autor poezija

 

 

autor: Dante Alighieri

 

 

POEZIJA

 

PAKAO

I PJEVANJE

Dante ima trideset i pet godina i započinje svoje putovanje 25. Aprila 1300. godine. Ovaj datum nije izabran slučajno. Papa Bonaficije VIII je tu godinu proglasio jubilarnom i dao veliko opraštanje grehova, a 25. april je datum kada je Bog, po srednjovjekovnom predanju, stvorio svijet, dok je Isus Hristos, razapet na krstu, istog dana iskupio svijet. Pjesnik je zalutao u gustu šumu (šumu grijeha). Uspijeva čudom da se izbavi iz nje i kreće put brijega (dobra) obasjanog suncem. Ali, na putu mu se ispriječe panter (pohota), lav (oholost) i vučica (pohlepa). Tada mu se ukazuje pjesnik Vergilije koji ga hrabri i nudi mu se za vođu obećavajući mu spas poslije dugog putovanja kroz tri kraljevstva onoga svijeta. Sa Vergilijem treba da prođe Pakao i Čistilište, a Beatriče, njegova mladalačka ljubav, odvešće ga kroz Raj do spasa.

Na pola našeg životnog puta
nađoh se u šumi gdje tama prebiva,
jer noga sa staze prave zaluta.
Ah, teško je reći mučninu što skriva
ta šikara šumska gusta
na koju i pomisao strah izaziva!
Tako je mučna da je šala smrt pusta,
al’ da bih kaz’o šta se tu zgodi,
o drugom će zboriti moja usta.
Ne znam šta bi da noga tamo hodi,
san veliki me je tako zanio
da zaboravih kuda pravi put vodi.
Ali, kada sam u podnožje brijega (2) dospio,
 

tamo gdje bi kraj onoj dolini (3)
gdje mi je srce veo strah prekrio,
ugledah mu pleća u visini
obasjana zracima (4) planete (5)
što predvodi ostale u svakoj tmini.
Tada strah se smiri, kao dijete,
što je svu noć kroz jezero srca plivao,
a ja je proveo pun mučne sjete.
I kao onaj što se zadihao
dok je isplivao, pa na žalu
u opasnu vodu se zagledao,
tako duša moja, izmičući još valu,
okrenu se da gleda to gazište
gdje niko živ ne izađe na obalu.
Opustih umorno tijelo što odmor ište,
pa nastavih put po plaži pustoj
tako da se penjah na više uporište.
Al, tamo na toj stazi strmoj,
panter laki, ta životinja ljuta,
skoči u koži pjegavoj i crnoj;
i ne sklanjaše mi se nikako sa puta,
već mi se tako na njemu ispriječi sav
da htjedoh da se vratim više puta.
Bješe ranog jutra pozdrav
i sunce se diže sa onim zvjezdama
što bijahu sa njime kada Božja ljubav
pokrenu one stvari lijepe u nama,
pa dobru da se nadam razlog se javi
od te zvijeri sa divnim pjegama
od jutra i proljećnog dana što se plavi,
ali ne toliko da stah me ne ukoči
kada preda me se lav pojavi.
Činilo se da ka meni kroči
uzdignute glave i od gladi pun bjesa,
reko bih: uplašile se i nebeske oči.
I vučica iskoči što s mršavosti stresa
sve požude kojih je sita ta strava,
zbog koje mnogo je tužnih do nebesa,
a toliko me uplaši njena pojava

3. Dolina grijeha
4. Božji zraci
5. Pjesnik pod planetom podrazumijeva sunce.

kada na nju pogleda pade da poče da ističe
nada iz mene da ću stići do vrhunca plava.
Kao što onaj rado stiče
srce ima puno tuge i jada
kada vrijeme dođe da bogatstvo izmiče,
tako i mene rastuži beštija sada
što prilazeći poče da me ganja
tamo gdje sunca nije, već samo hlada.
Dok sam silazio niže kroz granja
preda me neko se pojavi
naoko slab od dugog ćutanja.
Kad ga vidjeh u toj pustoj stravi -
„Smiluj mi se“- doviknuh njemu -
„ma ko da si, senka ili čovjek pravi!“
Odgovori: „Već nisam čovek u mnogo čemu,
a roditelji moji lombardijskog su soja
iz Mantove porijeklom u svemu.
Za Julija (6) se rodi duša moja,
živjeh u Rimu u doba dobrog Avgusta (7),
u vrijeme lažnih bogova svih boja.“
Pjesnik bijah i pjevahu moja usta
o pravednom Anhizu (8) što dođe iz Troje
pošto Ilion (9) gizdavi proguta vatra gusta.
Ali, zašto se vraćaš u jade svoje?
Što se ne vineš na brijega blagi prizor
koji je početak i uzrok radosti bilo koje boje?
„Dakle, ti si Vergilije jesi, ti li si izvor
iz koga pregršt riječi teče kao lava?“ -
postiđeno ja dadoh svoj odgovor.
„Ti što si pjesnicima uzor i slava,
nagrađeni su moja velika ljubav i učenje,
jer tvoj spjev i mene prosvjetljava.
Ti si moj učitelj i moje divljenje,
ti si onaj što me naučiti znao
lijepom stilu da proslavi i moje tvorenje.
Pogledaj skota što me nazad natjerao 

6. Gaj Julije Cezar, 100 - 44, prije n.e., rimski imperator.
7. Avgust Gaj Julije Cezar Oktavijan, 63. prije n.e., - 14, n.e., okupljao genijalne pisce i obezbjeđivao im život, a među njima Vergilija, Tit Livija i Ovidija
8. Anhiz - trojanski vođa, voleo Afroditu koja mu je rodila Eneju.
9. Ilion je naziv za Troju

slavni mudrače odbrani me od gada ljuta,
od njega sam se sav prepao.“
„Valja ti se držati drugog puta“ -
odgovori kada vidje moju suzu da sija -
„ako želiš pobjeći s tog mjesta smrknuta!
Jer ta zvijer zbog koje u tebi strah klija
ne dozvoljava da prođe ni duša jadna,
već ljude zaustavlja i redom ubija.
A tako je zlobna i tako gadna
da nikada pohotu svoju ne zadovolji,
već poslije jela još više je gladna.
Sa mnogim zvjerima se pari po volji,
a još više će ih bit dok ne bude dan viđenju
Hrta (10) s kojim će crći u bolu i nevolji.
Taj ne uživa u novcu i dragom kamenju,
već mudrosti, ljubavi i vrline slijedi glas,
a biće siromah po svome rođenju.
Poniženoj Italiji donijeće spas,
za koju od rana padoše djevica Kamila,
Evrijalt, Tur i Niz (11) u onaj čas,
Svuda će je goniti njegova sila,
dok je u pakao ne vrati,
odakle se zavist i pojavila.
Shvatam i mnim da ti se najviše isplati
da me slediš, a biću ti vođa pravi
odavde kroz prozor vječnih sati,
gdje ćeš čuti krike očaja na javi,
vidjeti drevne u bolu sjene
što vape da ih druga smrt muka izbavi;
i vidjećeš duše zadovoljne iako trpe muke plamene,
jer se nadaju da će i oni stići
bilo kada među one duše blažene.
Budeš li htio, zatim, njima prići,
dočekaće te duša dostojnija od mene tada,
s njom ćeš put nastaviti, a ja ću otići,
jer onaj car što tamo gore vlada, 

10. Hrt - postoji proročanstvo o Hrtu koji će doći i spasiti Italiju protjeravši vučicu u pakao. Ne zna se na koga je Dante mislio uprkos mnogim tumačenjima, ali Hrt simbolizuje Danteovu nadu da će biti slomljena papska vlast i Italija oslobođena od tuđe vladavine.
11. Ličnost iz Eneide. Kamila je mlada ratnica koja je poginula u borbi sa Trojancima. Evrijalt i Niz su dva prijatelja koji su poginuli u noćnom jurišu, Turi je poginuo u dvoboju sa Enejom

pošto bijah protivan njegovom zakonu,
neće da ja u grad mu dođem ikada.
Carstvo mu svuda, ali tu je na tronu,
tu mu grad i visoko prestolje,
blago onome koga odabere za blaženost onu.“
A ja njemu: „Pjesniče, molim te, bolje
u ime Boga koga nisi upoznao
vodi me van ovoga zla i nevolje
tamo gdje si ti meni rekao,
da vidim Svetog Petra želim sada
i te jadnike koje si mi opisao.“
On krenu, a ja za njim pođoh tada.


II PJEVANJE

Palo veče i Dante se boji teškog puta. Sjeća se da su Eneja i Sveti Pavle već posjetili onozemaljska carstva, ali da im je pomogao Bog u njihovoj misiji. On, međutim, ne zna da li je dostojan da kao Eneja uđe u podzemlje ili kao Sveti Pavle u raj. Vergilije ga ohrabruje i, kao dokaz nebeske podrške, kaže mu da ga je poslala Beatriče, koja je umrla deset godina ranije. Ta blagoslovena žena sišla je čak do pakla, na molbu Djevice Marije i nagovor Svete Lucije. Dante je ohrabren i odlučuje da pođe sa Vergilijem.

Dan je nestajao u zagasitoj tmini
oslobađajući sve što je živo umora
na zemlji ovoj, a samo ja jedini
spremah se gdje me čeka borba najgora
na mučnome putu i teškoj muci
što pamćenje nepogrešivo opisati mora.
O muze, o uzvišena dušo, budite mi pri ruci,
o pamćenje što si zapisalo ono što se dogodi,
sada neka se čuju tvoji plemeniti zvuci.
Upitah: „Pjesniče, što me tvoja ruka vodi,
da li sam dovoljno jak ne bih znao,
pa ti prosudi dok se na put teški ne ishodi.
U drugi svijet da je sišao
Silvijev roditelj (1), još za živoga tijela,
ti si meni ispričao.
Pa ako je, misleći na uzvišena dijela,
naklonjen njemu protivnik svakog zla (2) bio,
i kakva će mu biti potomstva cijela, 

1. Silvijev otac je Eneja, osnivač Rima, kasnijeg sjedišta papa.
2. „Protivnik zla svega“ = Bog 

nikada umni čovjek ne bi pomsilio
da dostojan nije bio izbora najvišeg neba, već često
da baš uzvišenog Rima i carstva bude otac mio,
a uistinu treba reći da za sveto mjesto
taj Rim i to carstvo bijahu odabrani
i da je tu naslednika Svetog Petra presto.
Na tom putu gdje slave mu se dani
čuo je stvari što su uzrok bile u svemu
da pobjeda njegova i papska vlast budu izatkani.
Kasnije Sveti Pavle krenu njemu
da bi tu vjeru osnažio
što je početak puta spasenju. Čemu
bih ja tamo išao? Ko bi to dopustio?
sebe ni Enejom ni Pavlom svetim
ne smatram ni to drugi neko ma ko bio.
Zato krenem li tim putem, strepim
da ne bude to uludo previše:
mudar si, razumijećeš bolje nego u riječima lijepim.“
I kao onaj što ono što je htio briše,
pa zbog nove misli mijenja nakanu
i da počne što je htio neće više,
tako i ja stadoh na tmurnu stranu
brijega, jer sam, razmišljajući, od odluke odustao
koja isprva bi jasna kao na dlanu.
„Ako sam dobro tvoju riječ razabrao“
- čuh velikodušnog gdje progovara -
„dušu tvoju strah je savladao
što često takve prepreke nam stvara
da nas od časnog poduhvata odvraća lako
kao životinja što se priviđa kad oko vara.
Da se riješiš toga straha tako,
rećiću ti što dođoh i što čuh svuda
u prvi čas kad mi bi žao tebe jako.
Bijah među onima što im nema kuda (3)
kada me pozva žena tako lijepa i blažena (4)
pa zatražih da mi zapovijeda i vodi me svuda.
Njene oči su sjale kao zvjezdana mrena,
pa anđeoskim glasom poče tako draga
svoju priču da zbori - tiha i snena 

3. Vergilije se nalazi u limbu među pravednicima, ali nehrišćanima. On u limbu nije podvrgnut mukama, osim čežnji, ali ne uživa ni u blaženstvima
4. „Blažena i lijepa žena“ = Beatriče

„Oh, mantovanska dušo blaga,
čija slava još svijetom se kreće
i trajaće dok je svijetu i vijeka traga,
moj prijatelj, al ne i sreće
spriječen je da u pustom kraju
korača, pa od straha naprijed neće;
po onome što sam o njemu čula u raju.
Kasno sam mu u pomoć pošla, mnim,
i bojim se da izgubljen luta u očaju.
Sada kreni, po ljeporečjem tvojim
i onim što će da ga spase, ja te molim,
učini da budem utješna sasvim.
Ja sam Beatriče što ti ovako zborim;
dolazim odande gdje bih da se vratim ponovo,
ljubav me pokrenula putem ovim.
Kad izađem pred lice Gospodovo,
hvaliću pred njim djelo tvoje.“
Zaćuta onda, a ja počeh svoje slovo:
„Oh, vrla gospo, zbog koje
ljudski rod veći je od stvorenju sviju
što u najužem krugu neba stoje (5).
Tvoje zapovijesti takvu ugodnost za me kriju
da i najbrže izvršenje se čini kasno,
tvoje ću želje ispuniti, samo neka liju.
Ali, kaži mi kako si ti tako lasno
bez straha sišla u ovo središte (6)
sa visina u koje povratak želiš strasno?“
„Vidim da tvoja duša da sazna ište,
pa reći ću ti ukratko“ - ona odvrati -
„zašto se ne plaših doći na ovo stratište.
Treba se samo one stvari bojati
koja može čovjeka zlom da umori,
a ostale nije tako strašno upoznati.
Bog me takvu u svojoj milosti stvori
da vaša nevolja ne može ništa meni
niti plamen tog pakla može da me sagori.
Na nebu je bilo žao jednoj plemenitoj ženi (7) 

5. Po Danteovom shvatanju Zemlja se nalazi u središtu svijeta i u središtu devet neba, a gledano sa Zemlje, prvo i najmanje je mjesečevo nebo, pa stih treba tumačiti kao: „od svega što se nalazi na zemlji“
6. „Središte“ = pakao čiji je jedan dio i limb
7. „Plemenita žena“ = Bogorodica

zbog tih prepreka koje ti pomenu,
pa su i Božji nalozi bili ublaženi.
Do Lucije (8) ona tada s molbom krenu
i reče: „Potrebna si svome vjernom
i preporučujem ti ga baš u ovom trenu.
Lucija, protivnica svemu okrutnom,
krenu i dođe na mesto gde sam bila
sjedjela sa Rahilom drevnom (9).
Ona reče: „Beatriče, hvalo Božja mila,
što ne pomogneš onome ko te je toliko volio
da se vinuo iz prostog svijeta ništavila?
Zar ne čuješ njegov plač nemio?
Zar ne vidiš smrt sa kojom se bori
na rijeci (10) od koje slabiji je okean cio?
Na svijetu se takvo biće još ne stvori
što tako hita za srećom ili zlu da uteče
kao ja pošto ona te riječi izgovori.
Sišla sam amo sa mjesta što blažen steče,
uzdajući se u tvoje riječi poštene
što čast su onome ko ih sluša i reče.
Pošto te riječi izgovori rastužene,
plačući, sjajne oči okrenu nevesela,
pa da dođem time požuri mene
i dođoh kao što je ona htjela,
pa sam te od divlje zvjeri sklonio
koja ti je prilaz brijegu omela.
Šta je dakle? Zašto si od oklevanja zanijemio?
Zašto kukavičluk cveta u tvojim grudima?
Zašto nisi odvažan i smio
kada o tebi na nebesima
tri blažene žene (11) brinu da te brane,
a ja ti toliko obećavam riječima?“
Kao što noćni mraz povijati stane
cvijeće i latice što se otvore veselo
kada sunce opet grane,
tako i ja vratih snagu u svoje tijelo
i hrabrost se u meni takva probudi 

8. Lucija, koju je Dante veoma poštovao zbog sopstvene bolesti očiju dobivene od čitanja, predstavlja hrišćansku milost koja prosvjetljuje.
9. „Drevna Rahila“, biblijska ličnost, žena je Jakovljeva.
10. Rijeka je zlo i grijeh, a ovo dvoje su moćniji od okeana.
11. Tri blažene žene su Bogorodica, Lucija i Beatriče

da progovorih kao iskren čovjek zacijelo:
„Oh, ti što mi pomože milostiva si bila
i ljubazan ti koji si odmah poslušao
te istinite riječi koje ti je uputila!
Ti si tvojim riječima sada znao
takvu želju da probudiš u srcu mome
da sam se prvom naumu opet predao!
Sad hajde, ista je želja u srcu mome i tvome,
ti vođa, ti gospodar, ti učitelj budi meni.“
- Tako mu rekoh, a kada on krenu u trenu tome
i ja stupih na strm i težak put kameni.


