autor tekst 005 ›››

 

 

Brano Mandić

 

Glad je jedina istorija Crne Gore

 Kao rasan istorijski paradoks Crna Gora bi prestala postojati u svakom logično uređenom kontekstu. Ovako je buknula iz gladi, gasila se u gladi, i obrni-okreni, uspjela da se prvi put najede tek na pragu 21. vijeka

 Jedina prava istorija Crne Gore je istorija bijede. Iz nje se bježalo u raskalašne junačke podvige. Da nije bilo gladi ne bi bilo ni junaštva. Da nije bilo siromaha ne bi bilo krvne osvete. Ni potrebe za otporom. Sve bi krepalo u sitosti.

 Kao rasan istorijski paradoks Crna Gora bi prestala postojati u svakom logično uređenom kontekstu. Ovako je buknula iz gladi, gasila se u gladi, i obrni-okreni, uspjela da se prvi put najede tek na pragu 21. vijeka.

 Gladni ratnici i njihove gladne žene gladovali su ovo što danas u čitankama puca od sitosti. Zalud varka, zalud opsesija da se precima crtaju stomaci, sve je to bilo sparušeno, gledalo u stranu kao šarov prije nego skoči da kolje za vrat.

 Svaka krpa i drvena žlica naroda protjerana je iz kolektivnog sjećanja. Umjesto da na tuzi escajga grade realnu sliku milenijumske bijede kojoj pripadaju, Crnogorci se navijek odluče za poricanje i drugo lice bijede - luksuz. Tu se negdje pogube, jer jedini pravi identitet je suvi dren predačkog buraga, jedini istinski crnogorski proizvod nije krv nego pljuvačka što se slivala niz grla neutažene fukare.

 Ako Crnoj Gori oduzmeš glad, ne ostaje ništa. Sve identitetske nedaće nastale su iz sitosti. Srpsko-crnogorsko pitanje u savremenoj Crnoj Gori prolilo se iz prevrnutog korita. Crnogorci su zaboravili da gladuju, proćerdali su svoju najveću tajnu i vještinu gladi, počeli su sitome da vjeruju.

 Zahvaljujući povijesti bijede Crna Gora može da kaže da još postoji. Berlinski kongres bio je tek jedan dan za gladovanje. Nije Crnu Goru nahranilo žito, ni naklonost velikih sila, nego je sve nastalo iz želučanog soka. Krčanje crijeva, odrpanost, promrzline, tifus, to je vrhunska istorija samorazvoja. Kad zagrebeš ispod nošnje, iznutra tuče oštar zadah španjolke i skorbuta. Pravi crnogorski nacionalni instrument je prazan trbuh.

 Vjekovna glad šiljila se u svim pravcima da bi danas utočište našla u naručju imućnih. Nigdje se istorijska bijeda ne očitava kao u obijesti novobogataša, u neotmenom grču lihvara današnjice, i njihove rano ostarjele djece. Oni su nastavljači (istovremeno i razarači) tradicije gladi. Idu kod psihića i hodža, plaćaju crkvi jer se plaše za svoju imovinu, kao što se čukun kurđel plašio za sjutrašnji objed. Glad je svoje dijalektičko ishodište našla u najbogatijem sloju društva. Umjesto priznanja, presložena je u podsvijest. Otud je pohrlila ekonomskim procesima da u njima pokaže svoje novo nakazno lice. Tako je zavladao lopovluk, otimanje, a sve uz šaku herojskih zapleta koji su pažnju skrenuli sa pupka.

 Umjesto junačke istorije i ratnih podviga djeci valja predočiti istoriju gladi, bilans neuhranjenosti. Nije ovdje bilo Mojkovačke bitke nego gladi prije, poslije i tokom nje. Kenjo Stankov je maštao da jede, htio je da pojede neprijatelja. Nije bilo Trinaestog jula nego muke koja je organizovala jedinke u ideološki trans odluke i herojski instinkt.

 Sve je iluzija osim da je Crna Gora nikla iz gladi. Na sve moguće načine taj se gorak ukus istine pokušava maskirati u obilje značenja, u nekakvu metafiziku, slovenstvo, srpstvo, socijalizam, feminizam, bešamel, bilo što. Samo da bi se izbjegla trauma namučenog prostora van tokova vremena, začetog u skapavanju.

