autor tekst 002 ›››

 

 

autor: Boris Postnikov

 

 

TEKST

Dvotračni internet

Evropski parlament odbio sva četiri amandmana posvećena neutralnosti Mreže: Ukidanjem mrežne neutralnosti otvara se prostor za uvođenje ‘dvotračnog interneta’: sporijeg za većinu koja može platiti manje, znatno bržeg za one koji plaćaju više. Na korist telekomunikacijskih korporacija, dakako.         

Internet kakav danas imamo nije pokvaren, ali nadležna regulacijska agencija ipak čini sve da ga popravi – objasnio je prošle godine popularni TVsatiričar John Oliver Amerikancima o čemu govorimo kada govorimo o ukidanju mrežne neutralnosti (net neutrality), koja garantira ‘jednakost’ na internetu. Bilo bi sjajno da je nešto slično mogao pojasniti i masovnoj publici s ove strane Atlantika krajem prošlog mjeseca, kada je Evropski parlament – glasajući o novim pravilima regulacije interneta u Uniji – odbio sva četiri amandmana posvećena neutralnosti Mreže. I dok se evropskim medijskimmainstreamom kotrljalo oduševljenje zbog ukidanjaroaminga, samo su rijetki glasovi s margina upozoravali kako je u novim propisima tretman neutralnosti bio neusporedivo važniji i dalekosežniji. Odbivši je zaštititi, naši su predstavnici postavili legislativnu scenu za ukidanje jednog od osnovnih principa onlajn komunikacije.

Naime, najjednostavnije rečeno, kada surfamo, sadržajima s bilo koje stranice možemo pristupiti podjednakom brzinom. Na tom aksiomu arhitektura interneta počiva od samoga početka, pa nam se on danas čini samorazumljivim. Ukidanjem mrežne neutralnosti, međutim, otvara se prostor za uvođenje ‘dvotračnog interneta’: sporijeg za većinu koja može platiti manje, znatno bržeg za one koji plaćaju više. Jedini koji bi imali korist od ovakve asimetrije su veliki provajderi, telekomunikacijske korporacije kao što su ‘domaći’ HT, Vipnet ili Tele2, odnosno njihovi moćni strani vlasnici. Nova regulacija omogućila bi im da bogatijim proizvođačima internetskog sadržaja poput Facebooka ili Netflixa naplaćuju više, dajući im zauzvrat propusnicu za ‘bržu traku’ kako bi ovi lakše došli do tzv. krajnjih korisnika. Jasno je da baš krajnji korisnici pritom izvlače deblji kraj: rast cijena znatno smanjuje i otežava dostupnost internetskih sadržaja, a korporacije poput Facebooka ionako će brzo i lako pronaći način da vlastite povećane troškove prebace na svoje mušterije.

Fronta koju je otvorila nova evropska regulativa s jedne je strane svrstala nekoliko telekomunikacijskih giganata, a s druge široku koaliciju civilnodruštvenih aktivista i vlasnika malih start-upova, kojima će vrlo brzo postati gotovo nemoguće ući na oligopolno tržište pod kontrolom velikih igrača

Fronta koju je nova evropska regulativa otvorila tako je s jedne strane svrstala nekoliko telekomunikacijskih giganata, a s druge široku i neprincipijelnu koaliciju civilnodruštvenih aktivista posvećenih borbi za internetsku jednakost i ambicioznih vlasnika malihstart-upova, kojima će vrlo brzo postati gotovo nemoguće ući na oligopolno tržište pod kontrolom velikih igrača. ‘Evropski start-upovi sada će se morati natjecati na gostujućem terenu protiv titana ove industrije’, pojasnila je Anne Jellema, ravnateljica fondacije Tima Berners-Leeja, izumitelja world wide weba. ‘Za to vrijeme, male organizacije civilnog društva nadglasat će bogati internetski divovi.’ Ukratko, kada je potencijalni novi hrvatski premijer, u jednom od svojih tragično karamarkomičnih predizbornih lu(pe)tanja, start-upove nazvao stand upfirmama, čini se da i nije toliko pogriješio: nakon donošenja novih pravila, nakratko se zaista učinilo da bi maleni start-upovi mogli ustati za svoja prava.

