Tito se formirao u
Austro-Ugarskoj ekumeni u kojoj je nacionalni element bio
drugorazredna čovjekova odrednica – puno je važnija bila
klasna i profesionalna pripadnost, a on se kao ambiciozan i
vertikalno pokretljiv lik bio spreman integrirati... Dobro
je znao njemački, a zatim mu je to postao radni jezik u
Kominterni, gdje se upotrebljavao kao danas engleski u
transnacionalnim korporacijama. Bio je internacionalist,
Jugoslavija mu je bila tijesna, stalno je putovao po
zemljama Trećeg svijeta, a odmarao se na Brijunima u svom
privatnom Karipskom moru. Kod takvih ljudi pitanje
nacionalnog identiteta besmisleno je. Po profesionalnoj
formaciji bio je agent, tajni agent “Valter”, a poslije,
tajni agent “T. T.”, što je također pištoljski pseudonim
(Tula Tokarev, “tetejac”) s tim što je poslije sam sebe
preimenovao u rimsko “Tito”.
Znači, radio je konspirativno i
to je bio osnovni modus njegova političkog djelovanja kroz
cijeli život. Nije držao nikakve sjednice i savjetovanja,
osim kad je trebalo usvojiti nešto što bi unaprijed odlučio,
te prethodno osigurao provođenje odluke. Zašto je bio tako
uspješan? Vrlo jednostavno – bio je genij, imao je
fantastičan kapacitet vlastodršca, ili, što bismo danas
rekli “političara”.