 Prije nekoliko dana našao sam blago, arhiv Američkog crvenog krsta, cijelu seriju fotografija paklenog stanja u crnogorskim sezonama 1918-1920. godine. Koliko se samo grohotom prsilo u povodu tih godina, koliko kletvi i zdravica, flekavih stoljnjaka, raskinutih kumstava i kavgi, samo da bi se sakrila suština ovih slika. Samo da bi se zaboravila potresna istina da su Crnogorci jedva preživjeli kao biološka činjenica. To je pravi Božićni ustanak. Na to treba biti ponosan, da ima ko, tome se stalno vraćati i refleksno učiti djecu skromnosti, ukorijeniti svakom novom koljenu da duguje ljubav siromaha. Kao Norvežani, koji nisu zaboravili bijedu kad su pronašli naftu. Samo što mi naftu pronaći nećemo. Naša nafta uvijek će biti tuđe gorivo.

 Pogledaj te slike, to je čitanka. Glad od formata, univerzalna patnja, kosmički jad, sve to vabi čovjeka da ga mistifikuje. Ne možeš negirati naciju koja je tako iskrila svojom gladnom djecom. Tu možda krenuti u građenje novog identiteta, ne u kvislinškom cupkanju i talijanskim čizmama.

 Američki fotograf Crvenog krsta svjedoči da niko od crnogorske sirotinje nije propustio da ga daruje zauzvrat. Makar jabuku. Valjda su cijenili što ih stranac premješta u vječnost, znali da slika ostaje, i da se treba odužiti. Slavni su darovi onih koji nemaju ništa, o njima je pisao i engleski brk Hari De Vint, kad je ovuda tražio đavola...

 Crnoj Gori danas fali iskonska glad za životom, fali joj skromnost i savršenstvo, zato se vucara po nekoliko sporednih kolosijeka, i bruka ove mučenike.

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Brano Mandić

 

Ružno mjesto za život

 Vrhovni kontrolor štete Đukanović položiće novu predsjedničku zakletvu, neka mu je srećna, ali ovo ne ide u dobrom pravcu, predugo traje i sluti veće zlo, stvari gadnije čak i od humora njegovih vrlih savjetnika

 Postoje trenuci za čitanje poezije, i postoje trenuci za tuču.  R. Bolanjo (Divlji detektivi)

 Malo pošto je prvi put napadnuta Olivera Lakić, u Pobjedi je izašao “hit dana”: otišla je Olivera nije rekla zbogom. Tadašnji glavni urednik Kusovac valjda je htio da bude šaljiv, pa je brojao tekstove pretučene koleginice, pokušavajući da dokaže kako ona slabo mrči hartije, a izigrava nekog pustog novinara i mučenicu.

 Seljački refren zapravo je bio odgovor na vijest da Olivera Lakić neko vrijeme neće raditi, što je tada javno saopštila. I tako su susjedne novine, sa čovjekom koji je uveo govor mržnje u crnogorski medijski prostor, poželjele oporavak povrijeđenoj novinarki. Tvrdim da prije dolaska Kusovca nije bilo takvog profesionalnog dna.

 Evo i primjera, kad su napali direktora Vijesti Ivanovića, Pobjeda je na naslovnoj strani donijela reportažu o jahting turizmu, ili slično. Bio je to defanzivno-autistični servis vlasti, sa utučenim reporterima koji su čekali plate po nekoliko mjeseci, ugrubo obaviješteni da je Berlinski zid navodno pao i da se strpe dok ne stigne golub iz centrale.

 Milo je vidio kako medijski gubi, nakon što je dobio ulični rat, postrojio podzemlje, državu, pa je našao sponzore, grčke investitore i ljude negadljive naravi, poput Kusovca, Bebe Popovića, agente koji su medijski pripremili ambijent u kom je nasilje nad, recimo novinarima, recimo Vijesti (čitaj: nad neprijateljima) normalna stvar.