III PJEVANJE

Pjesnici stižu pred vrata pakla nad kojima stoji užasan natpis, koji je uplašio Dantea. Ulaze u predvorje pakla gdje se nalaze duše strašljivaca, koji nisu bili ni vjerni Bogu ni protiv njega. Dante je htio da se zaustavi, ali ga Vergilije podstiče da nastave, jer ti nesrećnici nisu dostojni da od njih ostane sjećanje na zemlji. U prolazu Danteu se, ipak, učini da je prepoznao dušu pape Ćelestina V (1). Pjesnici stižu, potom, na obalu rijeke Aheronta (2) gdje je Haron (3) prevozi proklete duše. Haron prvo odbija da preveze Dantea, jer je živ, ali ga Vergilije opominje da je to nebeska volja. Dante gubi svijest u toj strahoti.

KROZ MENE SE IDE U GRAD PAKLENI (4),
KROZ MENE SE IDE U BOL NEPRESTANI
KROZ MENE SE IDE MEĐU NAROD IZGUBLJENI.
PRAVDA MOG UZVIŠENOG TVORCA NAKANI;
BOŽJA MOĆ ME STVORI ZA KAPIJU OVOM JADU
UZ MUDROST I LJUBAV NA ISTOJ STRANI (5).
PRE MENE NE BI STVARI U OVOM GRADU
ŠTO VJEČNE NE BJEHU, PA I JA VJEČNO TRAJEM. 

1. Ćelestino V je izabran za papu 1294, ali se poslije pet mjeseci odrekao vlasti, Dante mu je to zamjerio, posebno zato što je na njegovo mjesto došao papa Bonaficije VIII
2. Ahernot - rijeka u donjem svijetu. U Ahernotu se ulivaju rijeke Stiks (sa svojim rukavcem Kokitom - rijekom plača) i Piriflegetont (rijeka vatre) Ahernot se uliva u jezero Aherusiju. Ove rijeke čine prepreku koju treba da savladaju duše umrlih prije nego što stignu u Hadovo carstvo.
3. Haron - lađar u podzemnom svijetu koji je u svojoj barci prevozio preko rijeke Stiksa duše mrtvih za jedan obol (sitan novac u staroj Grčkoj).
4. U srednjem vijeku obično su ispisivani natpisi iznad gradskih vrata, pa je i Dante stavio natpis iznad ulaza u pakao
5. Moć, mudrost i ljubav - atributi svetog trojstva: Boga oca, Boga sina i Svetog duha.

VI ŠTO ULAZITE OSTAVITE SVAKU NADU!

Te riječi što zrače mračnim sjajem
vidjeh iznad jednih vrata,
pa rekoh: „Učitelju, one me plaše, priznajem.“
A on će meni kao osoba što sve shvata:
„Ovdje treba sumnju odbaciti prije svega;
neka te malodušnost ne hvata.
Mjesto o kome zborih, evo, sada njega,
tu ćeš vidjeti ljude u velikoj stravi,
što su izgubili blagodeti uma svevišnjega.“
A kada svoju ruku na moju stavi
i razvedri lice, utješi me tada,
pa me uvede u svijet podzemni pravi.
Tu su uzdasi, plač i gomila jada
odjekivali u vazduhu bez ijedne zvijezde
da i mene odmah suza savlada.
Razni jezici, strašni urlici tu jezde,
riječi pune bola, govor pun gnjeva,
glasovi mukli i oštri tu se gnjezde
i pljesak ruku u huci što mučno sijeva
u tom vazduhu bezvremenom
poput pijeska koji na vihoru leti k'o pljeva.
A ja sa glavom svom smetenom
rekoh: „Učitelju, kakvi se to glasovi čuju?
Ko su ti ljudi u bolu pometenom?“
A on će: „Na taj način tuguju
žalosne duše bića onih
što ni pokudu ni pohvalu zaslužuju.
Zajedno su sa onim jatom zlih
anđela što Božju riječ ne čuše,
ali ni protiv nje ne bi hor neodlučnih.
Nebo ih progna da mu ljepotu ne ruše,
ni duboki pakao ih ne prima
da se njima ne pohvale proklete duše.“
Rekoh: „Šta je to tako teško njima
da tako plaču, da li ko zna?“
Odgovori: „Reći ću ti jednostavnim riječima.
Takva duša smrt ne može da spozna,
a život njen slijepi takva je nesreća
da sve je bolje nego ta sudbina grozna.
Svijet ne želi da je se iko sjeća;
i milost i pravda, svaka od nje lice krije,
ne govorimo o njoj, kreni u iskušenja veća.“
A ja, kada se osvrnuh, vidjeh barjak da se vije
stalno u brzom talasanju
kao da nikakav odmor za njega nije.
A za njime hrli u očajanju
toliko duša što ih je smrt pokosila
da izbrojati niko nije u stanju.
I kada mi se neka duša poznatom učinjela,
vidjeh i poznah onu sjenu
što je kukavički visok čin odbila (6).
Shvatih i bih siguran u trenu
da je to bilo jato kukavica što svili,
koje nema ni milost Božiju ni onu paklenu.
Ti nesrećnici što nikada živi nisu bili,
bijahu goli, a njih su pobadali
rojevi mušica i osa koji su tu gnjezdo svili.
Lica su im krvlju išarali
što je, pomiješana sa suzama,
kapala do nogu gdje su je crvi sisali.
A kada se okrenuh drugim daljinama,
vidjeh ljude na obali velike rijeke u tmini,
pa rekoh: „Učitelju, šta je tim dušama,
ko su i šta ih to takvima čini
da žele tu vodu da prebrode,
kako razabiram u ovoj pomrčini?“
A on će: „Razumijećeš sve, moj rode,
kada naši koraci zastanu
na tužnoj obali Aherontove vode.“
Tada postiđen oborih pogled u stranu,
bojeći se da mu ne dosadim dok me vodi,
pa sve do rijeke moja riječ ne planu.
Evo gdje ka nama na čunu brodi
starac, sa vlasima bijelim od starosti,
vičući: „Teško vama, duše grešne, ko vas rodi!
Ne nadajte se nebeskoj milosti:
dolazim da vas na drugu stranu vozim,
u svet večne tame, leda i ognjene jarosti.
A ti što si duša živa, mnim,
odlazi od tih leševa!“
Ali, kada vidje da ne odlazim,
reče: „Kroz druge luke i preko drugih puteva
ići ćeš na onaj svijet, ovuda nećeš proći:

6. Misli se na papu Ćelestina V.

lakšim ćeš brodom do onostranih krajeva (7).“
A Vođa njemu: „Harone, nebeske su moći
odlučile da ovako bude sada,
okani ga se u tvojoj zloći.“
Obrazi vunasti se smiriše tada
kormilaru močvare nemile
iz čijih očiju sijeva vatrena kaskada.
Ali, dušama umornim i golim što su vapile,
zacvokotaše zubi i promijeniše boju
kada čuše te riječi što su preteće bile:
rugale su se Bogu i ljudskom soju,
roditeljima svojim, mjestu, vremenu i sjemenu
iz koga su nikle, klele sudbinu svoju.
Zatim stupiše na obalu kamenu
duše uplakane kraj te zle bare
što čeka svakoga ko neće Božjem znamenu.
Haron, demon s očima što žare,
mig im dajući, u čun ih zbija poput stada,
svaku koja oklijeva udara veslom k'o magare.
Kao što u jesen lišće opada
sa grana, list po list, cijelo pleme,
sve dok se na zemlju ne složi tada,
tako se Adamovo zlo sjeme
baca redom, na znak, sa one litice,
kao što ptice na zov zvuku streme.
Tako se voze preko vode prokletnice
i prije nego što se čun na drugoj obali stvori,
na onoj prvoj već čekaju nove duše nesrećnice.
„Sine moj“ - Učitelj mili prozbori -
„svako ko Boga razljuti, pa iz života ode,
svi takvi se nađu u ovakvoj mori;
i svi žele na onu stranu vode,
jer Božja pravda ih tako gazi
da se strah u želju pretvara, rode.
Tu dobra duša nikada ne prelazi,
pa ako se Haron na tebe žesti,
njegove riječi su ti dobar znak, pazi.“
Poslije toga poče se tresti
mračni predio tako da od strave,
kada se toga sjetim, znoj me onesvijesti 

7. Dante će, kao i sve one koji će se spasiti, preuzeti anđeo na ušću rijeke Tevere i odnijeti na ostrvo Čistilišta.

Iz suzne zemlje vjetar se diže iznad glave
i bljesak rumene svjetlosti je zavladao,
tako da mi zamriješe čula, nesta jave,
i ja padoh kao čovjek koga je san savladao.

IV PJEVANJE

Krug prvi: Limb (1)

Strašan udar groma budi Dantea. Nađe se pored Aheronta u prvom krugu Pakla. Uđe sa Vergilijem u Limb i pita ga šta se dešava znajući takođe da on mnogo pati, jer se nalazi u Limbu, svome odredištu poslije smrti, gdje su smještene nekrštene duše ili oni koji su umrli prerano, kao i oni koji su umrli prije nastanka hrišćanstva. Te duše nisu posebno kažnjene, ali žive u stalnoj očajnoj želji da vide Boga. Dante i Vergilije, zatim susreću četiri velika pjesnika antičkog doba: Homera, Horacija, Ovilija i Lukana. Sa njima Dante uđe u grad opasan sa sedam zidova i tu vidi drevne pravednike koji nisu mogli da se spasu, jer nisu bili kršteni. Dante na kraju napušta to mirno mjesto i nastavlja put.

Iz dubokog sna povrati me među ljude
težak udar groma da sam se prestrašio
kao čovjek koga silom sada bude,
pa sam unaokolo odmoran pogled bacio
i uspravivši, se svuda sam zagledao
da upoznam mjesto na kom sam bio.
Istina je da sam bio stigao
na rub doline pod kojom je ponor plačan
iz koga je vječni vapaj odzvanjao.
Bio je dubok, maglovit i strašan,
tako da ništa ne mogah da vidim tamo
gledajući u njega, toliko bi taman.
„Sada, u svijet slijepi, siđimo onamo“
- reče pjesnik, blijed kao da je smrt srio -
„ja ću prvi, a ti za mnom samo.“ 

1. Limb je mjesto u kome do poslednjeg suda borave duše pravednika koji su umrli prije Hrista i djece koja su umrla nekrštena.

Primetih da ga je blijedi grč uhvatio,
pa rekoh: „Kako ću kada strah ispunjava grudi
tebi koji u mome strahu treba da si me utješio?“
A on će meni: „Muka onih tamo ljudi
što su dolje, a ne strah kako se tebi prikazuje,
bljedilo i sažaljenje u meni budi.
Hajdemo, jer dugo još ima da se putuje.“
Tako on krenu i tako me uvede
u prvi krug što ponor opasuje.
Tu, po onome što čuh, ne bi druge bijede,
ni plača, već samo su uzdasi
vječni vazduh mogli da tresu i cijede.
Tako bi, jer su bol bez mučenja ti siromasi
osjećali - ta gomila nepregledna
djece, žena i muževa što ih krst ne spasi.
A dobri učitelj će meni: „Tvoja riječ još nijedna
da me pita ko su te duše i što jecaju?
Hoću da znaš da su to bića čedna,
prije nego dalje krenemo, a zasluge ako imaju
dovoljno nije, jer nisu krštenja imali
što je dio vjere koju oni kao ti poznaju.
Oni su prije hrišćanstva postojali,
ali takav sam i ja sam bio,
pa Boga nisu kako treba poštovali.
Zbog toga, ne zato što je neko nešto skrivio,
izgubljeni smo i zato patimo sada
bez nade da nam se ukaže Bog mio.“
Veliki bol mi srce oduze kada
vidjeh da mnogi ljudi zaslužni
u Limbu su razapeti između čežnje i nenada.
„Reci mi, učitelju, reci mi gospodaru tužni,“
- počeh ja da bih se utvrdio u vjeri
koja svlada svaku sumnju i naum ružni:
„zar niko nikada izašao nije po mjeri
zasluge svoje ili tuđe da blažen bude ikada?“
A on shvativši moj naum prikriveni, odmjeri
odgovor: „Bijah nov sred ove kuće jada
kada vidjeh da neki moćnik dolazi
krunisan znakom pobjede tada.
Vidjeh da sa sjenom praroditelja (2) izlazi 

2. Sjena praroditelja - Adam, prvi čovjek po Bibliji

i onom Avelja (3) sina njegovoga i Noja (4) sama,
pa Mojsija (5) što je zakone umio da izdaje i pazi;
sa sjenom kralja Davida (6) i sjenom patrijarha Avrama (7),
Izraela (8) sa ocem i porodom što ga ima
i sa Rahilom (9), za koju toliko učini, i sjenama
mnogih drugih, a onda ih učini blaženima.
I treba da znaš da prije tih sjena
nema nijedne ljudske duše među spasenima.“
Razgovor nas ne zaustavi ni trena,
već smo kroz šumu i dalje prolazili,
kroz tu šumu sjena i gorkog pelena.
Još nismo bili dug put prevalili
od moga sna, kada vatru moje oči spaziše,
čiji su plamenovi onu tamu prosvetlili.
Od nje nismo bili udaljeni previše
da ne bih razaznao bar jednim dijelom
kakav častan svijet na tom mjestu diše.
„Ti što si čast nauke i umjetnosti, dušom i tijelom,
ko su ti što toliku čast imaju
da se razlikuju od drugih na svijetu cijelom?“
A on će meni: „To časno ime koje još znaju
u svijetu u kome živiš i ti,
pribavilo im je milosti što se takvima daju.“
U tom času neki glas zagrmi:
„Ukažite počast velikom pjesniku u ovaj čas:
otišao je, pa se vraća našoj osami.“
Kad se smiri i utihnu taj glas,
vidjeh četiri velike sjene koje se približavaju,
ni tužne ni vesele, spram nas.
Učitelj prozbori u tom paklenom očaju: 

3. Avelj - drugi sin Adama i Eve. Ubio ga je brat Kain iz ljubomore, jer je pomislio da Bog više voli Avelja.
4. Noje - biblijski praotac, sin Lameha. Napravio barku koja je trebala da od potopa spasi njega i njegovu porodicu i poveo je i po jedan par od svih životinja. Pristao je na planini Ararat i postao praroditelj novih ljudskih rasa.
5. Mojsije (XIII v. prije n. ere?) - oslobodilac i zakonodavac izrailjskog naroda.
6. David (oko 1015? - 975? prije n.e) - drugi jevrejski car. Poznat po dvoboju sa Golijatom koga je ubio iz praćke.
7. Avram (XIX vijek prije n.e?) - jevrejski praotac iz Ura Haldejskog, jedna od najkrupnijih biblijskih ličnosti.
8. Izrael - ime dato jevrejskom praocu Jakovu poslije njegove borbe sa anđelom, a takođe i ime jevrejskog naroda koji vodi porijeklo od Jakova - Izraela.
9. Rahila - prema Bibliji, druga kći Lavanova, žena praoca Jakova.

