Uprkos radu interesa, i
interesnih grupa, partija, ideologija i politika na daljoj
fragmentaciji "terena", na "segmentiranju", čini se da se
godovi skorašnje istorije postepeno slažu, krugovi
zatvaraju, sa istovremenim tenzijama unutar zemalja
"Zapadnog Balkana", što se odražava na njihove međusobne
odnose, kao i da sve više izranjaju poređenja između
stvarnosti i prošlosti, to jeste pitanja kakvoće i
kapacitiranosti država novih u odnosu na Jugoslaviju. Da bi
se izbegli mogući nesporazumi, kao i projekcije uverenja ili
"zajednica sećanja", država Jugoslavija je država
Jugoslavija, kao Austrougarska, na primer, kada već mnogi to
"vole vruće".
Nije ni "bivša", ni
"nekadašnja", ni "na ovim teritorijama", ni "na ovim našim
prostorima", već Jugoslavija. Ako usvojimo postojanje
Jugoslavije kao države, mogli bismo izbeći mučenje oko
imenovanja mesta rođenja i smrti, vremena i prostora. Ova
"nepreciznost" oko imenovanja prošlog nije samo to, već
pokazuje i ustezanje, autocenzuru kada je o Jugoslaviji
reč.
Vidim da je Lasla Vegela
zabrinula (novine Autonomija) mogućnost da omladina ne zna
da je ono što po podu briše Draga Potočnjan i plače
(prekrasna i bolna scena u predstavi "Kompleks Ristić"
Olivera Frljića) mapa Jugoslavije po kojoj su se izvolili
popišati tvorci budućih država. Ali eto i olakšanja, znaju
da je mapa na sceni, na njenom podu, mapa Jugoslavije, a ne
Evropske unije (beše ipak neko u dilemi, kako, opet, ja
čuh). Znaju, ili ne znaju, "ko ne zna šta ostavlja, svejedno
je što ostavlja" (Hamlet).
"Dani Mirka Kovača", po drugi
put omogućili su mi da sretnem Rovinj ravnopravno i bez
resentimana (život u ovom gradu do devedeset i prve)
zahvaljujući kritičkoj poziciji autora koja okuplja, na
susretima, ono što je kritičko i danas. U odnosu na nove
države. Kovačev snažan otpor nacionalističkom razoru,
primeran je i inspirativan i danas. I to je kontinuitet.
Lucić, Dežulović, Debeljak, Kukić, Brlek, Rakovac, Nonin,
Bogišić, Štiks, Popović, Jergović, David, Vegel, Slapšak
(dobitnica nagrade "Mirko Kovač" za najbolji esej koja se
ove godine dodeljuje prvi put).
Drugog dobitnika Dragana
Markovinu (nagrada mladom autoru - "Mirko Kovač") slušala
sam nekoliko dana ranije na skupu "Dokumenata" u Zagrebu,
izvrsna odbrana tekovina antifašizma na temelju
identifikacije sa "bivšom Jugoslavijom", uprkos pokušaja
legitimizacija novih politika koje se za legitimitet bore na
temelju relativizacije "komunističke istorije" ili
"komunističkog terora". Stvari, dakako, nisu crno bele, ali
se nastoji da budu takve.
Tokom bivanja, ne bih rekla
"posete" (a naročito ne "turističke ture"), u memorijalnom
centru u Jasenovcu čujem kako kako se neki ("Za dom
spremni") zalažu za "treći" Jasenovac, to jeste za
proizvodnju komemoracije logora, logora u kome su
"komunisti" mučili one koji to nisu nakon oslobođenja i
pobede u Drugom svetskom ratu.
Zaista je padala sitna kiša i
zaista je duvao vetar. Cvet, spomenik Bogdana Bogdanovića je
u daljini, gledano sa ulaza u kompleks Jasenovca u kome nema
ničeg što vas može zaustaviti pred predelom, pred poljima
pod zelenom travom (zbilja zelenom) u kojoj se, kako se
približavate "Cvetu", ukazuju "moduli memorije", a to su
grobnice, ili su možda vanzemaljski objekti, baš kao što se
Bogdanovićev rad ukazuje kao nešto što je iz civilizacije i
iz istorije dovoljno moćne da obeleži i ožali mrtve, ili,
pak, kao objekt onih koji će, jednom, doći. Kao nova
stvaralačka civilizacija, kao nov sistem vrednosti koji
proslavlja veličinu. Ljudskosti.