 Ofanziva na neprijatelje bila je jebena, rat se vodio na više frontova, paljenje auta, udar na porodice, podmetanje bombi, feljtonsko spinovanje i izvrgavanje ruglu novinske prakse, u čemu je Kusovac bio posebno zaigran, i meni se moram priznati taj “hit dana” sviđao kao ideja, jer novinare valja zajebavati. Ali momenat kad se nasprdalo pretučenoj ženi, trivija takoreći, razbistrila mi je pred očima jedan dublji uvid u kriminal i ulogu društvene elite koja mu služi debelim mesom.

 Metak ispaljen na Oliveru Lakić nabijen je odavno, pištolj je zapravo repetiran 2009. rukom Miljana Mugoše, koji je po napadu na Mihaila Jovovića i Borisa Pejovića unaprijeđen u diplomatu. Kusovac je poturen građanima za šefa vladinog info biroa. Priča više nego dosadna, pinkovski repetitivna, i ne znam kome je pišem - činjenica da je informativni rat izgubljen i bombe nisu dovoljan podsjetnik da se živi u realnom svijetu, u društvu kojem su, da prostite, potrebne magične promjene.

 Informativni rat je izgubljen unižavanjem profesije, kombinacijom uvezenog medijskog proliva i gaženjem lokalnih igrača koji jedva dišu, nemoćni da napreduju, što je naročito teško u zemljici sa upitnim kapacitetom da iznese medijski biznis jači od komunalnog biltena.

 Ili ovako: čim je opošljen referendum, prestala je potreba za političkim partijama i medijima, samo što mnogi toga nisu svjesni. Dobro organizovana mafija mnogo je efikasniji model upravljanja od glomaznog državnog aparata. Države su pravljene po većim kalupima, u zatvorenim postplemenskim zajednicama efikasan sistem prisile je dovoljan. To su nerijetko društva u kojima ubijaju novinare.

 Informativni rat je izgubljen jer je mutni kapital otkupio ljušture polupanih medija, jer političke partije rađaju nove, jer je politika kliznula u biznis, a biznis u zločin. I zato danas više ne postoji društveni refleks, nema više od sto pedest građana da izađe, da podrži porodicu Olivere Lakić, ako ne već njenu struku, ili minuli rad Seada Sadikovića.

 Vrijednost je srušena prije nego je nastala, žao mi je, malena država, lijepa država, meni jako važna, Crna Gora postaje posljednjih godina sve ružnije mjesto za život, puno nasilja i informativnog gnoja u kojem se dave frustrirani građani.

 Vrhovni kontrolor štete Đukanović položiće novu predsjedničku zakletvu, neka mu je srećna, ali ovo ne ide u dobrom pravcu, predugo traje i sluti veće zlo, stvari gadnije čak i od humora njegovih vrlih savjetnika.

izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Brano Mandić

 

Da se popovi žene?

Ili: Ima li celibat u Katoličkoj crkvi više ikakvog smisla?

 Lijepo vaspitanje čovjeku ne dozvoljava da se drži skrušeno pred zlatnim pragovima, prebogat je Vatikan da bismo se igrali te uvertire, nego lijepo odmah da pošaljem jednu mentalnu podršku svakom katoličkom svešteniku koji nije pedofil, jer njima sad nije lako, nosećem dijelu crkve koja sistematski prikriva silovanje djece.

 Uz tu mentalnu podršku ne ide i razumijevanje, jer svi ti popovi dio su mreže ćutanja kojom se djeca love ko zna od kad, no sigurno kasnije od 1414. i Koncila u Konstanci kad je hiljadu i po kurvi pohrlilo u grad da se nađu kleru, što je izravan dokaz da se demon pohote još držao u granicama klasične naslade.

 Samo u američkoj državi Pensilvanija, i to u šest dijaceza oko Pitsburga, silovano je i seksualno napadnuto više hiljada dječaka i djevojčica. Dokument koji je državna Sudska komisija objavila prošle nedjelje knjižurina je za ljude sa jakim stomakom, pakleni kolaž sadizma i zločina protiv čovječnosti.

