Kada bi Obama bio Milanović, a
Milanović Obama, u mnogim bi presudnim stvarima bilo teško
zaključiti tko je od njih dvojice više podmetao vlastitim
biračima
Ova je potrošena Vlada podvalila
deset krupnih lažnih obećanja, kako to uporno tvrdi HDZ, ali
se zemlja ipak mukotrpno izvlači iz krize, a to bi baš
svakome trebalo biti ono najvažnije. Predizborna obećanja i
predizborni programi u većini su zemalja tek papirnata
šarena laža. Samo ono što većina želi, a nipošto ono što je
teško, bremenito i upitno, a ipak neizbježno, samo ono što
se oslanja na osjećaje, mitove i predrasude, a nipošto na
ono što govori o teškim obvezama, mnogolikoj pameti,
mukotrpnom radu i kolektivnoj odgovornosti. Pa tako i u
Hrvatskoj. No, kada se ove (skoro) četiri Milanovićeve
godine, usporede s Obaminih (skoro) osam godina, američki je
predsjednik – baš kao i Milanović – obilno iznevjerio
vlastite birače. Dobitnik Nobelove nagrade za mir odjednom
se zapleo u niz opasnih sukoba, pa je Obama ispao promašeni
globalni spasitelj, baš kao što je i zabačeni Milanović
ispao samozaljubljeni ekvilibrist kada je obećavao zemlju
reda, rada i pravde.
Američka ekonomija cvjeta, ali u
ovoj Americi samo 1 posto stanovništva raspolaže s 20 posto
ukupnog bogatstva, američke se trupe povlače iz Afganistana,
ali se tamo tek razbuktavaju novi vjerski ratovi, baš kao i
u Iraku, koji se već sada raspao na tri države. Obama je
djelomično uveo zdravstvenu zaštitu za sve, ali je ona još
uvijek daleko od stvarnosti, on je obećao odmah zatvoriti
mučilište na Guantanamu, ali ta odluka čeka već osmu godinu,
Amerika je blizu energetske neovisnosti, ali su svi rokovi
još jednom odgođeni za pet godina, Bijela kuća nije provukla
zakon o borbi protiv opasnih klimatskih promjena, baš kao ni
prevažni zakon o zabrani olakog posjeda oružja, ukinula
astronomske bankarske bonuse i omogućila roditeljima da
koriste plaćeni dopust kada treba njegovati bolesno dijete.
Novi zakon o emigrantima ostao je u zapećku, dok su odnosi s
Rusijom došli do ruba hladnog rata, a ono što mu je donijelo
najviše slave (ubojstvo bin Ladena), izvedeno je na način
koji se protivi zajamčenoj zaštiti suverenosti svake
neovisne države.
Industrija predizbornih laži
Doduše, Obama nije iznimka u
američkoj industriji predizbornih laži, baš kao niti
Milanović u hrvatskoj političkoj maloj privredi. Još 1916.
godine Woodrow Wilson uporno je tvrdio da se Amerika neće
uplitati u europske ratove, a samo nekoliko mjeseci nakon
pobjede objavio je rat Njemačkoj. Podjednako blagorječiv je
bio i Hubert Hoover, koji je svakom Amerikancu obećavao
'pile u loncu', a 'auto u svakoj garaži', a godinu dana
kasnije, do nosa upao u Veliku depresiju nakon potpunog
sloma burze. Lyndon Johnson je obećao da američke trupe
nikada neće ratovati u Vijetnamu, a zatim započeo kopneni
rat koji je trajao sve do Nixonovih vremena, dok je George
W. Bush lažno obećao da nikada neće povećati poreze, a
njegov sin u Iraku izmislio Saddamovo oružje za masovno
uništenje. Baš kao što ni SDP nije najavio povećanje PDV-a,
ili poništenje Arbitražnog sporazuma, tako se i mali i
veliki uvijek izgovaraju na 'nove okolnosti', 'nezamislive
greške prethodnika', 'promjenu međunarodnih okolnosti' i
'tešku prilagodbu malih zemalja' u velikim međunarodnim
potresima.
Uostalom, u politici niti uspjeh
uvijek ne jamči pobjedu, a iz otvorenih laži malo tko
izvlači pokajničku pouku. Ivica Račan je izgubio izbore bez
obzira što je začeo mrežu autocesta i bilježio zavidan rast
BDP-a (više od 5 posto), dok HDZ danas optužuje SDP zbog
onoga što je službeno uveo Sanader u borbi za nacionalnu
prevlast 2003. Drugi su lagali, ali je samo premijer HDZ-a
svoje najveće laži pretvorio u službenu jamstvenu karticu
svakom Hrvatu, u kojoj se obećavalo manje poreze, jačanje
poduzetništva, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast
standarda, uravnoteženu platnu bilancu, posebnu brigu o
mladima i obnovu hrvatskog dostojanstva, u pet posebnih
kategorija, od kojih je ostvarena samo ona o pridruživanju
EU-u i NATO-u. Četiri od pet, a danas čak pet plus, mada se
sve ostalo (osim napojnice za novorođenčad) svodi na
prepisivanje sebe samih.
Ne
možemo ih smijeniti? Provjerimo ih!
Zbog toga se i u općoj svjetskoj
javnosti sve više i više javljaju neovisne grupe (uglavnom
na web stranicama) koje više ne žele gutati beskonačne
političke laži, već pokušavaju što točnije izmjeriti
pouzdanost, trajnost i vjerodostojnost političkih i javnih
obećanja, U svijetu se takve web stranice zovu Politifact,
FactCheck ili Istinomjer u susjednoj BiH i Srbiji, gdje su
ih već s velikim uspjehom pokrenule neke građanske udruge.
Oni razlikuju 'kratke noge' (čista laž), od poluistina, uz
razvrstavanje obećanja između 'neispunjeno', pa do 'počeli,
pa stali'. U Hrvatskoj su se sličnog posla nedavno
prihvatili GONG i Hrvatsko novinarsko društvo, uz potporu
američkog veleposlanstva (program Faktograf) premda se ovom
autoru čini da ovu ideju trebaju razvijati samo neovisne
udruge, ali ne i strukovna udruženja, koja okupljaju ljude
različitih mišljenja i mjerila. Niti sve novine, a niti svi
novinari, sigurno se neće složiti – navedimo samo jedan
primjer – što je u bezbrojnim pričama o Pelješkom mostu bilo
samo propaganda, a što čvrsto obećanje. No kada se već
slične stvari rade od New Yorka do Ria de Janeira, barem se
treba složiti da i svakodnevna kontrola svakojakih lupetanja
političara i drugih javnih ličnosti, i hrvatskoj svekolikoj
javnosti, može poslužiti barem kao putokaz, ako ne i kao
apotekarska vaga. Za ove izbore je kasno, ali će za
političare ovakve ideje uvijek dolaziti prerano.
izvor:
tportal.hr ›››
.jpg)
_001.jpg)