Reagujući post festum, na
opravdani revolt generisan ogromnom krizom koja nam se svima
bez najave sručila na glave, predsjednik Milo Đukanović je
izjavio, citiram: „Ne može se vratiti kvalitet crnogorske
ekonomije kroz pojačanu tražnju. Moramo prije svega pojačati
ponudu, odnosno proizvodnju, a toga nema bez rasta
investicija... potrebno je nastaviti stimulisati investitore
i pokušati da se malo boljom disperzijom država oslobodi od
zavisnosti od turizma i usluga.“ Dakle, morala se pojaviti
razorna pandemija, da bi i naš predsjednik shvatio da država
ne može da živi od vazduha (sektor usluga, turizma i
trange-frange ekonomija), koja deficite pegla besomučnim
zaduživanjima. Tek sad je puklo pred očima da je neadekvatna
privredna struktura uzrok duboke sistemske krize kojoj se ne
nazire kraj? Što je još opasnije, država ne posjeduje
adekvatne mehanizme da se, dugoročno gledano, efikasno
izbori sa ovom pošasti, jer je voz neophodnih strukturnih
reformi već krenuo sa stanice.
Pad od 9% BDP-a, po projekcijama
MMF-a, crnogorsku ekonomiju vraća par godina unazad i
neutrališe sve efekte rasta indukovanog neproizvodnim
investicijama i ogromnom zaduženjima (prije svega izgradnja
dionice autoputa Podgorica-Mateševo). Više od milijardu eura
državnog (čitaj novca svih građana), bačeno je u vjetar, jer
niti je dionica autoputa završena, niti imamo efekat
ekonomskog rasta. Istini za volju, jedna dionica autoputa
nije nikada ni mogla da se efektuira u smislu doprinosa
razvoju Crne Gore, osim što je vještački napumpavala stopu
ekonomskog rasta i zapošljavala privilegovane tajkunske
firme.
Analizom ovog ekonomskog
agregata dolazimo i do zaključaka koji, kao na skeneru,
ocrtavaju konture crnogorskog ekonomskog tigra (ali
papirnog). Prije svega pad od 9% BDP-a će se, po MMF-u,
transformisati u rast 2021. godine - istina, sa prilično
niže početne osnove. U ovoj analizi, CG se našla u grupi 15
najteže pogođenih zemalja na svijetu, koje su uz Grčku i
Portugal, mahom, egzotične turističke destinacije u Tihom
okeanu i na Karibima. Nešto bolje stojimo od Libije i
Venecuele. Istovremeno, ovakav pad je znatno iznad prosjeka
pada BDP-a evropskih zemalja u razvoju (-5.2%).
Iako pred sobom nemam model
kojim se služi MMF, osnovni agregati BDP-a su dobro poznati.
Osnovna godina analize koju su uzeli je vjerovatno 2018. za
koju postoje relevatni podaci, uz uvećanje od 3%, da bi se
došlo do BDP-a za 2019. godinu (4.652 mlrd. eura u stalnim
cijenama). Po rashodnoj metodi kalkulacije, BDP sačinjavaju
ukupna potrošnja privatnog sektora (lična potrošnja i
domaćinstva), javna potrošnja (država), bruto ulaganja u
osnovna sredstva (korporacije), promjene zaliha , neto izvoz
(spoljni potrošači). Takav način izračunavanja BDP možemo
jednostavno i strukturirano prikazati kroz sljedeću formulu:
(BDP CG) 4.652,7 = (P) 3.463,1 +
(D) 867.2 + (U) 1.366, 8+ (Z) 131.32 + (Iz) 1.886,1 - (Uv)
3.119,97[1]
Devet posto pad BDP-a iznosi
418,8 miliona eura u 2020. Pretpostavka je da se analiza
MMF-a odnosi na jedan krizni kvartal, te da bi produžetak
efekata krize i na treći kvartal imao još negativnije efekte
po crnogorsku ekonomiju. Ako bi se kriza produžila i na
sljedeću godinu, stvari bi se dodatno komplikovale. Nejasno
je i koji ponder, odnosno specifična težina je dodijeljena
svakom od ovih elemenata. Moja pretpostavka je da je
značajnijim elementima (kao što je lična potrošnja, koja
čini lavovski dio od gotovo 75 % BDP) dat manji procenat
pada (oko -3% ili 103.9 mil. eura). Izvozu roba i usluga,
koji je bitan element koji redukuje deficit tekućeg platnog
bilansa, najvjerovatnije je dodiljeljena vrijednost od cca.
minus 15% (282,9 mil. eura). Ovaj element kalkulacije BDP-a
čine prihodi od turizma, saobraćaja, neto direktnih stranih
investicija i izvoz roba i usluga. Pad prihoda po ovim
osnovama će biti i najdrastičniji. Istovremeno, za očekivati
je da će se ove tendencije povećanja deficita bilansa
tekućih plaćanja (trgovinskog i finansijskog) u izvjesnoj
mjeri ispeglati smanjenim uvozom, kako zbog smanjene tražnje
za određenim pozicijama carinske klasifikacije, tako i zbog
promjene cijena. Logično je za očekivati značajno manji
uvoz, kao posljedicu očekivane propasti ljetnje turističke
sezone, kao i prekida (smanjenja) saobraćaja, a posebno se
to odnosi na stavke kao što su uvoz hrane i živih životinja
(443.3 mil. eura), mineralna goriva i maziva (273,4 mil.