 Meni se ne ulazi u detalje, samo kažem da tu skoro sa svake stranice curi ono što je sveta Hildegard iz Bingena ugrubo nazivala, zlom pjenom sjemena. Koristim se genijalnom ženom da bih izbjegao zamku pornografije u koju bi vodilo dalje obrazlaganje. Nije to nekakav crnogorski administrativni fušeraj, nego nalaz američke komisije, tu se stvari predaočavaju jasno, bez eufemizama, sa popisom imena tri stotine pedofila,  izjavama svjedoka, i što je najvažnije, pismima biskupa koji su decenijama sve prikrivali.

 Evo, recimo, sveštenik Tomas Smit priznao je silovanje petnaest dječaka u dobi do sedam godina, analno i oralno, da bi mu resorni biskup nakon dvije i po godine napisao u preporuci da je “iskren i čestit” i očigledno napredovao u kontroli svoje zavisnosti.

 Seksualni predatori poput Smita, po obrascu se šalju na interne evaluacije, sami sebe brane pred pro forme organizovanim komisijama, koje sve to lijeno zavedu kao “nedozvoljen kontakt”, šušnu pismo u tajnu ladicu, i na kraju, premjeste popa u drugu župu, ili parohiju, đavoli ga znali, tamo gdje će moći da nastavi da napreduje u kontroli svoje zavisnosti.

 Tako to biva prema zvaničnom sudskom nalazu,  zalud je Vatikan nakon bostonske afere 2002. pokrenuo neke istrage, ugled sveštenstva dodatno je srozan posljednjom gadošću o kojoj skoro da bruji Amerika. Kažem, skoro da bruji, jer nije neka novost, crvene lampice više se i ne pale na pomen pedofilije unutar Katoličke crkve. Oskar je dodijeljen onom skromnom filmu prije nekoliko ljeta, čak se i Holivud odužio temi, i sad se stvari polako podrazumijevaju,  dok većina slučajeva tone u zastaru.

 Ostaje pitanje koje se može čuti ponekad u medijima, više onako za dokonu uru kad pritisne demon uninija i vreba onanija - ima li celibat u Katoličkoj crkvi više ikakvog smisla?

 Valjda je jasno da nije svako za golemu žrtvu - savladati seksualni nagon fakirski je podvig ravan graditeljskim čudima, i ako bih ga vizuelizovao uzeo bih sliku brane HE Piva kad upeče božija zvijezda i naglasi dubinu ustavljene vode. Jedan od klasika monaške riječi sveti Jovan Kasijan čak tvrdi da čovjek ne može pobijediti sam, da je celibat unaprijed izgubljena bitka ako izostane pomoć više sile.

 Kakvi su tek rukavci seksualnih ponornica, poznato je to svakom ko je kročio na poneki porn sajt, a biće da je takvih dovoljno za ozbiljan kvorum i peticiju ka najvišoj adresi -  svi oblici zlostavljanja zapreminski su jednaki količniku seksualne inhibicije, i najlakše se ostvare kad žrtva nema moći da se brani.

 Velegrešan i svjestan svoje nezavidne pozicije u perspektivi svemira i vječne konstelacije dobra, usrdno molim nadbiskupa barskog i primasa srpskog da gornje prevede na latinski i pošalje goluba vrhovnom pontifu sa pitanjem -  nije li vrijeme da se popovi žene?

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Brano Mandić

 

Ko prvi Mila ljubi

 Milo je postao diskurzivna klopka jer je o njemu već sve rečeno uzalud. Niko nikome ne vjeruje kada je u pitanju Milo. Samo naivnog možeš potpuno ubijediti da si za Mila, ili da si protiv Mila.

 Pisati o Milu znači - šta? Svi koji ga kunu i blagosiljaju na istom su zadatku oneobičavanja, ili po ruski  ostranenia, tako da Milo pod salvama pažnje postaje superheroj, pozitivac, negativac, koga briga, važno je da smo stvorili monstruma urnisanog od značenja, semantičkog monstruma koji znači sve i ne znači ništa.

 Da stvar bude crnja, čovjek vodi neki vampirski lifestyle, nećeš ga sresti na ulici, u marketu, nikad ga nisi vidio da plaća, čita knjigu, etc. Milo je odlučio da komanduje iz bunkera, kao da je nekom dužan.