Cvet se javlja u daljini nad
terenom, koji svojom konfiguracijom nagoveštava istinitost
zbivanja genocida upravo na tom mestu koje se danas ukazuje
kao mesto tragične radnje. Vi u stvari znate šta se na tom
mestu dogodilo. Kako se približavate spomeniku raste
saznanje do koje su mere autor i vreme u kome je stvarao,
bili moćni da izazovu sećanje, ožaljivanje i opevanje. I iz
odnosa toga spomenika, jasenovačkog cveta, i onoga što se
danas diže kao memorijal, sasvim je jasna kakvoća sistema
ili društava, i istorijskog trenutka, i prirode država "kao
tvorevine suverenog naroda" (Kant) danas.
Bilo se već smrklo u podnožju
"Spomen groblja i parka revolucije Dotršćina" u Zagrebu. Na
tom mestu, kako piše i u Vikipediji, u vreme NDH ubijeno je
sedam hiljada antifašista, među njima su i komunisti.
Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Simo
Crnogorac, Avgust Cesarec, i mnogo onih koji tek danas ne bi
bili na naslovnim stranicama, što ne znači da nisu bili i
kako su bivali, časni i veličanstveni.
Rečenica Lordana Zafranovića,
zbilja toliko tačna da mora biti ponovljena, a i zato što se
vremena menjaju, te je u novim kontekstima valja ponoviti
zbog onih koji je nisu mogli pročitati, a to je odgovor na
pitanje zašto je scene nasilja (autobus u filmu Okupacija u
26 slika, scenarista Mirko Kovac) "na fonu Dubrovnika":
"Zato što se nasilje u lepoti najbolje vidi." Dakle
Dotrščina je fantastičan park, fantazmagoričan, to je tajna,
koja ne postoji ako nije javna. Sve je u mraku, treba
baterijska lampa, ali danas svetle mobilni telefoni. Penjemo
se ("Dokumenta", u povodu novog spomenika u vidu pisama o
"onome sto se dogodilo" mladog umetnika Danijela Kovača)
ispisanim rečima Ivana Gorana Kovačića i Jure Kaštelana. Uz
brdo, kroz šumu; puno je mladog sveta, na moje glupo pitanje
zašto je sve tako u mraku, odgovor je da, kao što je
poznato, ljubavni parovi ne vole svetlo.
Ono što najviše svetli, ili ono
što jeste svetlost su spomenici Vojina Bakića. Prvi
"kristal" u podnožju Dotršćine, nerđajući čelik, ogromni
kristal, dok su ostalih šest po čitavom parku, zauvek,
valjda.
Treba nama dalje poći, izvan
svake nostalgije koju u par reskih poteza efektno "crta"
Oliver Frljić u predstavi "Kompleks Ristić". "La Bela ciao"
izvedena u jednim deonicama prizora kao sentimentalna, a u
drugim kao borbena, delimično i kao agresivna, nostalgija
kao pevanje ili kao pucanje.
Već u drugoj godini "Dana Mirka
Kovača" u Rovinju u organizaciji "Udruge Mirko Kovač", kojom
predsedava Slobodana Matić Kovač, da se osetiti, na osnovu
iskazanog i dodeljenih nagrada (pored Slapšakove za esej i
Markovine za "prvjenac", nagradu za roman osvojio je Oto
Horvat za knjigu "Sabo je stao", a za filmski scenario Vuk
Ršumović za "Ničije dete") određeni rezime prošlosti, i
ratne prošlosti, i priprema za ratnu prošlost, kao i načina
na kojoj se o njoj govori. Iz tog humusa, a u odnosu na
kritičku oštrinu Kovačevog nasleđa, javlja se potreba da se
isto tako što je jasnije moguće odredi prema onome što danas
živimo, sa svim spomenicima i sa svim rušenjem spomenika.
Skuplja se to srušeno u jedno novo kontrapunktirano saglasje
- da se govori, uvek i po svaku cenu, piše, da se misao
artikuliše u javnom prostoru, ili da se artikulacijom taj
proces stvara.
Milan Rakovac je ispričao kako
je jednom u prisustvu Kovačevom na zemlji zaspao, na
istarskoj zemlji, najlepšoj na svetu, a ovaj mu je, Mirko,
nakon buđenja rekao "Blago tebi, zaspao si na svojoj
zemlji".
Na Crvenom otoku u Rovinju, u
hotelu "Istra" mnoštvo je uglavnom nemačkih penzionera, oni
su krenuli na jug, a Sirijci, Iračani i Avganistanci na
sever. Valja nama dalje poći kako bi opstali, u vremenu i
prostoru.
izvor: portalanalitika.me ›››
.jpg)
_001.jpg)