eura), mašine i transportni uređaji (638 mil. eura), kao i
druge grupe proizvoda [2]. Pad obima uvoza će se dešavati
makar na nivou od 90-100 mil. eura. Takođe, smanjenje uvoza
će, s druge strane, biti i posljedica rekordno niskih cijena
nafte na svjetskom tržištu, kao i kontrakcije agregatne
tražnje. Značajno će biti i smanjenje doznaka iz
inostranstva kao i direktnih stranih investicija (SDI 325,7
mil. eura u 2018). To će se posebno reflektovati na manja
ulaganja u sektoru nekretnina, što je sasvim očekivana
posljedica ovakve situacije.
Iz ove malo šire metodološke
elaboracije, jasno je koliko nepoznatih postoji u ovoj
jednačini. U tom smislu projekcija MMF-a je, istini na
volju, jako ''hrabra'' i predstavlja tek prvi talas
analiza. Međutim, ono što duboko mora da zabrine, jeste što
pad BDP-a ispoljava nesrazmjerno veliku senzitivnost na
relativno male promjene pojedinih elemenata ovog agregata.
Primjera radi, 2% pada lične potrošnje generiše oko 1-1,5%
pada BDP-a. Slično, ako izvoz roba i usluga umjesto 15%,
padne 30 % (što je mnogo realnija pretpostavka u ovoj
situaciji), onda će BDP pasti 15,1%. Ako simultano i
agregatna tražnja padne 10% (što je opet vrlo realno
pretpostaviti, zbog efekta neizvjesnosti i tendencije da se
štedi u uslovima ekstremnih kriza) onda BDP pada za 20,1%.
Ako pak investicije u osnovni kapital dodatno padnu 30%,
kumulativni pad crnogorskog BDP-a bio bi na nivou od 27,2%.
Sa 50% pada prihoda od turizma u ovoj godini, crnogorski BDP
bi pao za 35, 3%!
Dakle, mogući pad BDP-a u 2020.
godini vrlo lako može biti i do četiri puta veći od
projekcije MMF-a. Naravno da niko normalan ne priželjkuje
ovakav katastrofičan scenario, ali s obzirom na to da
postoje projekcije da bi BDP u SAD pod određenim uslovima
mogao da se smanji i za cijelih 50% u drugom kvartalu [3] i
prevaziđe krizu koju je izazvala Velika depresija 1929.
godine, onda i mi moramo zavezati „sigurnosni pojas“ i
pripremiti se na scenario B - dugotrajniji i razarajući
ekonomski cunami.
Preneseno na naš domaći, mikro
nivo, jasno se ocrtavaju konture propasti koje je utrlo
tvrdoglavo insistiranje na neoliberalnoj (globalističkoj)
dogmi, o tzv. „nevidljivoj ruci države“ - ta nježna ručica,
navodno, sama ispravlja sve disbalanse i eksterne šokove i
vraća stvari na ravnotežni nivo. Nije zgoreg primjetiti da
bi se bankrot crnogorskih finansija desio na ovaj ili onaj
način, u ovoj ili sljedećoj godini. I bez ove krize. Ona je
bila samo katalizator, koji je tu tendenciju istakao i
ubrzao.
Vapaji rijetkih stručnjaka
koji su razmišljali svojom glavom i prije svega iskreno
patriotski zahtijevali veću ulogu države u planiranju,
disperziju ekonomske strukture, zalagali se za formiranje
državnih rezervi, agresivniji razvoj poljoprivrede,
revitalizaciju ugašenih pogona i preduzeća, pažljivo
zaduživanje i sl., bivaju proglašeni za jeretike od strane
ideološke inkvizicije u Crnoj Gori, čije su perjanice
profesori Veselin Vukotić i Petar Ivanović.
Sada su, prirodno, svi pogledi
uprti u iznurenu i izmrcvarenu crnogorsku državu, koja poput
biblijske krave i nakon sedam gladnih godina, treba da
nahrani mnogočlanu porodicu. Kao što je zemljotres najbolji
inspektor statike građevinskih objekata, tako je i ova kriza
„previzitala“ sve naše zablude, laži i samoproklamovane
statističke uspjehe. Ideološki politbiro tajkunske
tranzicije insistirao je da nam ne treba jaka država, da nam
nisu potrebne državne rezerve, jer zaboga, sve može da se
kupi novcem (a evo, ispostavilo se da ne može), da je zalog
razvoja i svijetle budućnosti uništenje poljoprivrede,
industrijske proizvodnje i forsiranje sektora usluga i
turizma. Po njima, državna razvojna banka, sopstvena valuta,
državni monopoli i nacionalizovana preduzeća u određenim
oblastima predstavljaju nepotrebni balast. Takva bolesna
mantra se, konačno, pokazala kao oružje masovnog uništenja
sopstvene države i privrede.
.jpg)
_001.jpg)