 Milo je strašilo koje ima funkciju da pokaže da sistem postoji. Zato je dobro da mu ukinemo ljudske osobine i na tome svi radimo prilježno - od njegovog PR savjetnika do pripitog malterdžije koji ga psuje u predahu između dva grundovanja. Milo je voljom nacije postao politički totem. Seksualna igračka protivnicima koje uzbuđuje fijuk biča. Hologram koji se narodu povremeno ukaže na košarkaškim utakmicama. Ako je ovo komplikovano, da uprostim  - Milo je kalup oko kojeg smo pleli mrežu političkih kompromisa i tako je postao sve što smo dopustili da postane.

 Nakon istorijske 2006, nastupila je istorijska godina 2007. Premijer od tada zvanično ne živi od plate. Kad se prvi put zapisao kod jedne banke iz Londona, položili smo ispit zrelosti, pustili čovjeka da ozvaniči. Bilo je kao na vjenčanju u američkim filmovima -  ako neko ima nešto protiv neka kaže sad, ili neka ćuti zauvijek. Kriza & Siriza još nisu bili u modi, sve je prošlo uz razumnu mjeru negodovanja. Kosovo je, ipak, bilo važnije. Milo je dobio amin da vlada volonterski, dakle ne za platu, dakle - beskonačno. Ako je legitimitet nevidljivi duh države, kako reče Guljelmo Ferero, onda je pljačka legitimna cijena rađanja države; ili što reče kolega Kalamperović, ko radi s medom, prste liže. 

 Milovo bogatstvo nije pitanje morala dok ne postane pitanje prava. Biće da je siromah radio u skladu sa sistemom koji mu je dopušteno da izgradi. Puštali smo ga jer smo se ugrađivali, ili smo se bojali, ili nas nije bilo briga. Nemoguće je proglasiti lopova dok se ne demontira sistem -  a sistem se neće mijenjati bez političke pogodbe. I Nirnberški proces je bio politička pogodba. Nakon izbora i nakon revolucija, uvijek se trguje - tako da će neko morati da trguje sa onim što ostane iza Mila.

 Postoje dvije grupe čiji se interesi presijecaju u toj tački. Obje grupe rentiraju vođin simbolički potencijal. U jednoj grupi je zabranjeno hvaliti premijera, u drugoj grupi on se mora obožavati. Svaka grupa ima čuvare dogme naoružane pljuvačkom. O Milu je zabranjeno da se misli. O Milu se mora imati jasan stav koji valja ponavljati bez oklijevanja i pred svjedocima. Milo je tabu o kojem svi pričaju, zato je nemoguće napasti ga i odbraniti ga. Milo je postao diskurzivna klopka jer je o njemu već sve rečeno uzalud. Niko nikome ne vjeruje kada je u  pitanju Milo. Samo naivnog možeš potpuno  ubijediti da si za Mila, ili da si protiv Mila.

 Toliko je rabljen u kolektivnom nesvjesnom da se primakao zoni jezičkog idioma - onom mjestu gdje stanuju psovke i zakletve. Britvu ti poljubim, zar nije naša dužnost da oslobodimo vođu iz kontekstualne tamnice, zar ne možemo malo slobodnije da zamislimo mogućnost njegovog postojanja - i da se malo sprdamo.

 Ne mora da bude genijalno,  dovoljno je zamisliti Mila na biciklu; ili sa naočarima za vid.  Zato služi literatura, Mila vam lažljivog - tako se brani premijer da ne postane dosadni diktator balkanskog profila kojeg crtaju  po stijenama. Možda će glasači kad ga vide na dva točka shvatiti da je od krvi i mesa. Samo fikcija može da načne ovu gnjilu političku realnost u kojoj vlast ne može samostalno da padne nego čeka opoziciju.  

