Skoro sve što smo naučili je
krivo. Mudrost i istina ne nalaze se u knjigama i školama.
Dobri đaci su preučili i tako još dalje odmakli u ludost.
Zablude su korjenite. Svako pravo učenje započinje s
odučavanjem.
Svijet se pretvorio u otvoreno
polje bez granica. Između kaosa i čovjeka ne stoji ništa.
Ništa nije uzvišeno: ravna ploha svijeta postala je dno.
Prividna sloboda je najgore ropstvo, a privid otvorenosti
krije zatvorske zidove ropstva i tiranije. Svijet je banalan
i okrutan; njegova logika je profana. Svijet više nije svet,
ogoljena pojavnost je zavodnik koji vabi u zabludu. Svi
pričaju, nitko ne sluša. Svi pišu, nitko ne čita. Svi
snimaju, nitko ne gleda. Nikoga nije briga. Ideja je
iščezla, bitak se povukao, nastao je mrak.
Za potvrdu gornjih tvrdnji nije
potrebna posebna mudrost niti je uopće potrebno tražiti;
sasvim je dovoljno protrljati oči, osvrnuti se oko sebe i
konstatirati opće rasulo. Taj osjećaj stvara jezu. Kome,
dakle, u takvom svijetu treba još jedna knjiga?
Pa ipak. Nekada se za knjigu
govorilo da je čovjekov najbolji prijatelj. Putopis je bio
suputnik, doslovno drug na putovanju, travel companion.
Takve knjige nisu iz sadašnjosti; one prebivaju u vječnosti.
One, baš kao duše, ravnodušno gaze plićake vremena i
prostora.
Čovjek na putu samospoznaje mora
krenuti od drevne i zaboravljene prošlosti, a na tom putu od
knjige „Balkanska traganja“ Miška Đukića neće naći boljeg
druga. Taj put je duboko osoban i nevezan za mišljenje
gomile koja u zabludi osjeća sigurnost. Korak u prazno kojim
započinje je junački čin, jer tek odbacivanjem laži čovjek u
suštinskom smislu postaje čovjek, slobodarsko biće predano
slobodi umjesto robovanju.
Učili su nas da je riječ
tragedija grčka riječ koja dolazi od riječi tragos, na
grčkom jarac. No, riječ je simbol, a prajezik Europe jest
naš jezik, prastari simbolički jezik metafizike i
filozofije. Simbol jarca je praslika tragača; on ide prvi,
uspinje se na vrh isključivo vlastitom tvrdoglavošću, gonjen
samo njemu poznatom vizijom i samo njemu dokučivim smislom.
Jarcu ne treba ni hrane ni vode; sam se za sebe snalazi.
Bivajući vječno na rubu, nikad ne zauzima mnogo mjesta: može
skočiti sa stijene na stijenu ne zauzimajući više prostora
od vlastitih stopa. Neumoran je, poduzetan, istrajan i
samostalan, i na kraju se uvijek uspije uspeti na vrh.
Podnosi pritom velike žrtve i svojom krvlju plaća tuđi
grijeh.
U času dostignuća jarac gubi
smisao zemaljskog postojanja i na čaroban način dostiže
duhovno preobraženje. To je ujedno i njegova tragedija:
traganje je završeno, put je probijen, cilj je dostignut.
Oni koji budu išli njegovom tragom smatrat će da su sami,
bez ičije pomoći, prošli utabanom stazom, a spomen na Jarića
– Arisa samo će smetati njihovoj taštini. Trag puta tako
riše njegovu osobnu tragediju i kalvariju koja donosi spas
za čovječanstvo. Njegova sudbina je katarza, jer samo on
jarić – aris ima karizmu i viziju svetovida, a njegov
fizički nestanak postaje oslobođenje za posrnule duše koje
bi bez te zvijezde vodilje bile osuđene na vječno lutanje u
mraku i sljepilu.
Miška Đukića sam upoznao kada me
na putu balkanskih traganja pronašla njegova knjiga. I danas
u njemu vidim svetog jarca koji se vođen čistom vizijom vere
ovim mitskim vrletima u potrazi sa smislom, gonjen
nedokučivom čežnjom i mutnim osjećajem nedovršenosti koji se
stapa s melankolijom. To je nad-ljubav, požrtvovnost,
tvrdoglava upornost koja vidi smisao u besmislu. On je
vlastitim nogama poput titana pregazio i opkoračio ovu našu
čemernu zemlju te na svojim putima našao bezbroj znakova
stare slave koja je danas napuštena baš od onih koji je
najviše trebaju i baš od onih koji bi je trebali najviše
braniti. Ona leži prezrena, survana u prah i pepeo pored
dobro utabanih besmislenih puteva kojima hitaju historijski
krmci na putu kolektivne propasti. Mi smo ti krmci, mi smo
ti od kojih smo oduvijek najviše strepili i ogorčeno se od
njih branili. Naša konačna propast bit će oslobođenje od nas
samih, naša katarza i preporod, naš spas od najgorih tirana
koji uopće mogu postojati.
Ova knjiga nije linearna, već
kozmička. Ona je stoga istinito i herojsko djelo nehajno
prema preživljavanju poput prečistog srca koje zrači ljubav,
hrabrost i mudrost. Ona nije za svakoga: ona je pisana kao
putokaz dušama na putu samospoznaje, dušama koje tragaju za
svrhom postojanja, za metafizičkom supstancom, dakle za
Bogom. Ona je putokaz novim iskonskim teolozima. Ona je
ohrabrenje tragačima koji će se osluškujući duh vremena
odazvati unutarnjem pozivu te krčiti puteve koji vode do
vlastite duše to jest do Boga.
Bez odgovora na suštinsko pitanje
svrhe postojanja nikada nećemo shvatiti odakle dolazimo pa
kako bi onda shvatili kuda idemo. Suština našeg traganja
nije u guslanju o minulim vremenima niti u traženju utjehe,
opravdanja i bijega od današnjih jada. Naprotiv, suština
traganja je u osvajanju duhovne stijene, kamena mudraca,
čvrstog oslonca s kojeg ćemo sagledati cjelokupnu istinu i
tako pronaći odgovore na goruća pitanja današnjice. Tek
ispravno poimanje sebe samoga postat će osnova za kvalitetno
promišljanje sadašnjeg trenutka, a djelujući ispravno sada i
tu oblikovat ćemo život konačno vrijedan življenja. Traganje
za iskonom tako postaje najbrži put ka budućnosti u koju je
naš velikan već stigao, a nama ostaje ići za blistavim
tragom koji vodi do zemlje divova i heroja, Slavije!
„Balkanska traganja“ će tek
ostvarenjem ove velike ideje ispuniti i oživotvoriti svoj
vanvremenski sveti smisao. Ona su u vječnosti trasirala
(tragirala?) staze naše budućnosti koja će se nužno, kao i
što priliči našoj svrsi i ulozi unutar porodice
čovječanstva, odigrati kao tragedija, ali nama tragedija
ionako mnogo bolje priliči nego ova bijedna bratoubilačka
farsa.
I tako, Miško Đukić ostavio je
zlatan trag na putu vječnosti. Utro je stazu kojom već
nesvjesno kreću mnoge duše. A kud ćeš od toga većeg smisla i
veće slave.
.jpg)
_001.jpg)