„Vidi onoga što mač u ruci ima,
pa kao kralj ide, a ostali ga ne zadržavaju.
To je Homer, pjesnik nad pjesnicima;
drugi je što dolazi satirik Horacije;
Ovidije treći, a Lukan za njima.
Ali, pošto u svima srce pjesnika bije,
kada pohvalu meni onaj glas objavi,
čast mi ukazuju i nikom krivo nije.“
Tako vidjeh da se skupi, k'o na javi,
lijepa škola najvećeg među svima,
koji kao orao nad drugima slavi.
Pošto su malo razgovarali majstori rima,
okrenuše se meni sa pozdravima,
pa se i moj učitelj nasmiješi sa njima:
i još većim me obasuše počastima,
jer me njihovo pleme tada ugosti,
pa sam šesti bio među takvim umovima.
Tako odosmo do one svjetlosti
govoreći o stvarima koje su sada za ćutanje
kao što ih je trebalo reći u onoj okolnosti.
Stigosmo pred neki zamak, plemenito zdanje,
opasan zidovima sedam puta je bio,
pod zaštitom jedne rječice manje.
Pređosmo je kao da joj je tok presušio;
kroz sedam kapija prođoh sa mudracima:
stigosmo na travnjak svjež i čio.
Na njemu ljudi časnih i ozbiljnih ima,
sa izgledom dostojanstvenim jako:
malo su zborili blagim glasovima.
Povukosmo se na jednu stranu zamka tako
na mjesto otvoreno, svijetlo i visoko,
da je mogao da se vidi od njih svako.
Tamo nad zelenilom moje oko
vidje duhove najvećih velikana što ih ima,
da se time i sada ponosim duboko.
Vidjeh Elektru (10) sa mnogim drugovima.
među kojima prepoznah Hektora (11) i Eneju (12) 

10. Elektra - majka Dardana, osnivača Troje
11. Hektor - trojanski heroj, sin Prijamov, branilac Troje, koga je ubio Ahil
12. Eneja - trojanski heroj, sin Afrodite i Anhiza. Poslije pada Troje stigao je u Lacio, u današnjoj Italiji, oženio se Lavinijom, kćerkom kralja Lacija, i otuda potiče predanje o božanskom porijeklu Rimljana 

naoružanog Cezara (13) sa sokolovim očima.
Vidjeh, na drugoj strani Kamilu (14) i Pentesileju (15)
pa sam i kralja Latina ugledao (16),
sa kćerkom Lavinijom - gdje hode niz aleju.
Vidjeh Bruta (17) što je Tarkvinija (18) prognao,
kao i Lukreciju, Juliju, Marciju i Korneliju (19);
i Saladina (20) koji je usamljen ostao.
A kada podigoh malo pogled očiju,
vidjeh učitelja onih što znaju (21)
kako s'jeda u filozofsku familiju.
Svi mu počast čine, svi ga gledaju:
Ugledah i Sokrata i Platona (22)
što bliži su od drugih njegovom sjaju;
I vidjeh Orfeja (23) i Cicerona (24),
Diogena, Anaksagoru i Talesa (25),
Empedokla, Heraklita i Zenona (26);
Demokrita (27) što smatra da iz atoma je sva smjesa
i Diskorida (28) što znao je bilju tajnu da otkrije,
Seneku i Lionisa (29), pjesnika od grčke krvi i mesa,
na Ptolomeja i Euklida (30), oca geometrije 

13. Pjesnik misli na rimskog imperatora Gaja Julija Cezara
14. Kamila - mlada ratnica, poginula u borbi protiv Trojanaca.
15. Pentesileja - kraljica Amazonki, koju je ubio Eneja
16. Latin, kralj Lacija, čijom kćerkom Lavinijom se oženio Eneja
17. Lucije Junije Brut (VI v. prije n.e.) - po predanju odigrao odlučujuću ulogu u zbacivanju Tarkvinija Oholog, poslednjeg rimskog kralja, i u zavođenju republike.
18. Tarkvinije Oholi - sedmi i poslednji kralj Rima
19. Lukrecija se ubija kada ju je obečastio sin Tarkvinija Oholog. Judija je kći cezareva i žena Pompejeva. Kornelija je slavna mati braće Grah. Marcija je žena Katonova
20. Saladin je egipatski sultan (1137 - 1193)
21. „Učitelj onih što znaju“ - pjesnik misli na Aristotela
22. Sokrat, grčki filozof, rođen u Atini 469. prije. n.e. Platon, grčki filozof, nastavljač Sokratove doktrin, rođen 427. prije. n.e.
23. Orfej - antički pjevač, sin nimfe Kaliope i Apolona
24. Marko Tulije Ciceron (106 - 43 prije. n.e) - rimski političar i govornik
25. Diogen, Anaksagora i Tales - antički filozofi
26. Empedokle, Heraklit i Zenon - antički filozofi
27. Demokrit, grčki filozof, za koga je Dante našao kod Cicerona da on dokazuje da je svijet nastao slučajnim susretom atoma
28. Diskorid - grčki ljekar iz I vijeka koji je napisao veliko djelo o lekovitim biljkama
29. Seneka - latinski pisac (4. prije. n.e. - 65. poslije n.e.). Bavio se filozofijom i poezijom. Linos - grčki muzičar i pesnik
30. Ptolomej (100? - 178? g.) - egipatski astronom. Euklid je slavni aleksandrijski pisac „Elemenata geometrije“, živio oko 300. g. prije n.e.

 

Hipokrata, Galena i Avicenu (31),
Averoesa, tumača Aristotelove filozofije. (32)
Opširno da opišem ne mogu svaku sjenu,
jer moram da žurim zbog duge priče moje,
pa mi često riječi ne slijede svaku promjenu.
Od šestorice nas dva je ostalo:
mudri vođa drugim putem sada vije
sa mirnoga mjesta ka vazduhu drhtav što je,
pa se nađoh tamo gdje ni tračka svijetla nije.

31. Hipokrat (470 - 356 prije. n.e.), Galen iz Pergama (131 - 201. n.e) i Avicena (Abu Ali el Husein Ibn Sina, 980 - 1037. n.e., iranski ljekar), tri su poznata ljekara i pisca medicinskih djela.
32. Averoes - slavni arapski filozof iz Kordove, tumač Aristotelovih djela.
 

V PJEVANJE

Krug drugi: Razvratnici

Na ulazu u drugi krug pakla stoji sudija Minos (1) koji svakoj duši određuje mjesto mučenja uvrćući rep onoliko puta koliko želi da nesrećnik siđe. Minos želi da spriječi Dantea da uđe, ali ga Vergilije odvraća od toga. Pjesnici ulaze u drugi krug pakla gjde se nalaze razvratnici u vječnoj oluji. Danteu je omogućeno da razgovara sa dvoje slavnih ljubavnika antičkog doba - Paolom i Frančeskom. Oni su u Paklu, jer se Franćeska zaljubila u svog djevera Paola Malatestu. Njen muž Ćanćoto Malatesta ih je zatekao u preljubi, i ubio mačem, između 1283 i 1286. Paolo plače dok Franćeska govori o njihovoj tragičnoj ljubavi. Dante je potresen i onesvješćuje se.

Tako siđoh iz prvog kruga nesreće
u drugi manje prostran gdje tuga
bolnija je, pa jauke izaziva veće.
Tu strašni Minos reži kao kuga:
na ulazu grijehe odmjerava;
sudi i vrteći repom kazuje broj kruga.
Kada duša u kojoj nesreća rođenja spava
pred njega dođe, pa se ispovijedi,
taj znalac grehova označava
koje mjesto u paklu joj slijedi;
uvije rep toliko puta
koliko krugova niže njen grijeh zavrijedi.
Pred njega bezbroj duša zaluta
i redom dolazi da čuje presudu;
ispovijedi se, kaznu čuje, pa dolje odluta. 

1. Minos je legendarni kralj Krita, sin Evrope i Zevsa. Pasifajin suprug, mudar zakonodavac. Sa Eakom i Radamantom sudija u podzemnom svijetu. Vergilije ga je u Eneidi smjestio u podzemlje kao jednog od trojice sudija, dok ga je Dante predstavio kao demona koji sudi na ulazu u pravi pakao

„Oh ti što se nađe na ovom strašnom sprudu,“
reče Minos kada vidje mene tada
prekidajući posao na svome sudu,
„pazi kako ulaziš i kome vjeruješ pun jada:
neka te ne zavarava širina kapije!...“
A moj će mu vođa: „Što vičeš sada?
Da mu zapriječiš suđeni put dobro nije:
tako želi onaj što kada želi
može što hoće, ne pitaj više, bolje ti je.“
U taj tren počeh zvuk neveseli
da razbiram i nađoh se na onoj strani
gdje me potrese plač vascijeli.
Stigoh na mjesto gde ne svijetle dani
što riče kao more u oluji,
kada ga tuku vjetrovi raznostrani.
Paklena oluja tu vječno bruji,
nosi duše u svome vrtlogu,
bije ih i vrti u svojoj struji.
Kada na urvine stave nogu,
čuju se krici, plač i stenjanje,
kletve svakojake upućuju Bogu.
Razumjeh da su na takvo stanje
osuđeni oni što im je bilo
od razuma jače tjelesno uživanje.
Kao što čvorak širi svoje krilo
zimi u jatu širokom i gustom
tako te zle duhove olujno šilo
baca tamo amo u vijanju pustom;
nikada im ni zračak utjehe ne sine
da se nadaju odmoru, a nekmoli oproštaju kom.
Pa kao što ždralovi pjevaju žalosno kroz visine
leteći u dugome nizu duž neba plava,
tako vidjeh da dolaze uz krike njine
sjeni nošene olujom što ne jenjava,
i zato rekoh: „Učitelju, ko su ove sjene
što ih crni duh tako kažnjava?“
„Prva o kojoj želiš da čuješ od mene,“
- reče mi - „carica se zvala
za mnoge narode onovremene.
Bludu se je do te mjere odala,
pa je pohotu ozakonila
da spere sramotu u koju je pala.
Predanje kaže da je to Semiramida (2) učinila
koja nasijedi Nina (3) kome bi žena:
sada sultan vlada zemljom što je njena bila.
Druga je ona (4) što se zbog ljubavi ubi ojađena
i ne bi vjerna Sihejovom (5) pepelu;
tu je i Kleopatra (6) raspaljena.
Jelenu (7) vidi koja, s vatrom u tijelu,
toliko zla dozva , pa Ahilova (8) tamo je sjena
koji se za ljubav borio pred smrt neveselu.
Vidi Parisa (9), Tristana (10)“; i toga trena
više od hiljadu sjena mi je pokazao
što ih od života rastavi ljubav snena.
Pošto sam moga učitelja saslušao
kako nabraja žene iz davnine i vitezove,
sažalih se tako da zamalo u nesvijest nisam pao.
Zaustih: „Pjesniče, čuj riječi ove,
rado bih razgovarao sa ono dvoje
što se čini da na vjetru lako plove.“
A on meni: „Kada dođu blizu ruke tvoje,
ti ih zamoli čim budu na tvojoj strani,
u ime ljubavi što ih vodi, i doći će oboje.“ 

2. Semiramida je asirska i vavilonska kraljica kojoj legenda pripisuje osnivanje Vavilona i njegovih visećih vrtova. Pričalo se da je živjela u nedopustivoj ljubavi sa sinom, pa je takav odnos dozvolila zakonom.
3. Nino, asirski kralj, oženjen Semiramidom
4. „ona“ = Didona ili Elisa, kći Muta, kralja grada Tira, i sestra Pigmaliona. Pošto je njenog muža Siheja ubio Pigmalion, pobjegla je i otišla da osnuje Kartaginu. Tamo ju je, prema Vergilijevoj Eneidi, zaveo trojanski izbjeglica Eneja, a zatim je, po naređenju bogova, napustio. Očajna, Didona se popela na lomaču i izbola nožem.
5. Sihej, Didonin muž
6. Kleopatra, legendarna egipatska kraljica, bila je Cezareova i Antonijeva ljubavnica. Zarobio ju je Oktavijan, ali je ona pustila da je ujede zmija otrovnica da ne bi morala učestvovati u Oktavijanovom trijumfu.
7. Jelena je spartanska kraljica, čuvena po ljepoti, Ledina kći, Kastorova i Poluksova sestra, jedna od junakinja Ilijade. Bila je Menelajeva žena, koju je oteo Paris, što je izazvalo pohod na Troju i Trojanski rat.
8. Ahil, trojanski junak, zaljubio se u Parisovu sestru Poliksenu, ali je bio ubijen na dan vjenčanja, iz zasjede.
9. Paris je u grčkoj mitologiji drugi sin Prijama i Hekabe, Enonin muž. Oteo je Jelenu, Menelajevu ženu, jer kada je trebalo da dodijeli nagradu najljepšoj između boginja Here, Atene i Afrodite, dao je Afroditi jabuku sa natpisom „najljepšoj“, jer mu je obećala ljubav Jelene iz Sparte
10. Tristan i Izolda, na putu za dvorac kralja Marka, popili su magični ljubavni napitak namijenjen kralju i njegovoj budućoj ženi Izoldi i ostaju vezani do smrti uprkos svim preprekama na koje nailaze.

Čim ih vjetar ka nama nakani,
prozborih: „O, duše ožalošćene,
dođite da razgovaramo, ako to Bog ne brani.“
Kao što golubice žudnjom privučene
uzdignutih krila u gnijezdo milo bi sletjele,
doletjevši kroz vazduh željom nošene,
tako su iz jata, gdje i Didona bješe, izletjele
te duše prilazeći nam kroz vazduh pun more,
toliko su moje riječi ljubav plele.
„Oh, blaga dušo i mili stvore
što kroz vazduh pu tamnoga nemira
posjećuješ nas što okrvavismo svijetu odore,
da nam je prijatelj kralj svemira,
molili bismo ga da te mirom obraduje,
jer si se sažalio na grijehe našeg hira.
O onome što duša vam želi da kaže i čuje
slušaćemo i zboriti sa vama
dok vjetar, kao sada, miruje.
Zemlja gdje sam rođena i ja sama
tamo je gdje Po ka moru pristaje
da se smiri sa svojim pritokama.
Ljubav kojoj se plemenito srce brzo predaje
obuze njega zbog ljepote moje, koje
nesta, tako da i sada u meni bol traje.
Ljubav što nikome ko voli ne prašta to je,
pa i mene takvom snagom zavrti
da, kao što vidiš, još ne napušta srce moje.
Ljubav nas dovede do smrti:
Kaina (11) čeka onoga ko nas ubi.“
Tako nam rekoše u taj čas škrti.
Pošto sam razumio njihov udes grubi,
pognuh glavu u dugo stajah u sjeni
sve dok pjesnik ne reče: „Šta ti bi?“
Kada se oglasih, rekoh: „Jao meni,
koliko slatkih misli, koliko želje u srcima.
Zatim prozborih okrenuvši se njima
ovim riječima: „Frančeska, tvoje muke
tugu i sažaljenje bude u mojim grudima.
Reci mi: uz uzdahe, te slatke zvuke
kome si i zašto ljubav dala,

11. Kaina je prvi pojas devetog kruga pakla u kome se nalaze izdajice rođaka

kako su vam se u tajnoj želji splele ruke?“
A ona će meni: „Nema većeg žala
od sjećanja na doba što srećom zrače
u vrijeme jada: to tvoj učitelj zna, vala!
Kako je počela i rasla sve jače
ljubav naša, ako želiš toliko da znaš,
ispričaću kao biće što zbori i plače.
Čitali smo jednog dana iz dokolice baš
o Lanselotu (12) kako ga je ljubav mučila:
sami smo bili, ne sumnjajući u udes naš.
Više puta vatra oka nam se ukrstila
dok smo čitali i bledjela nam lica toga dana,
ali samo na jednome mjestu tijela su nam popustila.
Kada pročitasmo da na željeni osmjeh usana
poljubac spusti taj vitez zaljubljeni,
ovaj što me neće napustiti nijednoga dana,
na usne mi položi poljubac ostrašćeni.
Kao Galeot (13) pisac knjige provodadžija je bio:
toga dana više nismo čitali zaneseni.
Dok je jedan duh to govorio,
drugi je plakao, tako da od jada
k'o da sam umro ja sam se onesvijestio
i pao k'o što mrtvo tijelo pada. 

12. Lanselot, jedan od legendarnih vitezova Okruglog stola na dvoru kralja Artura, u čiju ženu Ćinevru je bio zaljubljen
13. Galeot je u starom francuskom viteškom romanu koji su čitali pomagač Lanselotove i Ćinevrine ljubavi. 

VI PJEVANJE

Krug treći: Proždrljivci

Kerber, pas sa tri glave i repom i kosom načinjenim od zmija, bdi nad proždrljivcima, koji su potopljeni u blato i šibaju ih kiša, snijeg i grad. Vergilije mu baca u usta blato i dok ga on proždire, uvodi Dantea u njegovo tužno kraljevstvo. Čako, jedan Firentinac, o čijoj ličnosti znamo samo iz Danteovog kazivanja (bilo je neosnovanih pokušaja da se on poistovjeti sa pjesnikom Čakom del Anguilarom), otkriva mu buduću sudbinu Firence u vrijeme borbi između Crnih i Bjelih (divlja stranka nazvana tako, jer su se njeni pripadnici doselili iz okoline i ostali sirovi, iako su se obogatili trgovinom), kada je pala i krv 1. maja 1300. god. Iako su kolovođe Crnih prognane iz grada 1301. godine, već 1302. godine pobijedili su Crni uz pomoć pape Bonaficija VIII, koji je pozvao Šarla di Valoa, brata francuskog kralja, da umiri Firencu. Među onima koji su tom prilikom prognani nalazio se i Dante. Poslije razgovora sa Čakom Dante pita Vergilija da li će muke osuđenih biti veće poslije Sudnjeg dana i dobija potvrdan odgovor, jer što je nešto savršenije, ono utoliko više osjeća i bol i radost.