 Danas je Milov 53. rođendan. Na današnji dan prije 24 godine skinuo je pleteni džemper i postao premijer. Pitam se kako više sam sebi nije dosadan. Kako se ne pojede od muke što je na čelu tako providne laži. Ne znam. U stvari znam, Milu ne dosadi da bude na čelu providne laži iz prostog razloga što mu upravo to prija - uzbuđuje ga u jednoj bezobraznoj ravni. To jedino može biti motiv da produžava ovu agoniju, da to radi sebi i drugima, umjesto da se pokupi u velikom stilu, neđe daleko, na Markiška ostrva, što bi bilo divno rješenje.

 Dragi Milo, budi premijer sa neke offshore destinacije, do kraja života ako treba, vladaj putem pisma, ali dozvoli da te se uželimo. Govorim u ime gnijevnog omladinca s čijom si se baba-tetkom muvao na sastancima SK. Idi, troši, krajnje je vrijeme da počneš da ih trošiš, proste ti bile. Kao i svi superjunaci i ti imaš slabu tačku - postaješ dosadan. Ne postoji dramaturško opravdanje da više gledamo kako se mrštiš. Na tebe se lože samo budale, a to ti nije bio cilj. Peglani potiljak nije u modi, mijenjaj frizuru, kupi havajku i skini sat u dobrotvorne svrhe. Uplati sebi odmor i časove skuba ronjenja.  Slavi rođus svakog dana, sve si nas zajebao, molim lijepo - ali moraćeš jednom bez nas.

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Brano Mandić

 

Crnogorski ordever

O da, vole Crnogorci pršutu, sanjaju carstvo visećih svinjskih butova. Domaćin skine primjerak, očisti ga masnom krparom, i premeće u rukama

Čudi me da vlasnici sušara nisu jači lobi: dobra pršuta, ili pršut, znači sigurnu pažnju sagovornika. Već dok je režeš, sve se jasnije vidi. To je argument koji Crnogorci jako poštuju. Razložni i nervozni, ogorčeni protivnici vlasti i DPS poltroni - svi vole da jedu pršut, vole da govore o pršutu, ne gade se bijelog.

Kad je previše suva ne može da se urola nego puca po dužini. Ima li što grđe? Ali kad je dobra, e onda je praznik! Ljudi koji iznesu oval sa ovom svetinjom, pa još ako su je sami sušili, pa još ako nije holandska svinja, pa još ako nije musliman ili vegan za sofrom - mogu da računaju na siguran glas. Sretnik se oblizuje, blago se smješka dok savija parče i prinosi ustima slasni cigarilos. 

Tajna kušanja je poznata. Meso treba da pruži otpor zagrizu, ali ne i da ostavlja trake pomeđu zuba, što je passé. Najgore je kad se usred noći čovjek trgne i shvati da su mu usta puna. Legao sit pa je imao jake snove, a sanjao da opet jede. Onda se probudio i vidio da u ustima ima dovoljno. Nije mu jasno da li sanja ili je budan. Tako su stari Crnogorci štedjeli pršut i turali ispod zuba za oštru zimu. Održivi razvoj - mnogo prije malokrvnika iz EU koji su došli da nam utrape kinou, soju i hranu za služinčad.

O da, vole Crnogorci pršutu, sanjaju carstvo visećih svinjskih butova. Domaćin skine primjerak, očisti ga masnom krparom, i premeće u rukama. Onda uzme nož  i skine koru koja se ne baca. Ko zna za kakvu vrstu podmazivanja se kasnije koristi taj otrov. Kad nož probije bijelo i svrši uz kosku, već je kasno - postao si glasač vladajuće partije. 

Čuvena Liza Meklejn koja je učila crnogorske stranke metodu sigurnog glasa, sigurno je notirala običaj. Jer to vidi i ko nije stručan. Prosto je nevjerovatno da meso ima tako hipnotičko dejstvo. Uhvatim se često ispred mesare kako gledam zaljubljeno - iznutrice, zatop, šnicla, ćevap-vinobran, sve prolazi dok na red ne dođe pršut i neka se milost rodi na licu. Jedan pršut četiri glasa, meso za careve.

Njeguška idila, decembar 2004. 

