjesnog, ali
svaki put kad ih prepoznate, oni postaju sve slabiji.