Povrativši svijest koja je nestala
pred jadom djevera i snaje
zbog čega me je tuga ophrvala,
nova mučenja i nove muke raje
vidjeh ma gdje da pogledam više,
ma gdje da krenem, ma gdje noga da staje.
U trećem sam krugu, krugu kiše,
što vječna, prokleta, ledena i teška pada;
koja se ne mijenja i kužnim smradom odiše.
Veliki grad, prljava voda i snijeg sada,
kroz mračni vazduh, sve to lije;
zemlja je natopljena smradom toga jada
Kerber, okrutna životinja da čudnije na svijetu nije,
iz tri grla pseća tu na svijet laje,
na te duše potopljene u gadosti najodvratnije.
Crvene mu oči, brada crna prljava je,
veliki trbuh i kandže ravne oštrici;
grebe, kožu dere i čereči dušu što nesrećna je.
Pod kišom pseći zvuče im krici,
jednom stranom štite drugu stranu tijela;
često se okreću jadni mučenici.
Kada nas primjeti, Kerber otvori ždrijela,
taj odvratni crv pokaza nam zube gadne;
uzdrhtala mu je tjelesina cijela.
Moj vođa raširi tada ruke hladne,
pa zemlje zgrabi pune šake svoje
i njome napuni čeljusti gladne.
Kao pseto koje laje što gladno je,
pa se smiri kada zalogaj baciš pred ludu,
jer samo da ždere ono namjerno je,
tako su bile pretvorene u požudu
te obrazine demona Kerbera koji tako urliče
na te duše da žele gluve da budu.
Po sjenama smo gazili što ciče
pod teškom kišom i tragove ostavljali
preko ništavila što na ljude liče.
Ti duhovi su na zemlji ležali
osim jednog koji se uspravi da sjedne
kada vidje da smo tuda koračali.
„Oh ti koga drugi vodi sred ove strave ledne,“
reče meni, „možeš li me prepoznati,
rodio si se prije moje smrti bijedne.“
Rekoh: „Nevolja zbog koje tvoja duša pati,
možda me sprečava da te se sjetim i na tren,
da li sam te ikada vidio ne mogu znati.
Reci mi ko si ti na takvo mjesto osuđen,
na takvu kaznu da ako od nje veće ima,
sigurno nema odvratnije za bilo koju sjen.
A on meni: „Tvoj grad ispunjen zavistima,
do te mjere da se čaša preliva jako,
život mi je ispunio vedrim uživanjima.
Vi građani ste me zvali Čako:
zbog moje sklonosti ka proždrljivosti,
kao što vidiš, pod kišom se mučim ovako.
A nisam jedini osuđen zbog te gadosti,
jer ovdje jesu duhovi svi ti
zbog sličnog grijeha. I riječ više ne izusti.
Ja odgovorih: „Čako, zbog tvojih muka ja ću liti
suze, jer zbog njih i ja patim,
ali, reci ako znaš, šta će to biti
sa građanima zavađenog grada, da shvatim,
ako još pravednih ima među njima
i što je tolika nesloga tamo zatim?“
A on meni: „U drugim nesporazumima
krv će pasti i divlja strana, k'o oluja,
prognaće drugu sa mnogim poniženjima.
Zatim će pobjednička struja,
za tri godine doživjeti da je druga prevlada
pomoću onoga koji još između dvije strane leluja.
Ova će, potom, dugo da vlada
držeći drugu podjarmljenu što bolje umije
da pati i da bude ponižena tada.
Dvojica su pravednika, ali ih niko ne razumije:
oholost, zavist i lakomosti tri su bile
varnice što su zapalile nesporazume.
Tu prekinu jadikovke svoje nemile;
ja mu rekoh: „Još želim da me poučiš, eto,
da bi mi tvoje riječi još toga otkrile.
Farinata i Tegjajo (1) što su bili časni prokleto,
Jakopo Rustikuči, Arigo, Moska (2) i drugi koje znam,
a htjeli su da rade pošteno sve to,
reci mi gdje su i pomozi da ih upoznam,
jer velika me želja da saznam obuzima
da li ih raj ljubi ili truje pakao sam?“
On odgovori: „Oni su među nesrećnicima:
zbog drugih grehova nalaze se tamo niže,
ako siđeš, vidjećeš se sa svima.
Ali, kada zemaljski svijet počne oko tebe da se niže,
molim te da druge podsjetiš na mene:
više ti neću odgovarat' nit' reći išta bliže.“
Izokrenuše se oči te sjene:
još me malo pogleda, pa glavu savi
i pade s njome među druge slijepce izmučene.
A vođa meni reče: „Ne nadaj se više ovoj glavi 

1. Farinata delji Uberti je u šestom krugu među jereticima, a Tegjajo delji Adimari u sedmom krugu među sodomitima
2. Jakopo Rustikuči je u sedmom krugu među sodomitima. Arigo nije identifikovana ličnost, jer ga dante pominje samo ovdje, a Moska Lamberti je u osmom krugu među onima što su sijali razdor. Dante ih, kao i Farinatu i Tegjaja, pominje s poštovanjem zbog njihovih građanskih vrlina.

dok se anđeoska truba ne začuje kroz beznađe
i neprijatelj njihov se ne pojavi:
svako će svoj grob da tada nađe,
svoje tijelo i svoje lice opet će da ima
i saznaće kakva će vječna kazna da ga snađe.“
Tako prođosmo sporim koracima,
kroz prljavu smjesu tijela i kiše,
budući život ne pominjući riječima;
pa rekoh: „Učitelju, da li će još više
da rastu muke njihove poslije velike presude,
da li im se isto ili manje zlo piše?“
A on meni: „Nauka tvoja neka ti bude
odgovor: da što su stvari savršenije,
one više bol osjećaju, više za dobrim žude.
Iako taj prokleti svijet stanje savršenije
da dostigne nikada moći neće,
on mu se nada najiskrenije.“
Razgovarali smo idući ivicom tog puta nesreće
više nego što se vidi iz stiha mog,
pa stigosmo do mjesta gdje se silazi u zlo veće:
tu smo sreli Plutona (3), neprijatelja velikog. 

3. Pluton je u klasičnoj mitologiji bog bogatstva, ali ga je Dante pretvorio u demona čuvara kruga u kome se nalaze oni koji nisu umjeli s mjerom da upravljaju svojim imanjem

VII PJEVANJE

Krug četvrti: Tvrdice i rasipnici
Silazak u krug peti: Srditi i lenjivci

Pluton, stražar četvrtoga kruga, ljuti se kada vidi Dantea i Vergilija, pa priziva sotonu. Vergilije ga je smirio i uveo Dantea da mu pokaže kako su kažnjeni rasipnici i tvrdice. Oni su osuđeni da vječno jure svojim polukrugom tako da se na jednom i drugom kraju svoga polukruga sastaju, pa se vraćaju natrag valjajući teške terete. Pri svakom susretu prebacuju jedni drugima grijeh zbog koga pate. Pjesnici, zatim, razgovaraju o boginji sreće. Sreća je, po Danteu, nebeska, anđeoska inteligencija, neumoljivi izvršilac Božanske volje, kojoj ljudi ne mogu da izmaknu. Ona nije ni slijepa ni prevrtljiva. Dante i Vergilije idu dalje i silaze u peti krug u močvaru Stiks, koja okružuje užareni grad Dis. U gornjim djelovima i na površini močvare kažnjeni su srditi, a u njenim dubinama, pod površinom, dave se lenjivci.

„Oh, Sotono, oh Sotono, kralju demona!“ (1)
poče Pluton hrapavim glasom da buči,
a sveznajuća mudra glava ona
poče da me tješi: „Neka te ne muči
tvoj strah, ma kolika bila njegova snaga,
hod niz stijenu neće ti zaustaviti taj što huči.“
Zatim se okrenu gubici onoga vraga
i reče: „Ćuti, prokleti vuče;
tvoj bijes neka ide bestraga.
Ne idemo bez razloga tamo gdje vatra pakla suče,
to se hoće tamo gdje Mihajlo arhanđeo (2) učinio
da na oholost kazne se sruče.“
Kao što jedra koja je vjetar razvio 

1. Ovaj uzvik se različito tumači. Za ovaj prepjev poslužili smo se jedinim od tumačenja Natalina Sapenja (La Divina Commedia, Vol 1, Inferno, La Nuova Italia, editrice, II ristampa, maggio 1970)
2. Arhanđel Mihailo je kaznio pobunjene anđele.

smotana padnu kada se jarbol slomi,
tako pade na zemlju taj vrag cio.
Mi se nađosmo u krugu četvrtome
hodeći po toj bolnoj strmini
koja sve zlo svijeta nosi u prtljagu svome.
Ah, pravdo Božja! Ko sabra u toj količini
nove muke i jade kakve svet vidio nije
i zašto nam naš greh toliko patnji čini?
Kao što su nad Haribdom (3) talas vije
i lomi sa onim koji naleće,
tako se vrtloži svet sred ove provalije.
Tu vidjeh gomile ljudi najveće
kako sa jedne i druge strane, uz urlike,
snagom grudi valjaju terete poveće.
Kada tvrdice nalete na rasipnike,
svako se okrene i krene, vičući, na stranu drugu:
„Zašto čuvaš?“ i „Zašto bacaš zlatnike?“
Poslije se vraćaju po mračnome krugu,
svako ka suprotnoj strani leti
jedan drugome upućuju porugu;
Zatim se, kada stignu, okrenu drugoj meti
i svojim polukrugom krenu ka drugoj strani.
A ja sa bolom koji me raspameti
rekoh: „Učitelju moj, ko su ovi ljudi ošišani (4),
sada mi objasni da li su svi bili popovi
ti što su sada lijevo od nas poređani?“
„Svi su bili slijepci,“ - moj učitelj proslovi -
„po stanju uma u prvome životu,
nikada sa mjerom nisu trošili ljudi ovi.
Vrlo jasno glasom kazuju svoju golgotu
kada na dvije tačke kruga se sudaraju,
tačke što razdvajaju njihovu sramotu.
Ovi što kose na glavi nemaju -
popovi su bili, pape i kardinali,
koji su znali u tvrdičluku da pretjeraju.“
Rekoh: „Učitelju, kada vidim taj svijet propali,

3. Haribda je opasan vir u Mesinskom tjesnacu između južne Italije i Sicilije. Ako se on izbjegne, često se naleti na stijenu Scilu u blizini, pa je tako nastala poslovica: „Naći se između Scile i Haribde“. Stari Grci su Scilu i Haribdu smatrali nemanima koje vrebaju mornare
4. „Ljudi ošišani“ = bez kose, tj. sa tonzurom. Tonzura je religiozna ceremonija kojom se obilježava ulazak jednog laika u kler i koja se sastoji u odsijecanju pramena kose sa tjemena pri čemu ostaje ošišani krug oko kojega je kosa.

 

trebalo bi da prepoznam, u krugu ovome,
neke koji su se tim grijesima okaljali.“
A on meni: „Zalud se nadaš tome,
život njihov, što ga grijeh blati,
zamračio je lik grešniku svakome.
Vječno će se na dva kraja sudarati:
jedni će stisnutih pesti, a drugi bez kose,
iz groba, sudnjega dana ustati.
Tvrdičluk i rasipništvo raj ne donose,
zato su ovi na kvagu osuđeni
i neću riječi trošiti na njih napose.
Sada možeš vidjeti, sinko, blago meni,
prolaznost blaga što ga Sreća može dati
i zbog kojeg su ljudi često zavađeni,
jer sve zlato što se pod mjesecom može sabrati
ili je sabrano bilo, ovim umornim dušama
dovoljno nije, niti bi ih moglo obradovati.“
„Učitelju,“ rekoh mu, „zanima mene sama,
ko je ta Sreća o kojoj si mi zborio,
kada drži sva dobra svijeta u kandžama?“
A on meni: „O, lude kakve vas je svijet stvorio,
koliko neznanja u vama ima!
Objašnjenje upamti kada ga budem izgovorio.
Onaj čija je mudrost nad svima
stvori neba, i vođe odredi za nebo svako,
i da svako dio svijetli drugim djelovima
djeleći svjetlost svima podjednako,
pa i za zemaljska dobra sva
upravnicu i vođu odredi, tako
preteče prolazna dobra za koja svijet zna
sa naroda na narod, sa čoveka na čovjeka,
uprkos protivljenju ljudskog uma;
zato jedan narod vlada, drugi ropstvo čeka,
prema odluci koju ona odmjeri,
skrivenoj k'o u travi zmija neka.
Vaše znanje uzalud se sa njom mjeri,
ona odlučuje, sudi i kraljevstvom upravlja
kao i bogovi drugi i ustoj srazmeri.
Vječno ona svoje promjene obnavlja:
Božja volja joj nalaže brzinu,
pa se promjea sreće često mnogima javlja.
To je ona koju su na krst, vaistinu,
razapeli i oni što treba da je slave,
a upućuju joj kletve i pogrdu njinu;
ali, ona to ne čuje sred blaženosti prave:
srećna je sa drugim prastvorovima,
svoj točak okreće i uživa blažene glave.
Sada siđimo ka jadnijim prostorima:
već zalaze sve zvijezde što su se javljale
kada tebi pođoh, dosta sa oklijevanjima!“
Prođosmo krug stigavši do druge obale
nad vrelo koje ključa, pa se izliva
u jarak koji su njegove vode prokopale.
Tu tamniji od grimiza taj tok biva:
mi smo silazili po teškoj stazi
dok nas je pratila ta voda siva.
Taj tužni potok što silazi,
močvaru Stiks je stvorio
što se u dnu zlih obala nalazi.
A ja vidjeh u tom glibu, jer sam pažljivo motrio,
blatnjave ljude, koji su se sudarali,
i svaki je ponižen i nag bio.
Oni su se ne samo rukama udarali,
već glavom, grudima i nogama,
pa zubima jedan drugome meso kidali.
Dobri učitelj reče: „Sine, u ovim dušama
naprasitost je sve nadvladala previše,
a želim, takođe, da uvjerim i tebe sama
da i pod tom vodom ima svijeta koji diše,
pa uzdasima mjehure stvara na površini
kao što vidiš kuda god pogledaš više.
Utonuli u memlu zbore: 'Tako se čini
sa nama što smo ljenstvovali na svijetlosti
sa dušama ogrezlim u l'jenoj maglini;
zato patimo sada u ovoj kaljavosti.'
Ne mogu da izgovore ništa jasno,
pa im pjesmu glas lomi kao kosti.“
Tako obiđosmo to blato užasno
u luku između obale suve i močvare,
gledajući te ljude što gutaju blato masno:
zatim stigosmo u podnožje jedne kule stare.


VIII PJEVANJE

Krug peti (nastavak): Srditi i lenjivci

Dva svijeta se pojavljuju na kuli na obali Stiksa da najave dolazak Vergilija i Dantea, dok treći plamen iz grada Disa potvrđuje da je obaveštenje primljeno. Ti znaci, koji podsjećaju na tadašnje vojne običaje, najavljuju barku demona Flegije (1) koji prevozi dva pjesnika. Usred močvare na barku je navalio Filipo Arđenti (2), jedan firentinski naprasnik, ali ga Vergilije odbija. Pošto su izašli iz barke, demoni pokušavaju da im, na kapiji, spriječe ulazak u grad Dis. Vergilije nastoji da razgovara sa demonima, ali su mu oni zalupili vrata grada. Vergilije hrabri Dantea objašnjavajući mu da će doći Božji poslanik da im pomogne.

