Hajde da se malo poigramo.
Činjenica je da je politika u Crnoj Gori dominantno
zanimanje. Nekolicini ljudi profesionalno, većini amaterski
Živjeti u uvjerenju da ćemo
ulaskom naše države u Evropsku uniju ili NATO živjeti bolje,
opuštenije ili sigurnije, ravno je ubjeđenju da će naša
iluzija tad postati stvarnost. Ponekad se pitam, slušajući
medije i naše vođe, da li je veća laž koja nam se plasira
ili naše vjerovanje u te iste laži. Bez sumnje je da ćemo
kao članica ovih saveza imati određene benefite, ali prije
svega zato što moramo odraditi određene procese, te
zadovoljiti određene uslove da bi postali član. Upravo ti
procesi moraju promijeniti našu svijest, kao prvo, a potom i
naše zakone i njihovu potpunu implementaciju. Mijenjanje
naše svijesti i implementacija zakona koji su isti za sve
donosi prednosti, a ne faktičko stanje da budemo član nekog
saveza.
Hajde da se malo poigramo.
Činjenica je da je politika u Crnoj Gori dominantno
zanimanje. Nekolicini ljudi profesionalno, većini
amaterski. Ipak, kad bismo posmatrali intenzitet
interesovanja za dešavanja, nesumnjivo je da je kod amatera
on jače izražen. Ono što je meni interesantno i
simptomatično je sljedeće: kada slušaš amatere - oni se
bave velikim stvarima, globalnim temama, a kada slušaš
profesionalce, one kojima bi to trebao biti posao - oni
pričaju o nebitnim stvarima. Da li je ovo, u stvari, i dobar
kriterijum za podjelu na profesionalce i amatere, ne
njihovo zanimanje, rezultati i suština djelovanja, već forma
i umješnost skretanja pažnje na nešto što nije bitno.
Gdje i kad smo izgubili
osjećaj za odvajanje bitnog od nebitnog. Da li se to desilo
slučajno ili smišljeno? Opštim propadanjem u posljednjih 25
godina nestali su i svi kriterijumi. Ono što je bilo
zapisano da nije svojstveno Crnoj Gori desilo se. Tako je
čojstvo i junaštvo o kome je pisano nestalo, a priče koje su
o tome svjedočile postale su bajke. Kako nismo imali ni
države, ni sigurnosti, ni bilo kog instituta koji je
svojstven normalnim narodima, počeli smo ih praviti u
iluzijama. Što je stvarnost bila lošija, to je naša iluzija
bila veća. Vremenom smo se uživjeli u iluziju, toliko da nam
se izmiješala sa stvarnošću. Sad nemamo ni čiste iluzije, a
ni prave stvarnosti. Šta da uradimo, da raskinemo sa
iluzijom ili sa stvarnošću? Radije bismo raskinuli sa
stvarnošću, jer je iluzija ljepša, ali smo svjesni da će se
ona ipak razbiti, te nam “mali” mozak nalaže da ipak
ostanemo pri stvarnosti. Ipak mislim da nam je iluzija još
potrebna. Stvarnost danas kod nas funkcioniše po principu
uređenog haosa. Kako to - uređeni haos? Moralne vrijednosti
koje se uzimaju zdravo za gotovo odnosno samo
materijalistički, dovele su do toga da je i Država ostala
bez skrupula (državu isto vode ljudi). Zakon funkcioniše
onda kad nekom odgovara, ili ne funkcioniše kad nekom ne
odgovara. Zato je to uređeni haos - uređen je za one koji
zakon sprovode po svom nahođenju. Haos je za sve ostale.
Da bismo izašli iz ovog
začaranog kruga, potrebno nam je manje intelekta, a više -
volje. Ako upotrijebimo samo intelekt, jedina mogućnost
koja se nameće je odlazak i napuštanje svega. A to nije
rješenje. Onda, da bismo ipak opstali i kako tako poboljšali
stanje, treba nam volje. Jake, čvrste i velike volje, koja
bi započela duhovnu obnovu, uspostavljanje nekakvih normi i
uređen sistem za sve. Svi mi ponekad sami za sebe pomislimo
da smo nešto bitni, da svijet bez nas ne može. A suština je
da smo mi mali ljudi koji prolaze, te ako svoj život ne
upotrijebimo na valjan način i ne napravimo neko dobro
djelo, biće kao da nismo ni postojali. Milijarde ljudi su
prošli na ovom svijetu, a tek nekoliko stotina svijet pamti
po dobrom. Ako svi kao pojedinci damo neki svoj mali
doprinos, možda uspijemo da one priče koje su postale bajke
sa početka teksta, vratimo u stvarnost. Možda učinimo da
Crna Gora bude kao ona iz priča.
Zato pored pitanja kada ćemo ući
u EU ili NATO ja pitam - kada ćemo ući u tu i takvu Crnu
Goru?
.jpg)
_001.jpg)