Neki depeesovci imaju para da kupe španjolski pršut crnog papka te mu kilo košta preko 300 eura. Ponosnom kupcu se digne ponos od takvog zalogaja još dok je u prodavnici. Taj vuče državu naprijed, to je meso za koncentraciju, za lidera. Moraš biti emancipovan i nositi mokasinu od prevrnute kože, mazati guzu matičnim mliječom ako hoćeš da si dostojan takvog delikatesa. Nije to nekakva cetinjska pojata sušila, nego vreli dah  Salamanke! 

Prodavačica koja naplati komad tog crvenog zlata hita kući da istrtlja mužu. Znaš li ko je kupio od one španske? Ko, da te ne kunem? Onaj! Onaj jado?! E neka se najede, milo mi je života mi, propala se država! 

Drugi junak, na drugoj kasi, plaća rezane komade, jeftine kocke vakuumiranog mesa. Dere bez kompleksa, žvaće dobro i ovaj kralj, nije loše dok ima zuba, ovo je zdravije, ovo je uz kost, ođe mašina ne dofaća - tješi se siromah i slasno papa kao nekoć kad je provalio u dubrovački podrum, pa se onda zagrcne od sjećanja a komadići slete na pod da poliže maca.

Oba čika, koji su ljuti ideološki neprijatelji, ovaj Španac i ovaj drugi koji dok vi ovo čitate još nije sažvakao, oba su spremni da razmisle. Priđite im sa nekom, ni previše velikom ni previše malom. Da joj se koska cakli kao mjenjač od audija. Popričajte sa obojicom, i ponudite ih s noža. Vidjećete da su obojica gladni. Možda im očevi nisu bili gladni, ali đedovi jesu, i po majci i po ocu. Glad je politička okolnost koja se nasljeđuje i čeka istorijsku naplatu. Puna usta ne pričaju, rekli su stari, ili nešto slično ali jednako poučno.

Kad dođem do pouke, uželim se dobrog citata. Ovom prilikom  iz filma „Zašto su oni visoki“ rektorke, prof. Vojvodić, snimljenog o državnom trošku u osvit nezavisnosti:  

„Pršut, sušena ovčetina, kastradina i sir, to je za Crnogorce vjekovima svakodnevni meni, a za ostatak svijeta čista egzotika.“ 

Egzotika, jašta! I rektorka priznala. Dama koja vodi Univerzitet zna šta je moćna pršuta,  koliko je važna za našu priču. Kakvi smo da smo. Ne možemo pljunuti na pršutu, naprotiv, branićemo je. Postoji regula EU da se više ne suši na dimu. Ne znam kako da se postavimo prema tome. Možda EU i nije bez alternative, kako reče Milo Đukanović. Što taj voli pršutu! Pohađa brančeve i večere sa gamborima, a onda se vrati doma, legne, prevrće se i ne može da se smiri. Koliko ga je puta gospođa našla ispred frižidera kako meće ogromne peče pršute i žvaće pomalo degutantno, da se čovjeku stuži... 

Sad još da kažem šta me je nagnalo da pišem o suvomesnatom. Vidim da je globalna politička realnost postala viralni hit u mojoj zemlji. Lome se koplja oko NATO i grčke ljevice. Sirizu priznaju čak i sajber makarondžije; anarhisti, libertarijanci - svi su u nekom priznanju istorije ante portas. Umjesto da budem srećan i čekam talas pravde za sirotinju, sve me to čini nespokojnim. Znam koliko se naša politička misao oslanja na pršut, znam koliko je društvo puno mesoždera koji bi i budizam uspjeli da svedu na logiku milicije. 

Ne volim, brate, kad se velika istorijska dešavanja primiču granicama moje zemlje. Dovoljno mi je bilo istorije devedesetih. Mislio sam da je sa istorijom naših naroda i narodnosti gotovo.  Navikao sam se na depresiju. Ne vjerujem oduševljenim ljudima. Sad ćemo opet da budemo glasni i aljkavi za stolom - posmatram putinbaše, teoretičare zavjera,  ljevičare punog stomaka, masne brade - gadost izbija kao da je godina 1939. Sjetim se onda koliko je pršut važan u formiranju političkih stavova u mojoj zemlji. I nije mi dobro, slutim gore. Grok grok!

izvor: vijesti.me ›››