Kažem, nastavljajući, da ranije podosta
nego što smo u podnožje kule stali,
pogled nam ka njenom vrhu uperen osta -
zbog dva plamička što su zablistali
i jednog drugog koji s njima razgovara
iz takve daljine da smo ga jedva ugledali.
A ja se okrenuh moru sveznajućeg dara (3),
pa rekoh: „Šta ovo znači? Ko su ovi
što te vatre pale i što im ona druga odgovara?“
A on će na to: „Šta nose ti gnusni valovi
već možeš da prim'jetiš i sam,
ako ti vidik ne zamagljuju isparenja i otrovi.“
Nikada tetiva nije odapela strijelu, znam, 

1. Flegija je zapalio hram u Delfima, jer mu je Apolon osramotio kćer. Dante ga je pretvorio u demona koji prevozi duše preko močvare i simbolično predstavlja bijes koji ne preza da se usprotivi i božanstvu.
2. Filip Arđenti, poznat po tome što je svoga konja potkovao srebrom, bio je Danteov protivnik i pristalica crnih u Firenci, dok je Dante pripadao Bijelima.
3. „More sveznajućeg dara“ - Dante misli na Vergilija

da tako brzo kroz vazduh laki leti
kao što vidjeh da čamac brzo k'o plam
dolazi kroz vodu ka našoj meti
sa samo jednim veslačem u čunu tom
koji je vikao: „Tu si, rode prokleti!“
„Flegijo, Flegijo, zalud grmiš k'o grom“ -
reče moj gospodar - „ovoga puta
bićemo sa tobom samo dok putujemo močvarom.“
Kao onaj koji sazna da je prevara ljuta
njemu učinjena, pa onda zbog toga žali,
tako Flegija u ljutnji ućuta.
Moj vođa tada siđe u čun mali,
pa i mene uvede u tom trenu,
a barka se dublje u vodu uvali (4).
Čim vođa i ja uđosmo u nju,
stara barka zagazi tom vodom
dublje nego kada vozi dušu bilo koju.
Dok smo prolazili tim mrtvilom,
preda me iskoči sva blatnjava duša neka
i reče: „ Ko si ti što dolaziš u času preranom?“
A ja njemu: „Ako sam tu, neću ostati dovijeka,
ali, ko si ti tako nakazno blatan?“
Odgovori: „Vidiš da plačem bez lijeka.“
Rekoh mu: „Plači tako jadan,
duše prokleti, ostani tu,
jer sam te prepoznao, baš si gadan.“
On na to pruži ruke ka čunu,
ali ga oprezni vođa gurnu sred blata
govoreći: „S ostalima ostani i ti, psu!“
Zatim me zagrli oko vrata
poljubi u lice i reče: „Dušo ponosita,
ona što te rodi blagoslovena bi toga sata!
Ovo je bila u svijetu osoba naprasita,
ne bi dobrote nikakve u toj sjeni,
pa je njena duša ovdje sva ljutita.
Mnogi što na zemlji misle da su kraljevi rođeni,
ovdje će k'o svinje ući u blatni pakao,
a potomcima će ostati u najgoroj uspomeni.“
A ja na to: „Učitelju, baš bih se obradovao 

4. „U vodu uvali“ - Barka je dublje utonula u vodu kada je Dante ušao, jer je on bio živ čovjek i imao tjelesnu težinu, za razliku od bestjelesnih duša koje je ta barka prevozila u donjem svijetu.

da ga vidim da tone u toj močvari
prije nego što čun bude prešao.“
On odgovori: „Prije nego li kraj ovoj bari
budeš vidio, zadovoljan ćeš biti;
pravedno je da ti se želja ostvari.“
Malo zatim vidjeh kako srditi
duhovi muče onoga tamo tako
da još Bogu ne mogu dovoljno zahvaliti.
Svi su vikali: „Filipa Arđenta mučite jako!“
A firentinac taj i sebe samoga
zubima je još kidao kroz taj pak'o.
Tu ga ostavismo, dosta o njemu zaboga,
ali tada začuh takav lelek bola
da sam samo zurio put zvuka onoga.
Dobri učitelj reče: „Puta je manje od pola,
približavamo se Disu gradu
punom prokletih duša i đavola.“
A ja: „Minareta (5) u tom jadu
već jasno razaznajem u dolini,
rumena kao da vatri boju kradu.
A on mi reče: „Vječna vatra u toj tmini
što gori, na njih baca iskre žarke,
kao što vidiš, u toj paklenoj dubini.“
Mi, pak, stigosmo u duboke jarke
što su taj grad beznadno opasali,
a zidine mi se učiniše gvozdene, bez varke.
Još smo dosta dugo putovali
dok ne stigosmo tamo gdje lađar, nama kao svima:
„Izađite“ - viknu - „na cilj ste pristali!“
Vidjeh više od hiljadu, nad vratima,
onih što su s neba pali, kako zbore
gnjevno: „Ko je taj što pravo ima
da bez smrti šeta kroz mrtvo more?“
A mudri vođa dade znak njima
da želi tajno da govore.
Tada oni prestadoše sa povicima
i rekoše: „Ti dođi, a onaj neka ne odlazi
što se usudio da šeta po mrtvim kraljevstvima.
Samo neka se vraća i gazi,
neka proba ako zna, a ti ostani sada,

5. „Minareta“ - Pjesnik aludira na kule i utvrđenja grada, a naziva ih tako da bi im dao značenje građevina podignutih u čast đavola, a ne Boga.

ti koji si ga dopratio po toj mračnoj stazi“
Pomisli, čitaoče, kako sam neutješan bio ja
u zvuku prokletih riječi, što tuda luta,
da sam se uplašio da se neću izbaviti nikada.
„O dragi vođo, više od sedam puta,
ti mene zaštitio i izbavio jesi
iz velike opasnostišto mi bi nametnuta.
Ne ostavljaj me“ - rekoh - „tako samog ti,
pa ako naprijed ne možemo put cio,
bolje da se natrag vratimo mi.“
A taj gospodin koji me je doveo bio,
reče meni: „Dolazak na našu metu
niko neće zaustaviti, Bog je tako htio.
Ali, tu me čekaj, dušu tvoju umornu i svetu
ti okrijepi i dobrom nadom nahrani,
jer te ja neću ostaviti u donjem svijetu.“
Ode i tu me ostavi po strani,
blagi otac, u neizvesnosti tada,
da li će se vratiti ili su mi dani odbrojani.
Ne mogah čuti što im reče, mada
dugo sa njima stajao nije,
kad jurnuše unutar grada
ti naši protivnici i zalupiše kapije
pred mojim gospodarom koji osta vani,
pa se okrenu i ka meni krenu sve sporije.
Pogledom u zemlju nanišani
obeshrabren, pa prozbori korz uzdisaje:
„Bolna mjesta da vidim ko li mi brani?“
A meni reče: „Neka te ne baca u očaje
moja ljutnja, jer ja ću savladati iskušenje
uprkos onome ko grad čuva, ma ko da je.
Ta njihova drskost nije novo inaćenje;
već su je pokazali na kapiji manje tajnog kova (6).
Zato i danas bez brave eno nje.
Vidio si na njoj mrtva slova (7),
a već kroz nju neko ka nama silazi
bez pratnje, duž paklenih krugova,
zbog koga će otvoriti vrata ti vrazi.“ 

6. „Na kapiji manje tajnog kova ... eno nje.“ - Pjesnik misli na vrata pakla iz trećeg pjevanja. S neba zbačeni pobunjeni anđeli, postali su đavoli i pokušali su da se odupru Hristu kada je silazio u limb zatvarajući pred njim paklena vrata. Ta su vrata ostala otvorena od prolaska Hrista
7. „Mrtva slova“ - Natpis nad vratima pakla iz trećeg pjevanja.

IX PJEVANJE

Krug šesti: Na vratima grada Disa - jeretici


Vergilije je uzrujan zbog nedolaska nebeskog izaslanika, pa govori sam sa sobom. On se uzdržava da ne bi svoj nemir prenio na Dantea, pa smiruje Dantea objašnjavajući mu da je on već jednom tuda prošao i da poznaje put do dna pakla. Na jednoj kuli grada Disa pojavljuje se Erinije ili Eumenide, kćeri Aheronta i Noći, koje su bile određene da služe Prozerpinu, kraljicu vječnog plača. One prizivaju Meduzu (1) protiv dvojice pjesnika. Vergilije poziva Dantea da sakrije lice da ga Meduzin pogled ne bi skamenio, a zatim da pogleda u daljinu, na površinu Stiksa, gdje se pojavio nebeski oslobodilac. On otvara vrata Disa, grdi đavole i zatim se vraća odakle je i došao. Dante i Vergilije ulaze u šesti krug u kome su kažnjeni jeretici. Vergilije, prosvjetljeni ljudski razum brani čovjeku da gleda u lice nauci koja budi sumnju (Meduza je simbol sumnje u vjerske istine). Sam ljudski um, odnosno Vergilije, ne može da savlada sve prepreke na putu spasenja. Čovjeku mora da dođe pomoć od Boga (u obliku anđela)

To bljedilo što od straha u meni proklija
kada viđeh vođu da se vraća nemirno,
nagna njega da svoj nemir suzbija.
Stade kao čovjek koji osluškuje mirno,
jer nije mogao daleko da vidi u tom mulju,
kroz maglu gustu i nebo neprozirno.
„Ipak moraćemo da pobijedimo tu rulju“
poče on, „ako ne ... takav ako se ne bi ponudio:
dolazak mu čekam k'o da sam na vrelom ulju!“
Shvatih dobro da je on sakrio
drugim riječima ono što poče da zbori, 

1. Meduza je bila jedna od tri Gorgone, jedina koja je bila smrtna. Persej joj je odsjekao glavu, koju je žrtvovao Ateni. Ta odsečena glava mogla je pretvoriti u kamen svakog ko je pogleda.

jer ovima je drugi smisao bio,
ali manje me ne uplaši ni to što izgovori,
jer odala ga je riječ isprekidana,
da možda postoji značaj još gori.
„Na dno ovoga tužnog bezdana
da li je sišao ikada iko iz prvog kruga
kome je beznađe kazna odabrana?“
Tako zapitah, a on: „Rijetko druga
bića“ - odgovori - „među nama
prođu duž ovih paklenih jaruga.
Istina je da mi je već znana ova tama
kada me prokle Erihta (2) okrutna
što vraća duše u tijela sama.
Kratko vrijeme mi je duša bila iz tijela odsutna
kada me ona nagna, među te zidine,
da izvučem jednu dušu iz Judina kruga mutna.
To je mjesto najdublje, mjesto najveće tmine
i najdalje od neba, koje sve pokreće:
dobro znam put, neka te ništa ne brine.
Ova močvara čije toliko smrdi smeće,
okružuje grad gdje od bola duše ječe,
u koji niko, pa ni mi, bez srdžbe ući neće.“
Nisam upamtio što mi još reče,
jer pogled mi je pao tada
na vrh visoke kule što užaren peče,
gdje su se uspravile iznenada
tri paklene furije krvlju obojene,
koje su imale žensko držanje i tijela mlada,
a zelenim hidrama oko pasa bjehu optočene;
zmije i guje umjesto kose njine
oko groznog čela im zapletene.
A on, koji je dobro poznavao dvorkinje,
kraljice vječno plačnog puta,
reče mi: „Eno Erinija što svakoga kinje.
Eno Megere gdje lijevo stoji smrknuta;
Alekta na desnoj strani plače,
Tizifona je u sredini.“ Tad zaćuta.
Svaka je noktima grebla grudi sve jače,
udarala se šakama i vikala da se sve ori,
pa se ja privih uz pjesnika od straha što se zače.
„Dođi Meduzo, u kamen ga pretvori!“

1. Erihta, tesalska čarobnica koja je znala da vraća duše u njihova tijela.

NEDOSTAJU STRANE

51, 52, 53.


X PJEVANJE

Krug šesti (nastavak): Jeretici i epikurejci

Dante saznaje od Vergilija da su na tom mestu kažnjeni epikurejci, koji su po tadašnjim tumačenjima, pored onoga da su sledbenici filozofa Epikura, bili protivnici tumačenja o besmrtnosti duše. Njihovi grobovi će, poslije Sudnjeg dana biti kao i grobovi jeretika, zauvijek pokriveni. Duša Farinate delji Uberti (1) prepoznaje Dantea kao firentinca i razgovara sa njim o političkim prilikama u Firenci. Njihov razgovor je, nakratko, prekinuo dolazak duše Kavalkantea dei Kavalkanti (2), koji je bio otac pjesnika i filozofa Gvida Kavalkantija, najboljeg Danteovog prijatelja iz mladosti. Poslije razgovora, Kavalkanteova duša pada u svoj grob, a Dante nastavlja da priča sa Farinatom, koji proriče Danteu da će biti prognan. Dante pita Farinatu kako to da duše u Paklu znaju šta će biti u dalekoj budućnosti, a o bliskoj budućnosti i sadašnjosti znaju samo ono što im kažu novodošli. Farinata mu to tumači.


Moj učitelj krenu tajnom stazom
između mučenika i zidina grada,
a ja za njime tim bogazom.
„Oh, uzvišena vrlino, što me vodiš sada
kroz krugove grešnika.“ - rekoh - „Pričaj meni
i ispuni moje želje kojih mi je duša rada.
Ti u grobovima što leže ojađeni
mogu li se vidjeti? Svi su pokrovi

1. Farinata delji Uberti, jedan od najpoznatijih vođa Gibelina, koji su bili protivnici stranke Guelfa u Firenci, što su joj pripadali i Danteovi preci, učestvovao je u bici kod Montapertija (1260.) u kojoj su Gibelini (Crni) do nogu potukli Guelfe (Bijele). Farinata se zatim vratio u Firencu gdje je i umro, a poslije smrti je osuđen kao jeretik.
2. Kavalkante dei Kavalkanti je bio otac pjesnika Gvida Kavalkantia. Pošto je imao isto mišljenje kao i Farinata o smrtnosti duše, stavljen je u isti grob sa Farinatom kao jeretik, iako su oni bili politički protivnici, odnosno Kavalkante je bio Guelf. Inače, Gvido je bio Farinatin zet.

podignuti i niko ne čuva te sjeni.“
A on meni: „Svi će se zatvoriti okovi
kada iz Jozafata (3) stignu u ovo skrovište
njihova tijela koja im još čuvaju zemni grobovi.
Ovdje imaju svoje grešno grobište
Epikur (4) i njegovi sljedbenci kao
oni koji uče da duša sa tijelom ide na gubilište.
Zato na to što si me zapitao
na ovome mjestu odgovore ćeš dobiti
kao i na želju koju si mi skrio.“
A ja: „Dobri vođo, nemam šta kriti,
već ćutim da bih manje zborio
kao što si me tome učio i ti.“
„O Toskanče, što živ hodiš kroz pakao nemio
i govoriš tako uljudno i glasno,
zastani tu gdje si do sada bio.
Tvoj govor otkriva sasvim jasno
da si se rodio u gradu plemenitom,
kome sam ja, možda, dojadio užasno.“
Te riječi iznenada odjeknuše u trenu tom
iz jednog od grobova, pa se pribih bliže
uz svoga vođu, sav obuzet strahom.
A on mi reče: „Kakva te mora stiže?
Okreni se, vidi tamo je Farinata ustao:
iz groba se do pojasa on diže.“
Ja sam već u njega gledao,
a on se uspravio grudima i čelom
kao da je Pakao prezirao.
Vođa me rukom brzom i smjelom,
između grobova, ka njemu pokrenu
govoreći: „Budi umjeren u govoru cijelom.“
Kada sam stao uz tu urnu paklenu,
on me pogleda skoro podozrivo:
„Ko su tvoji preci?“ - pitanjem me prenu
Ja koji ništa nisam skriv'o
već rado mu rekoh sve što je htio čuti,
a on na to vjeđe svoje podiže živo,
pa reče: „Bili su oni protivnici ljuti 

 

3. Jozafat je dolina kraj Jerusalima gdje će se dogoditi Sudnji dan.
4. Epikur sa Samosa, grčki filozof (341 - 270. prije n.e), zastupao atomističku filozofiju prirode, senzualističku teoriju saznanja i hedonističku etiku koja ideal dobrog života vidi u duševnom miru i zadovoljstvu.

meni, precima mojim i mojoj stranci iz onih dana
da sam ih morao dva puta silom maknuti.“
„Vratila se ta stranka prognana,“ -
odgovorih - „oba puta u ono doba,
što nikada nije naučila vaša strana.“
U tom času iz otvorenoga groba
druga sjena do brade izviri,
verujem, klečeći na koljena oba.
Svuda oko mene stala je da viri
kao da želi da vidi sa mnom još koga,
pa ostavši bez nade, sva se uznemiri
i plačući reče: „Ako ti već sred ovoga
slijepoga zatvora hodiš snagom svoga uma,
reci sin gde mi je? Zašto si bez sina moga?“
Odgovorih: „Ne dolazim snagom moga nauma:
onaj što tamo čeka mene vodi onome
koga Gvido nije poštovao sred zemaljskih šuma.“
Te riječi i kazna njegova pri tome
otkriše mi jasno ime ovo,
pa zato bijah potpun u odgovoru svome.
On naglo skoči i viknu: „Tvoje slovo
šta znači? Nije poštovao? Zar živ više nije?
Zar svjetlost ne ljubi oko njegovo?“
Kad je primjetio da mi je
odgovor zastao kao da oklijevam, on pade
natrag i ne pojavi se više iz tame što ga krije.
Ali, onaj drugi velikodušni, što znade
da me tu zadrži, ništa nije pom'jerao,
nit' vrat pokrenu, nit' bok, nit' vrh brade,
već nastavljajući tamo gdje je stao:
„Ako to“ - reče - „nijesu naučila moja plemena,
teže mi pada nego ovaj grob zao.
Ali, neće proći ni pedeset mjesečevih mijena,
a ti ćeš se i sam uvjeriti
koliko je teška ta vještina paklena (5).
Dabogda se u svijet živih ti mogao vratiti,
pa reci mi: „Zašto su Firentinci toliki
protivnici moga roda u svoj svojoj biti?“
Na to ja njemu: „Klanica i pokolj onoliki,
kod Arbije (6) što su zacrveni od pira krvavoga, 

5. „Koliko je teška ta vještina paklena“ - U smislu: uvidjećeš i sam koliko je teško vratiti se u otadžbinu
6. Kod Arbije, tj. u bici kod Montapertija.

čine da je u Firenci protiv vas narod svekoliki.“
On uzdahnu i glavom strese trena toga:
„Tu nisam jedini bio,“ - reče - „a zacijelo
ni sa drugima tamo bez razloga.
Ali, bio sam jedini, tamo gdje se plelo
zlo da se Firenca sa zemljom sravni,
koji je za njen spas založio dušu i tijelo.“
„Eh, daboga vam se smirio rod slavni,“ -
zamolih ga - „objasni mi jednu moru što me truje,
što me muči, jedan moj izazov davni.
Izgleda da vi vidite, kako se čuje,
budućnost i šta će ona da nam podari,
ali sadašnjost vaš um ne razlikuje.“
„Mi vidimo samo udaljene stvari,
kao dalekovida osoba neka,
Bog nam samo još to ostavi u stvari.“
„Što je blizu skriva nam tama prijeka,
pa ako nam drugi o tome ne daju glasa,
ništa ne znamo o svijetu živoga čovjeka.
Razumjećeš da će onoga časa
naša svijest da nestane i posivi
kada budućnost zatvori vrata spasa.“
Tada, kao oni što se osjećaju krivi,
rekoh: „Kaži onome što je u grob pao
da njegov sin još živi,
a što sam na njegovo pitanje oklijevao
razlog je u tome što sam razmišljao
o ovoj stvari koju sam sada razabrao. “
Moj učitelj me je tada natrag pozvao,
pa ko je još sa njime u toj paklenoj vriježi -
upitah duha, bi li mi rekao.
Reče mi: „Više ih od hiljadu ovdje leži,
tu je Fridrih Drugi (7) kraj Kardinala (8),
a o drugima ne bih izrekao sud neki teži.“
Tada je duša ta u tami nestala,
pa ja ka pjesniku krenuh razmišljajući
o riječima tim što mi prorokovaše mnogo zala.

7. Fridrih II Hoenštaufen (1194 - 1250), kralj Sicilije i nemački car, koji je vodio neprekidne borbe sa papstvom
8. Kardinal je Otaviano delji Ubaldini (kardinal od 1294.). Iako se više godina borio za papu protiv Fridriha II, u duši je bio Gibelin.

On krenu, pa tako hodajući
reče meni: „Zašto si tako pometen?“
I ja dadoh mu odgovor zadovoljavajući.
„Upamti što si čuo u taj tren
da će protiv tebe biti.“ - mudrac mi zapov'jedi.
„A sada slušaj dobro“ - i podiže prst smotren:
„Kad budeš kraj one čiji sjaj vrijedi
i što sve vidi i na sve pazi (9),
ona će tvoj životni put da odredi.“
On zatim krenu lijevom nogom da gazi,
posred grada napuštajući te zidine,
duž te staze koja naniže silazi
ka smradu što se širio iz doline.

9. „I što sve vidi i na sve pazi“ = Beatriče. 

XI PJEVANJE

Krug šesti: Jeretici
Podjela donjeg pakla prema počinjenim grehovima

Na ivici donjeg pakla, ali još u krugu jeretika, grob je pape Anastazija, za koga je Dante, po tadašnjem pogrešnom mišljenju, mislio da je jeretik. Dva pjesnika sijedaju kraj tog groba da se malo priviknu na smrad i Vergilije koristi tu priliku da Danteu objasni kako su smješteni grešnici u Paklu.

Po ivici visoke strme obale, čije
urvine čini stijenje rasuto kružno,
stigosmo do duša mučenih još okrutnije.
A tu, zbog užasnog smrada što kužno,
iz dubokog bezdana, isparava,
zaklon da nađemo bilo je nužno
iza poklopca velikoga groba gdje se očitava
ovakav natpis: „Papa Anastazije (1),
što Fotina s pravog puta zavede, ovdje spava.“
„Treba da silazimo sporije
da se njuh svikne, malo po malo,
na teški smrad, pa će biti podnošljivije.“
Tako Učitelj reče, a ja: „Meni je stalo“ -
rekoh - „dok ne naviknemo na isparenja,
da ne gubimo vrijeme.“ A on: „I meni je to na um palo.“
„Sinko moj, u ponoru ovoga stijenja“ -
poče da zbori - „tri su kružića (2) k'o žile,

1. Anastazije II bio je papa krajem petog vijeka. Pošto je srdačno primio Fotina, đakona iz Soluna, koji je smatrao da je Isus prirodno začet i rođen, rimski kler je prigovarao papi da naginje Fotinovom shvatanju.
2. Unutar okruglog strmog ponora nalaze se tri kruga (sedmi, osmi i deveti), koji čine poslednji dio pakla. Kao i prethodni, i ovi krugovi postaju sve uži što se niže silazi, pa ih Dante naziva „kružićima“.

 

svaki manji što si dublje sred kamenja.
Svi su puni prokletih duša što cvile,
a zbog čega samo baciti pogled treba
da razumiješ što su Bogu skrivile.
Svakoj zlobi što izaziva gnjev neba
cilj je nepravda, a takva namjera
silom ili prevarom bližnjega vreba.
Pošto je prevara urođena ljudska mjera,
Bogu je odvratnija, pa zato varalice kažnjava
većim bolom i dublje ih u pakao tjera.
U prvom krugu kazna se nasilnicima odmjerava,
ali, pošto nasilje u sebi trojstvo nosi (3),
niz od tri pojasa taj krug obilježava.
Bogu, sebi i bližnjemu svome nasilje se nanosi,
kažem, njima i njihovom imanju,
kako ćeš jasno čuti da nasilnik prkosi.
Smrt ili rane silnik je u stanju
da nanese bližnjemu i onome što on ima,
da uživa u paležu, pljačkama i razaranju.
Zato u pojasu prvom se sudi razbojnicima,
ubicama, štetočinama i onima što rane zadaju;
za svaki grijeh četa je određena njima.
Ljudi na sebe ruku dići znaju,
i na svoje imanje, zato u drugom pojasu
treba za svoje grijehe uzalud da se kaju,
svi što ruku digoše na se, ma ko da su,
svi što imanje raspu ili prokockaju,
pa plaču umjesto da žive radosno u tom času.
Nasilnici i Boga napadaju,
odričući ga se, i njega samog kunu,
grijehom protiv prirode i Svevišnjega vrijeđaju,
pa zato u najužem pojasu u vatri trunu
pod pečatom njegovim Koar (4) i Sodoma (5)
i oni što bogohuljenjem dižu bunu.
Prevara što svakog vrijeđa i dovodi do sloma,
može da se čini protiv osobe povjerenju sklone,
kao i one što ne vjeruje munji varaličinog groma.

3. „Nasilje u sebi trojstvo nosi“ - Nasilje može biti učinjeno prema tri vrste osoba: protiv Boga, sebe samoga i protiv drugih, pa je zato izvršena i ova raspodjela grešnika na tri pojasa u istom krugu.
4. Koar je bio grad čiji su stanovnici bili zelenaši.
5. Sodoma je grad koji je Bog uništio vatrom zbog grehova njegovih stanovnika, a po njemu su dobili naziv sodomiti, protivprirodni grešnici.

Ovaj poslednji način, izgleda, da ubija one
ljubavne veze što priroda stvara,
pa u krug osmi mora da potone
svako ko je licemjer, laskavac i ko magijom čara,
ko laže, krade, kao i razni simonijaci (6),
podvodači, prevaranti i slična fukara.
Sa načinom prvim ona se ljubav odbaci
koju priroda stvara, kao i ona što se potom rađa
i posebnim povjerenjem sijaju njeni zraci.
Zato u najnižem krugu beznađa,
u središtu svijeta u kome Dis stoluje,
izdajice takve vječna kazna pogađa.“
A ja: „Učitelju, dobro razlikuje
tvoja misao i objašnjava jasno
ovaj ponor i narod što tu jadikuje.
Ali, reci mi, oni što u močvari kukaju glasno,
oni što ih vjetar šiba i kiša tuče
i što se riječima vrijeđaju užasno,
zašto nisu u gradu gdje vatra suče
kažnjeni, ako se Bog na njih ljuti?
Ako se ne ljuti, što im nameće paklene obruče?“
A on meni: „Šta ti to um sluti“ -
reče - „kada obično ne čini tako
i kuda sada želi da se zaputi?
Biće da se sjećaš reči svakako
sa kojima tvoja Etika (7) zbori
o tri stvari koje nebo ne želi nikako,
o neumjerenosti, zlobi i bijesu što ga tvori
divljaštvo? I kako neumjerenost tada
Boga manje vrijeđa i manje se kori?
Ako dobro shvatiš ovu pouku sada,
pa se sjetiš ko su bili oni mučenici
što kaznu trpe van grada,
vidjećeš dobro zašto su ti jadnici
razdvojeni od ovih i zašto Božja slava
blažu kaznu određuje njihovoj krivici.“
„O sunce, što svaki vid prosvjetljava,
zadovoljavaš me kada sumnje razbiješ moje, 

6. Simonijaci su oni koji daju ili dobijaju svete stvari za novac odnosno čine Simonov greh, po haldejskom čarobnjaku Simonu, koji je, po legendi, hteo da kupi od apostola tajnu pravljenja čuda.
7. „Tvoja Etika“ - Dante je dobro poznavao Aristotelovu Etiku

pa mi je to drago kao i kada me znanje ispunjava.
Ali, još nešto neka objasne riječi tvoje,“ -
rekoh - „o zelenaštvu kaži što tako da vrijeđa umije
Božju dobrotu i rasprši sumnje što mi se još roje.“
„Filozofija“ - reče - „onoga ko je razumije
uči, u mnogim knjigama,
da priroda početak ima sred šume
Božjeg uma i u njegovim vještinama,
pa budeš li tvoju Fiziku (8) čitao,
naći ćeš već na prvim stranicama
da vaša umjetnost, koliko je ko znao,
slijedi prirodu kao đak učitelja baš,
jer je ona Božja unuka, tako je Bog dao.
Iz njih dvije, ako se ti sjećaš
početka Geneze (9), tamo slovi
da crpimo život i napredak naš.
A pošto zelenaš drugim putem plovi,
prezire prirodu i sljedbenicu njenu,
on drugom nadom sreću lovi.
Za mnom sada niz stazu kamenu,
jer sazviježđe Ribe već svoju svjetlost šalje,
dok Veliki Medvjed bdi nad Kaurom (10) u tom trenu,
zato niz ovu strminu poći ćemo dalje.“

8. Vergilije upućuje Dantea na Aristotelovu Fiziku.
9. Prema Genezi, čovjek treba da radi i u znoju lica svoga jede hljeb svoj.
10. Kaur je sjeverozapadni vetar

XII PJEVANJE

Krug sedmi: Nasilnici
Pojas I: Nasilnici protiv bližnjega svoga

Pjesnici silaze u sedmi krug. Put je strm. Čuvar kruga je Minotaur (1), simbol žestoke bestijalnosti. Idi duž vrletne urvine koja je nastala posle zemljotresa izazvanog u trenutku smrti Isusa Hrista. Tu su kentauri (2) čiji je vođa Hiron (3), na Vergilijevu molbu, određuje Nesa, jednog od kentaura, da prenese Dantea na drugu obalu rijeke Flegetonta. U toku prelaženja, Nes pokazuje pjesnicima tirane potopljene do čela u rijeku vrele krvi, ubice potopljene samo do vrata i tako redom sve manje grešnike koji su i zato i sve manje potopljeni u Flegetont.

Mjesto na kome smo silazili niz hridi
strmo je bilo i po onome što tu huči
tako užasno da niko to ne bi želio da vidi.
Kao što onaj odron koji se sruči
iza Trenta (5) u Adiđe (6) od potresa nastade
ili zato što su popustili zemljini obruči,
pa od vrha brijega odakle on pade
sve do ravnice takva je urvina
da niko ne može da siđe u te jade,
takva je do ponora ovdje bila strmina, 

1. Minotaur je čudovište, pola čovjek, pola bik, sin Pasifajin. Minos, Pasifajin muž, zatvorio ga je u lavirint, Kao hranu davali su mu sedam mladića i sedam djevojaka koje je grad Atina morao svake godine davati kao danak. Ubio ga je Tezej.
2. Kentauri su divlji ljudi koji su živjeli između Peliona i Ose, u Tesaliji, a kasnije predstavljani kao fantastična čudoviđta - pola ljudi pola konji
3. Hiron, sin Saturnov i Filirin, predstavljan je kod antičkih pjesnika kao vođa kentaura.
4. Flegetont je rijeka ključale krvi
5. Trento je grad u sjevernoj italijanskoj pokrajini Trento Alto Adiđe
6. Adiđe je rijeka kraj koje leži grad Trento
 

a ivicom tog odrona šeta
ona kritska strvina (7)
što je u lažnoj kravi (8) začeta,
pa kada nas vide, ujede se od jada
kao neko koga bijes iznutra rešeta.
Moj mudrac doviknu njemu tada:
„Zar misliš da je kralj Atine pred tebe stao,
onaj od čije ruke ti na zemlji nastrada?
Sklanjaj se životinjo, ovaj nije došao
zato što ga tvoja sestra tu zaputi,
već da bi vaše muke razabrao.“
Kao što se bik otrgne kada udarac ljuti
njemu smrtnu ranu nanese,
pa tamo amo skače k'o ludak sumanuti,
tako vidjeh Minotaura da se trese.
A vođa meni viknu: „Trči ka prolazu,
lakše je proći kada ga bijes zanese.“
Tada krenusmo niz strmu stazu
dok nam je kamenje izmicalo
pod stopama našim u tom bogazu.
Dok sam razmišljao, on reče: „Misliš li pomalo
na ovaj odron što ga je čuvala
ona beštija čiji sam bijes smirio malo?
Znaj da kada me je sudbina poslala
prvi put ovdje u donji pakao,
ova urvina tada nije postojala,
ali, malo prije, ako sam dobro razaznao,
nego što je došao onaj što veliki plijen
od Disa iz prvog kruga je ubrao (10),
zatresao se tako strašno onaj kamen
da pomislih da je svemir pao
u ljubavni zanos, taj ljubavni plamen,
koji je, misle neki, svijet u haos već vraćao.
U taj čas se kamen stari, kao lava,
ovdje i tamo odronio i survao (11).

7. „Ona kritska strvina“ = Minotaur.
8. „Lažna krava“ = Minosova žena Pasifaje začela je Minotaura sa bikom zavukavši se u vještačku kravu.
9. „Onaj od čije ruke ti na zemlji nastrada“ - Dante misli na Tezeja, sina kralja Atine, koji je ubio Minotaura.
10. „Onaj ... iz prvog kruga je ubrao“ - Isus Hristos koji je od grada Disa (od Lucifera) oteo duše („veliki plijen“) iz Limba, prvog paklenog kruga.
11. „U haos vraćao ... ovdje i tamo odronio i survao“ - Po Empedoklovom učenju, u svijetu vlada borba različitih elemenata, a kada se ti elementi sjedine, nastaje haos. Tako se i Vergiliju, kada je osjetio potres prilikom Hristovog silaženja u Limb, učinilo da se elementi sjedinjuju u ljubavi i da nastaje haos.

 

Pogledaj u dolinu, jer se približava
krvava rijeka u kojoj ključa onaj što je
nad bližnjim znao da se iživljava.“
Oh, slijepa srdžbo i ljutino koje
nas mamuzate u kratkome životu, pa jao,
u vječnome ovako ispaštamo grijehe svoje!
Vidjeh široki jarak što je opasao
u velikom luku cijeli prostor šturi
kao što je to moj vođa rekao,
a u podnožju urvine, kraj jarka, Kentauri
su trčali jedan za drugim, naoružani strijelama,
kao što se na zemlji u lovu juri.
Videći nas da silazimo, svi stadoše, pa ka nama
trojica se izdvojiše sa lukovima
i ranije izvađenim strijelicama,
a jedan viknu iz daleka: „Recite nam svima
na koje muke dolazite niz tu strminu?
Odgovarajte da strijele ne polete ka vašim grudima!“
Moj učitelj reče: „Odgovor ćemo dati, uistinu,
samo Hironu kada se približite nama,
a ti si zbog naglosti zaslužio nesrećnu sudbinu.“
Zatim me taknu i reče: „To se Nesov glas prolama.
On je umro za lijepu Dejaniru (12),
ali je uspio da osveti sebe sama.
A onaj u sredini što razmišlja u miru
veliki je Haron učitelj Ahila, druže;
treći je Folo, sklon bijesu i hiru.
Na hiljade oko jarka kruže
gađajući strijelama duše koje u krvi
potonu manje nego što grijehom zasluže.“
Tim hitrim životinjama mi priđosmo prvi;
Hiron vrhom strijele bradu je sklonio
otkrivajući čeljusti kojima snažno mrvi,
i kada je velika usta razotkrio,
reče drugovima: „Jeste li prim'jetili da sve što je

12. „Za lijepu Dejaniru“ - Kentaur Neso je pokušao da ugrabi Dejaniru, ženu, Herkulovu, ali ga je Herkul smrtno ranio otrovnom strijelom. Međutim, Neso se sam osvetio, tako što je, prije smrtio, dao Dejaniri košulju natopljenu svojom otrovnom krvlju, za koju je rečeno da će se u nju zaljubiti svako ko je obuče. Dejanira je obukla tu košulju Herkulu koji joj je bio nevjeran, a on se otrovao i umro.

 

takao onaj pozadi, on je i pom'jerio?
Tako mrtvi ne ostavljaju tragove svoje.“
A moj dobri vođa već se približio grudima
gdje dvije različite prirode srasle stoje (13),
pa odgovori: „Živ je jedini među nama svima,
treba da mu pokažem ovu dolinu leleka;
nužda ga vodi, a ne želja za uživanjima.
Neko (14) sa pjevanja aleluje dođe izdaleka,
pa mi službu ovu ishodi;
nije lopov niti sam ja crna duša neka.
Molim te zarad vrline što vodi
korake moje ovom divljom stazom,
daj nekoga tvoga da s nama brodi
i da nam pokaže mjesto sa gazom,
a onda ovoga nosi na plećima,
jer duh nije da lebdi nad ovim jazom.“
Hiron se okrenu na desno ka kentaurima,
pa reče Nesu: „Okreni se i vodič im budi,
sklanjaj s puta svakoga kentaura pred njima.“
S vjernim pratiocem nagle ćudi
krenusmo duž obale gdje se crvenjela rijeka vrijela
u kojoj su grešnici vrištali k'o ludi.
Vidjeh ljude potopljene do čela,
a veliki kentaur reče: „To su tirani, puni zala,
što im je duša tuđa imanja i krv htjela.
Oplakuju bezdušne grijehe sred ovoga kala.
Tu su Aleksandar (15) i okrutni Dionisije (16)
zbog koga je Sicilija godinama muke imala.
Eno ono čelo što kosu crnu vije
Acolino (17) je, a do njega onaj plavi
Obicio (18) je, kome, nema šta da se krije,
nesin na svijetu zemaljskom poradi o glavi.“
Onda se okrenuh pjesniku, koji mi reče:
„Za njime ti sada, a ja ću iza tebe po ovoj stravi.“

14. „Neko“ = Beatriče
15. Po većini komentatora, radi se o Aleksandru od Fere u Tesaliji, čuvenom tiraninu iz četvrtoga vijeka prije nove ere, ali ima i onih koji vjeruju da je riječ o Aleksandru Velikom.
16. Dionisije je okrutni tiranin iz Sirakuze, umro 367. prije n.e.
17. Acolino da Romano (1194 - 1259), zet Fridriha II, okrutni tiranin u sjevernoj Italiji
18. Obico II d'Este (umro 1293) bio je markgrof u Ferari, za koga se tvrdilo da ga je udavio sin Aco

 

Malo dalje kentaur, kraj te krvi što teče,
pokaza svijet utonuo do grla (19) što tu je
izvirivao iz vreline što peče.
Pokaza sjenu što izdvojena svoju sudbu oplakuje,
rekavši: „Taj (20) probode u Božjem hramu
srce koje se još kraj Temze poštuje.“
Zatim vidjeh ljude kroz ključalu skramu
što su glavu i prsa držali nad površinom (21)
i prepoznah mnoga lica utonula u tamu.
Ona krv što je pekla vrelinom
postajala je sve plića i plića sada
i najzad se primakosmo gazu onom.
„Kao što vidiš da na ovoj strani opada
ta krv iz koje ključali mjehuri zrače,“
reče kentaur, „znaj da dalje od ovog jada
na drugoj strani njeno dno tone jače
sve dok ne dostigne onu dubinu
na kojoj svaki tlačitelj mora da plače.
Božja pravda ovdje sudi tiraninu
Atili (22) što na zemlji bič je bio svima,
sudi i Piru (23) i Sekstu (24). Na ovu tminu
i suze osuđeni su u vrelim virovima
Rinijer iz Kometa i Rinijer Paco (25), pirati,
koji su onoliko pljačkali po drumovima.“
Zatim se okrenu i preko rijeke vrati.

19. „ ... Svijet utonuo do grla ...“ - Duše koje su potopljene samo do grla, za razliku od tirana koji su potopljeni do čela, duše su ubica.
20. „Taj ...“ - Pjesnik misli na Gvida de Monforta, namjesnika Karla I Anžujskog u Toskani. On je da bi osvetio smrt svoga oca Simona koji je ubijen po nalogu Edvarda I, kasnijeg engleskog kralja, za vrijeme mise u Viterbu, probo Edvardovog bratanca Henrika. U Londonu su, na najvećem mostu, podigli pokojniku kip sa posudom, u koju su stavili njegovo probodeno srce.
21. „ ... Nad površinom ...“ - To su duše ranitelja, kvarilaca i razbojnika.
22. Atila, kralj Huna (oko 318 - 272, prije n.e.), epirski kralj. U pohodu na Italiju iznenadio je Rimljane slonovima i odnio pobjedu uz teške sopstvene gubitke, pa se svaki tako preskupo plaćen uspjeh naziva „Pirova pobjeda“.
24. Gusar Sekst, sin Pompeja Velikog.
25. Ranijer Korneto i Ranijer Paco bili su čuveni razbojnici u Danteovo doba, prvi iz Mareme, a drugi iz doline rijeke Arno. Ovaj drugi je, po nalogu Fridriha II, opljačkao prelate rimske crkve.
 

XIII PJEVANJE

Krug sedmi (nastavak) - Pojas II: Nasilnici protiv
sebe samih (samoubice i raspikuće)


Pošto ih je Neso napustio, dva pjesnika su se zaputila kroz čudnu šumu sa iskrivljenim deblima na kojima žive Harpije (1), iz kojih se čuju uzdasi. Dante, na nagovor Vergilija, lomi jednu grančicu i drvo, u kome je zatočena duša Pjera dela Vinje (2)m prvo se žali, a zatim priča kako je, kao žrtva zavisti na dvoru Fridriha II, iako pravedna prema ljudima, postala nepravdena prema sebi i Bogu čineći samoubistvo. Objašnjava da, poslije Sudnjeg dana, samo duše samoubica neće moći da se vrate u svoja tijela. Zatim, Dante susreće Lanu iz Sijene (3) i Đakoma iz Sant Andree (4), rasipnike i samoubice. Na kraju, od jednog Firentinca samoubice Dante saznaje uzrok nesreće svoje domovine.

Još Neso nije pregazio rijeku
kada, iako tamo nijedna staza nije vodila,
mi stigosmo u šumu neku.
Ne bi zelenog lišća, već mu je boja tamna bila,
ne bi vitih grana, već čvornatih i krivih,
ne bi voća, već otrovnih žila.
Takvih čestara gustih, bodljikavih i sivih
ne nalaze ni one zvijeri što između Korneta (5) 

 

1. Harpije su u grčkoj mitologiji tri čudovišta sa ženskom glavom i tijelom ptice, s krilima i kandžama. One grabe djecu i duše smrtnika. O njima se pjeva i u Eneidi, a jedna od njih prorekla je Trojancima glad.
2. Pjer dela Vinja je bio kancelar Fridriha II, čuven kao zakonodavac, upravnik, pisac latinskih govora i poslanica svoga gospodara protiv rimske kurije, a i kao pjesnik italijanskih ljubavnih pjesama. Godine 1248. pao je u nemilost i bio zatvoren i oslijepljen, ali se u tamnici ubio.
3. Lano iz Sijene je, rasuvši svoje imanje, dobrovoljno krenuo u smrt u okršaju kod mjesta Pjeve al Topo, 1287, gdje su Aretinci potukli Sijeneze.
4. Đakomo da Sant Andrea iz Padove, rasipnik i samoubica
5. Korneto, gradić u toskanskoj Maremi, nekada močvarnoj i pokrivenoj šikarom.

i Čečine (6) bježe od mjesta pitomih i tihih.
Tu gadne Harpije svijaju gnijezda prokleta
zbog kojih Trojanci napustiše Strofade (7)
kada im najaviše da će ih stići glad kleta.
Krila imaju široka, vratove i glave ljudske, da ti se zgade,
noge sa kandžama i trbuh perjem obrastao,
na drveću kuknjavom kazuju čudne jade.
A dobri učitelj: „Prije nego što kreneš u taj pakao,
znaj da se nalaziš u drugome pojasu,“
tako reče meni, „i tu ćeš biti dok ne budeš stigao
do pješčare užarene na zlu glasu;
zato gledaj dobro, pa ćeš vidjeti takvo stradanje
da mi na riječ ne bi povjerovao u ovom času.“
Ja sa svih strana začuh jadanje,
a nigde onoga ko je tako zavapio,
pa zbunjen stadoh na to jecanje.
Vođi se učinilo da sam pomislio
da su glasovi u onom granju
dolazili od nekog ko se tamo skrio.
Zato reče: „Ako odlomiš grančicu manju
sa nekoga od tih stabala, vidjećeš potom:
dobro razabrati nisi bio u stanju.“
Tada pružih ruku, pa šakom
otkinuh grančicu sa velikog trna,
a drvo viknu: „Zašto lomiš grančicu na stablu mom?“
Zatim ga obli krv crna,
pa nastavi: „Zašto me kidaš ti?
Zar ti je duša manja od zrna?
Ljudi smo bili i mi svi,
ali i da smo bili zmije,
trebalo bi da imaš više samilosti!“
Kao kada sirovo drvo plamen vije,
pa na jednoj strani gori, a na drugoj pišti
zbog vazduha što iz njega bije,
tako su iz stabla ranjenog što vrišti
izlazili krv i riječi, pa ispustih grančicu
i stajah kao čovjek koga strah ništi.
„Da sam mogao ranije da razvijem njegovu nevjericu,“
odgovori mudrac moj, „u ono što je znao,

6. Čečina, rijeka u blizini Livorna u Italiji
7. Strofade, ostrva u Jonskom moru. Tu su Harpije maltretirale Enejine drugove.

ranjena dušo, kada je čitao moju pjesmaricu (8)
ne bi on ruku na tebe digao,
ali, stvar je toliko nevjerovatna sada
da sam ga na to naveo, iako mi je žao.
Reci mu ko si ti bio, a neka ti naknada
bude, kada se on gore vrati po Božjoj volji,
da sjećanje na tebe on obnovi tada.“
A stablo: „Tvoj slatki govor me tako odobrovolji
da neću ćutati, a vi nemojte zamjeriti, jao,
ako potraje duže priča o mojoj nevolji.
Ja sam onaj što je držao
oba ključa Fridrihova srca i njih sam,
zaključavajući i otključavajući, tako blago okretao
da sam jedini što i sada sve njegove tajne znam.
Visoku službu vjerno sam služio, časti mi,
pa sam izgubio san i zdravlja plam.
Bludnica zavist čiji pogled uvijek bdi
nad carskim dvorovima, ta pokvarena
propast od koje boluju dvorovi svi,
sve uzbuni protiv mene, ta zloća nečuvena,
pa me oklevetaše kod cara do te mjere
da mi, zbog pređašnje časti, duša bi ranjena.
Duša moja zbog klevetnika i nevjere,
nadajući se da će u smrti naći spasenje,
učini nepravdu protiv sebe i svoje vjere.
Kunem se u svoje čudno korijenje
da gospodara nikad nisam mogao izdati,
jer je častan bio i ukazao mi povjerenje.
Ako neko od vas u svijet živih se vrati,
neka popravi ono što učini zavist meni,
i klevetu spere zbog koje mi duša pati.“
Vođa poćuta, pa reče: „Reci ovoj sjeni,
ne gubi vrijeme, da ti kaže, čas sada je,
sve što bi želio da zna tvoj duh blaženi.“
A ja njemu: „Ispunjena jadom duša moja je,
ti pitaj ono što misliš da treba da znam,
jer od bola riječ mi u grlu zastaje!“

8 „ ... Moju pjesmaricu.“ - Po nekim tumačenjima, Dante aludira na epizodu o Polidoru, posljednjem sinu Prijama, kralja Troje, koga je prema Vergilijevoj Eneidi, ubio Polimestor, kralj Trakije, da bi se domogao blaga sa kojim je on, po želji svoga oca, došao k njemu. Druga tumačenja kažu da bi smisao ovih Danteovih stihova bio: „ ... da sam mogao da ga uvjerim mojim riječima i mojim rimama u ono što sada vidi ne bih ga naveo na ovakav gest.“
 

On zato nastavi: „Ako želiš da ovaj čovjek i sam
učini to što si sada zamolio,
duše zatočeni, ti reci nam,
molim te, kako ti se duh svio
u to stablo, sred te čvornate kuće,
i da li se iko ikada toga oslobodio?“
Tada silno dunu ono kvrgavo pruće,
pa se taj vjetar u glas pretvori:
„Ukratko ću objasniti kako je to moguće.
Kada gnjevna duša tijelo otvori,
pa se od njega odvoji, svojom voljom,
Minos je u sedmi krug obori.
Padne u šumu, ali ne na mjestu određenom,
već tamo gdje je slučaj baci prvo,
pa klija kao zrno žita na tlu tom.
Mladica postane, a zatim divlje drvo.
Harpije mu onda lišće kidaju zubima,
bol zadaju o izranjave tijelo svo.
Kao i druge duše poći ćemo ka našim tijelima,
ali ne zato da se spoje sa našim dušama,
jer nije pravo da se ima što se samom sebi uzima.
Mi ćemo tada, u ovim žalosnim šumama,
da ih povješamo, svako na trn najljući,
kraj neprijateljskih duša na kvrgavim granama.“
Stajali smo kraj stabla, čekajući
da nam još o nečemu zbori,
kada se začu zvuk zaglušujući
kao što biva s onim što se u lovu stvori,
pa čuje hajku i vepra koga strah mori
dok se iza njega bijesni lavež ori.
I eto dvije prilike s lijeve strane, u gori,
bježe izgrebane i potpuno nage,
lomeći granje i šibljak najgori.
Onaj prvi reče: „Još nema moje smrti drage!“
A onaj drugi što je za njime kasnio
viknu: „Lano, nisi tako, iz sve snage,
u bici kod Topa (9), jurio.“
A onda, kao da mu daha nestade,
sasvim se u jedan grm skrio.
Iza njih je kroz paklene jade
jurio čopor brzih i krvožednih pasa

9. Pjeve del Topo, mjesto u okrugu Areco u Italiji.
 

kao što hrt pušten s lanca juriti znade.
Onoga u grmu dočepa se razjarena masa,
pa ga rastrže na bezbroj komada
i od tela ne ostade ni traga ni glasa.
Uze me pod ruku moj vođa tada
i povede do grma koji je uzaludno plakao
zbog svojih rana i svoga jada.
„O Đakomo iz Sant Andree,“ grm je uzdisao,
„što mene sebi za štit postavi?
Kakve sam grijehe zbog tvog grešnog života ja imao?“
Vođa kraj njega stade i pitanje postavi:
„Ko si ti što iz tolikih rana
zboriš bolne riječi kroz veo krvavi?“
A on nama: „O duše, došle s onih strana
da vidite okrutno nedjelo
kada kidaju lišće s mojih grana,
skupite ga u podnožje moje neveselo.
Iz grada sam što svetoga Jovana slavi
umjesto Marsa (10), pa će on, zacijelo,
uvijek ratnom mukom da ga mlavi.
I da njegov kip nisu ostavili
na mostu što se preko Arna (11) plavi,
oni što su kasnije grad obnovili
iz pepela koji je Atila (12) ostavio,
uzalud bi sav trud uložili.
Ja sam se u svojoj kući objesio,“

10. Firenca je promijenila svoga sveca zaštitnika. Nekada je to bio rimski bog rata Mars, a onda je to postao Jovan Krstitelj, zbog čega pesnik kaže da će je Mars uvijek mučiti
11. Arno je reka koja teče kroz Firencu.
12. Firentinski hroničari iz Danteovog doba pominju da je Atila uništio Firencu. Vjerovatno ga miješaju sa gotskim kraljem Totilom, koji je opsio Firencu 542. godine.
 

XIV PJEVANJE

Krug sedmi (nastavak)
Pojas III: Nasilnici protiv Boga, hulitelji

Pjesnici stižu do pješčare na koju padaju ognjene pahuljice. Tu su kažnjeni hulitelji, koji leže na leđima, sodomisti koji neprestano trče i zelenaši koji sjede pogureni. Među bogohuliteljima je i Kapanej (1), kažnjen zbog preziranja bogova. Vergilije, zatim, objašnjava Danteu porijeklo paklenih rijeka i otkriva mu da je statua Starca na Kritu ustvari simbol ljudske istorije, a i da iz njegovog tijela, osim glave, teku suze koje upija zemlja i od njih nastaju sve rijeke i jezera u Paklu.

Ljubav prema rodnoj grudi me je podstakla
da prikupim lišće rasuto po stazi
i vratim ga samoubici što zaćuta sred pakla.
Stigosmo tamo gdje se prelazi
iz drugog pojasa u treći i vidi šta čini
strašno umijeće kojim pravda grešnike gazi.
Da bih dobro opisao stvari i toj nigdini,
kažem da stigosmo u ravan bez ijednoga duba,
pustu bez ijedne biljke na površini.
Nju opasuje šuma bolna i gruba
kao što tu šumu onaj jarak opasuje:
stadosmo kada stigosmo do ruba.
Suv i gust pijesak tlo pokrivao tu je
kao onaj pijesak što bješe u pustinji (2)
kojom je Katon (3) morao da putuje.

1. Kapanej je bio jedan od sedam grčkih kraljeva koji je opsijedao Tebu. Dok je jurišao na zidine, hulio je na boga Zevsa izazivajući ga da spase grad. I Zevs ga je ubio munjom na gradskim zidinama.
2. „ ... U pustinji ...“ - Upoređuje pijesak pakla sa onim pijeskom u Libijskoj pustinji kojim je gazio Katon dok je vodio ostatke Pompejeve vojske.
3. Katon - Marko Porcije Katon Mlađi, nazvan i Katon Utički (96 - 46. prije n.e.), rimski aristokrat, političar, optimat, vatreni republikanac, praunuk Katona starijeg. Energično se suprostavio Cezaru i poslije njegovog dolaska na vlast izvršio samoubistvo.

Osveto Božja, ono što vidjeh u paklenoj škrinji
veliki će strah da izazove u svakome
ko bude čitao šta u njoj grešnike kinji.
Vidjeh čete golih duša u očaju u kome
bjedno one kukaju sve zajedno, a ipak
svaka je drugačije kažnjena u pijesku onome.
Neki su ležali na zemlji nauznak,
neki su tamo zgrbljeni sjedjeli,
a neki neprestano trčali, pak.
Bilo je više onih što su naokolo letjeli,
a manje onih što su tamo ležali,
ali su se zato u mnogo veći bol spleli.
Nad pješčanim predjelima su padali
rojevi ognjenih pahulja po dušana svima
kao kada se, bez vjetra, snijeg na Alpe svali.
Kao što je Aleksandar (4) u vrelim predjelima
Indije vidio da na prostranstvo svo
kiša plamenih jezika pada u jatima,
pa naredio da gazi mnoštvo plameno tlo,
jer se tako gasi bolje, cijela njegova armada,
prije nego što se nova ognjena kiša sruči na tlo,
tako ovdje vječni žar nije prestajao da pada,
pa se pesak palio kao iskra na kremenu
udvostručujući bol onim grešnicima sada.
Neprestano se bjedne ruke, na smjenu,
otresale žar što ga je ognjena maska
neprestano slala na pješčanu arenu.
Ja počeh: „Učitelju, ti što te nijedna staza adska
ne zaustavi, osim kada su demoni okrutni
izašli pred nas na vrata gradska (5),
ko je onaj veliki što ne mari za žar zloslutni,
već leži pun prezira i ljutine
kao da ga se ne tiče ovaj oganj mutni?“
A taj isti prim'jeti u paklu one vreline
da se o njemu raspitujem kod vođe moga,
pa viknu: „Ko živ što bjeh i mrtav sam sred tmine.
Da Zevs izmori kovača svoga

4. „Kao što je Aleksandar ...“ - Kao što je Aleksandar Veliki, prilikom jednog pohoda na Indiju vidio da pada vatrena kiša, pa naredio da vojnici tapkaju po tlu tako da gase vatru prije nego što se razgori.
5. „ ... Vrata gradska ... “ - Vrata grada Disa.

od koga rasrđen uze vatrenu strijelu svoju
kojom mi probi srce časa onoga
ili ako izmori i sve druge kovače u znoju
u Monđibelu (6), toj crnoj kovačnici,
vičući: 'Dobri Vulkane (7) pomozi osvetu moju!'
kao što učini kod Flegra (8) u bici
i da me svom snagom prostreljuje,
ne bi mogao da uživa u osveti radosnici.“
Tada me moj vođa progovori poput oluje
kako ga nikada nisam čuo do tada:
„O, Kapaneju, baš zato što se ne smiruje
tvoja oholost, ti si kažnjen sada,
a nema kazne veće od one koju
tvoj bijes može tebi samome da zada.“
Zatim se okrenu, smirivši ljutnju svoju,
pa reče meni: „On je bio jedan od sedam kraljeva
što su Tebu (9) htjeli da osvoje u boju.
Na Boga je hulio, pa i sada na njega prezirom sijeva,
ali, kao što rekoh i njemu, to bogohuljenje
na prsima mu, k'o ukras neki, sagorijeva.
Sada za mnom pođi i slušaj upozorenje
da ne gaziš po pijesku punom žara,
već neka ti se noga duž ruba šume penje.“
Ćuteći dospijesmo tamo gdje se otvara
tok rječice, u onim mračnim šumama,
čije rumenilo još u meni jezu stvara.
Kao što potočić ističe iz vrela Bulikama (10),
čiju vodu zatim zahvataju grešnice,
tako se i ona razliva po onim pješčarama.
Dno njeno, obale i njene ivice
bili su od kamena, pa sam razabrao

6. Monđibelo - Vulkan Etna
7. Vulkan je rimski bog vatre i kovačke vještine, sin Jupitera i Junone, Venerin muž. Odgovara grčkom bogu Hefestu
8. U bici kod Flegra, kada su se pobunili Giganti, Vulkan je pomogao Zevsu. U rimskoj mitologiji Zevsu odgovara Jupiter, koga Dante i imenuje u originalnom tekstu. Odlučili smo se, ipak, prilikom prevoda, za nama bliže grčko ime ovoga antičkog boga
9. Teba, nekadašnja prestonica Beotije, danas je grad Tiba u Grčkoj. Teba je slavna po legendi o Edipu i o Sedmorici protiv Tebe. Razorio ju je Aleksandar Veliki.
10. Bulikamo je sumporno vrelo kod Viterba. Iz potoka što iz njega ističe zahvatale su vodu „grešne žene“ po srednjovjekovnom predanju. Međutim, vjerovatnije je da se radi o ženama koje su tu močile lan i konoplju.

da se tu može prijeći mimo one žeravice.
„U svemu onome što sam ti pokazao
od kada smo prošli kroz kapiju
čiji je prag svako prošao,
nisu mogle da vide stvar važniju
oči tvoje od ove rječice što gasi
sve plamenove koji nad njom biju.“
Tim riječima moj se vođa oglasi,
pa ga zamolih da mi još te hrane stavi u usta
i glad, što je u meni izazvao, ugasi.
„Na sred mora leži zemlja pusta,“
reče on, „koja se Krit zove sada,
pod čijom vladom (11) svijet proživje doba zlatousta.
Tamo je planina što je nekada
bila bogata vodom i zelena, po imenu Ida,
a danas je napuštena drevna gromada.
Rea (12) od nje kolijevku svome sinu sazida,
pa naredi, da bi bolje skrila
njegov plač, da mu roblje vikom zaklon zida.
Unutar planine Starina se uspravila
okrenuta licem ka Rimu, što kao ogledalo blista,
a leđima ka Damjeti (13) pokraj Nila.
Glava mu je od zlata čista,
ruke i grudi od srebra bijela,
u pojasu sva bakrena je njegova bista,
a nadolje od gvožđa mu trupina cijela,
osim desne noge, koja je od gline,
na koju je više oslonio težinu tijela.
Svaki dio je imao raspukline,
osim onoga od zlata, iz kojih su suze lile,
pa tonule u podzemne dubine.
Te suze su ovdje dotekle i stvorile
Aheront, Stiks i Flegetont, rijeke hada
koje teku kroz jaruge nemile,
sve dondje gdje nema više pada, 

11. „ ... Pod čijom vladom ...“ - Misli na vladavinu Saturna kada je još trajalo „zlatno doba“, ili, u hrišćanskom smislu, stanje nevinosti.
12. Rea je Saturnova žena koja je, pošto je Saturn proždirao svoju djecu, krila maloga Zevsa tako da su sluge na, njenu zapovijest, udarale u svoje instrumente kada bi mali Zevs zaplakao, da ga Saturn ne bi otkrio.
13. „ ... Ka Damjeti ...“ - Okreće leđa ka Damjeti, koja se nalazi u Egiptu, odakle dolazi civilizacija, a gleda ka Rimu, gdje je nada čovječanstva.

pa stvaraju Kokit (14) što Pakao plavi;
videćeš ga kada tamo stignemo, ne o njemu sada.“
A ja njemu: „Ako se ovaj potok pravi
u gornjem svijetu i iz njega teče,
kako to da ga vidjeh tek u ovoj stravi?“
„Ti znaš da je ovo mjesto kružno“, vođa reče,
„pa iako si veliki put prošao
idući na lijevo gde sve veća vatra peče,
još nisi cijeli krug obišao
i ne bi trebalo čuđenje da te obuzima
zato što si novu stvar ugledao.“
A ja njemu: „Učitelju, mene zanima
gdje je Flegetont, a gdje Leta (15)? Imaš riječi koje
o drugoj, a za ovu kažeš da se od suza nadima.“
„Zaista me veseli pitanje tvoje,“
odgovori, „ali, bar je ključanje crvene vode
moralo da ti kaže da Flegetont to je.
Letu ćeš videti kada se iz ovoga jarka ode
tamo gdje duša ide, očišćena, da zaboravi
pošto je okajala svoje grijehe, moj rode.“
Zatim reče: „Vrijeme je da se put nastavi
kroz šumu. Neka ti noga samo staje
po rubovima kamenima što ih vatra ne plavi,
a nad njima svaki plamen nestaje.“

 

14. Kokit je rijeka plača u Donjem svijetu, rukavac rijeke Stiksa što se zajedno sa Flegetontom, rijekom vatre, uliva u Aheront, a ovaj u jezero Aherusiju. Ove rijeke čine prepreku koju trebaju da savladaju duše umrlih prije nego što stignu u Hadovo carstvo.
15. Leta je rijeka u podzemnom carstvu čije vode donose zaborav dušama umrlih.
 

XV PJEVANJE

Krug sedmi (nastavak) - Pojas III (nastavak):
Nasilnici protiv prirode

Među sodomistima koji trče duž nasipa pod vatrenom kišom, Dante prepoznaje Bruneta Latinija (1), koga slavi kao svog bivšeg učitelja. Bruneto mu predskazuje novo izgnanstvo. Zatim upoznaje još dve duše koje su tamo kažnjene - Priscijana (2) i Frančeska d'Akorsa (3). Na kraju, Bruneto Latini preporučuje Danteu svoja djela i pridružuje se gomili koja neprestano trči pod vatrenom kišom.

Išli smo duž obale od kamena
dok nas je zasjenjivala riječna para,
tako da je štitila vodu i nasip od plamena.
Kao što Flamanac nasipe stvara
između Visenta(4) i Briža(5) u strahu od mora
da se odbrani od njegovih udara
i kao što Padovana uz Brentu(6) mora
da štiti svoju zemlju i gradove
prije nego što se snijeg otopi sa Koruških gora,
tako je neko stvorio nasipe ove,
samo ih tako visoke i debele nije sagradio,
ma ko da je bio taj što je zidao nasipe ove.
Već sam toliko daleko od šume bio

1. Bruneto Latini, rođen oko 1200, a umro 1294. godine, filozof, pisac i poznati političar. Bio je Gvelf i Danteov učitelj, ne u uobičajenom smislu riječi, već ga je podsticao na učenje i dao mu dobre savjete. Samo je Dante zabilježio da je Bruneto Latini bio sadomist.
2. Priscijan, čuveni latinski gramatičar i učitelj gramatike u arigradu početkom VI vijeka.
3. Frančesko dˈAkorso, profesor građanskog prava na univerzitetu u Bolonji.
4. Visent, selo blizu Kalea u Franuskoj.
5. Briž, grad u Belgiji.
6. Brenta, rijeka u sjevernoj Italiji 

da nisam mogao da je vidim više
ni da sam se okrenuo da bih je potražio,
kada nam u susret ispod one vatrene kiše
dođoše mnoge duše, pa sve one tad,
idući po onome nasipu, poglede u nas upiljiše,
kao u veče dok sija mjesec mlad
i u nas one su zurile netremice
kao krojač stari kada konac u iglu da udjene je rad.
Dok su me gledale te grešne dušice,
jedna me prepozna i skutove moje
uhvati vičući „Kakvo čudo sred ove tmice!“
A ja, kada ka meni pruži ruke svoje,
zagledah se u tu dušu, koju peče vatra grozna,
pa iako njeno lice užasno sprženo je,
to ne spriječi moj um da ga prepozna
i, nadnijevši ruke nad obraz njen užareni,
odgovorih: „Šjor Bruneto, vi tu, da li to ko zna?“
A on: „Sinko moj, može li, blago meni,
Bruneto Latini s tobom malo da se vrati
i nakratko ostavi društvo ovih sjeni?“

Rekoh mu: „Samo izvolite, možete ostati
koliko želite i sa vama ću sjesti sada,
ako nema ništa protiv ovaj što me prati.“
„Oh, sinko,“reče, „ako neko iz ovoga stada
stane na tren, sto godina zatim mora stajati,
pa od vatre ne može kretanjem da se štiti tada.
Zato, idi dalje, ja ću iza tebe hodati,
a kasnije ono društvo ja ću stići,
koje će vječno svoj grijeh oplakivati.“
Nisam smio sa moga puta sići
da s njim uporedo hodim, već sam smjerno
držao pognutu glavu ne mogavši mu prići.
„Kakva sreća ili kob, u ovo carstvo neizmjerno,
prije smrti te dovodi u ovu grozotu
i ko je taj što ti put pokazuje vjerno?“
„Tamo gore, dok još uživah zemaljsku dobrotu,“
odgovorih, „izgubih se u dolini nekoj
prije zrelog doba u mome životu.
Tek juče ujutru okrenuh leđa ravnici toj,
a ovaj se pojavi dok sam vraćao
i povede me u spas po stazi ovoj.“
A on meni: „Ako budeš znao
da slijediš svoju zvijezdu, doći ćeš do slave,
kao što sam to za zemnoga života razabrao.
A da mi tako rano smrt ne dođe glave,
videći koliko ti je nebo sklono,
ja bih ti potpora bio za stihove prave.
Ali, nezahvalno pleme ono,
taj rod što se iz Fijezola (7) u drevno doba ispilio
i čija surovost i neotesanost još zvone kˈo zvono,
mrziće te samo zato što si dobro činio
i u pravu će biti, jer kraj oporih trnjina
da raste smokva slatka, nikakav ćar ne bi bio.
Poznata je sljepoća njina,
puni su tvrdičluka, zavisti i oholosti,
gledaj da se oslobodiš takvih osobina.
Tvoja sudbina će sa toliko časti da te ugosti
da će obje strane željeti da te imaju,
ali će jarac od trave morati da se oprosti.
Neka se fijezolanske beštije iskomadaju
međusobno, a da diraju biljke neće biti pravo,
ako na njihovom đubrištu još proklijaju
one u kojima vaskrsava sjeme zdravo
onih Rimljana (8) koji se već tamo bili
kada je nastalo to leglo nezdravo.“
„Kada bi se moji zahtijevi ispunili,“
odgovorih, „iz ljudskoga roda i gornjega svijeta
vas još ne bi prognali i izbacili,
jer ste u mome sjećanju živi i u meni cvjeta
draga i očinska vaša slika poštovana,
kao kada ste u doba vaših zemnih ljeta
učili mene kako se stiže do vječno slavnih dana,
a toliko ja cijenim da sve dok živim
neka se o njoj sluša sa mojih usana.
To što kažete da ću da doživim
čuvam zajedno sa drugim proročanstvima
da mi protumači ona kojoj se divim (9).
Neka je toliko znano vama i svima
da, samo ako mi savjest nije pogođena,
podnijeću svaki naum koji sudbina prema meni ima. 

7. Legende o postanku Firence, koju su navodno osnovali Rimljani, govore da su grad naselili stanovnici Fijezola, kada je ovaj gradić kraj Firence srušen u doba seobe naroda, a njegovi stanovnici se pomiješali sa ostacima Rimljana.

8. „ ... Onih Rimljana ... “ - Dante se hvali da je njegovo rimsko, a ne od onih stanovnika Fijezola koji su naselili Firencu.

9. „ ... Ona kojoj se divim ... “ = Beatriče.

autor poezija