Ali samo na trenutak: očekivati od mikropoduzetnika oboružanih samo izraženim osjećajem za konkurentnost da poduzmu nešto poput solidarne akcije bilo bi ipak previše, pa je snažna verbalna pobuna vrlo brzo završila negdje u domenistand up komedije. A kako nije bilo ovdašnje verzije Johna Olivera da širu javnost upozori na skoro sužavanje interneta, ulogu tumača situacije prigodno je preuzeo Deutsche Telekom. U priopćenju plasiranom već dan nakon parlamentarnog glasanja,Timotheus Höttges, izvršni direktor jedne od najsnažnijih evropskih telekomunikacijskih firmi, spokojno je ustvrdio da ‘razlikovanje kvalitetnog i nekvalitetnog interneta nipošto ne znači revoluciju nego prirodan razvoj’ jer ‘korisnici mogu sami odlučiti kakvu uslugu žele i koliko su za nju spremni platiti’.Start-upovi se nemaju razloga buniti, dodao je slijedeći pervertiranu logiku u njenom prirodnom razvoju sve do samog ruba razuma: upravo malim poduzetnicima je, naime, potrebna posebna, bolja i skuplja usluga koju će im ponuditi telekomunikacijski mastodonti kako bi ih učinili kompetitivnijima. Neuvijenim rječnikom, lišenim svjetlucavih leksičkih premaza poduzetničke stilistike, poslovni model Deutsche Telekoma mogli bismo nazvati običnim reketarenjem; gospodin Höttges radije ga zove ‘poštenom naknadom za omogućavanje korištenja infrastrukture’. Napokon, prije nekoliko dana DT je i službeno najavio pokretanje ‘brze trake’, u eksperimentalnoj fazi rezervirane isključivo za internetsku vožnju start-up firmi na putu do sanjanog poslovnog uspjeha. Brzina kojom je to učinio – samo nekoliko dana nakon što je Evropski parlament izglasao nove propise – prilično otvoreno sugerira da su njemačkom gospodaru internetskog prometa rezultati glasanja bili poznati prije nego što se glasanje uopće dogodilo.

Ukrotivši start-up poduzetnike kombinacijom ucjene i privida ekskluzivne usluge, telekomunikacijskim korporacijama preostalo je još samo da na svome novom, dvotračnom internetu pregaze dosadne aktiviste. Kako evropska regulacija tek treba biti zakonski prenesena na razinu nacionalnih država, vremena za postavljanje zapreka na putu još uvijek ima. O tim zaprekama i snazi otpora birokratsko-korporacijskim evropskim politikama danas uglavnom ovisi sudbina interneta: hoće li se podijeliti u traku bogataša i traku siromašnih ili će se zaobilaznicom vratiti principima koliko-toliko ravnomjerne distribucije informacija.

izvor: portalnovosti.com ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

autor: Boris Postnikov

 

 

TEKST

Neprijateljska propaganda: Ruglosavija

 U povodu brisanja imena beogradskih ulica nazvanih po gradovima bivše Jugoslavije donosimo kratak pregled kulturnih i medijskih vijesti sa svih strana nekada zajedničke države. Estradno-poljoprivredni skandali, rat oko ajvara, medijska cenzura, nezakonita hapšenja – vežite se, propadamo

 Makedonija

 Ondje, međutim, imaju nešto većih nevolja od ajvara. Na nedavnim parlamentarnim izborima birači su tijesnu većinu glasova ponovno dali Socijaldemokratskom savezu Makedonije koji – poput brojnih sličnih partija u državama bivše Jugoslavije – sa socijaldemokracijom dijeli još samo ime. Od starog-novog premijera Zorana Zaeva očekuje se nastavak demontaže štetnih politika konzervativnog VMRO-DPMNE-a, ali s obzirom na njegove dosadašnje rezultate, ne valja očekivati previše. Dobar primjer daje stanje tamošnjih medija. ‘Nacionalni servis, Makedonski radio i televizija, još uvijek nije reformiran, profesionaliziran ni nezavisan’, piše na portalu Balkan Insight novinar Vlado Apostolov: ‘Kontroverzna praksa financiranja privatnih medija izravno iz državnog budžeta vraća se na mala vrata…’ Ima toga još: političke elite očito su povezane s medijskim tajkunima, način trošenja državne financijske pomoći u doba pandemije nitko ne nazire, a tek su ponešto smanjeni direktni pritisci i prijetnje novinarima.

 Usput, Sjeverna Makedonija već je treća postjugoslavenska zemlja – nakon Srbije i Hrvatske – koja je održala izbore usred korona-krize, a do kraja godine na birališta će crnogorski i bosansko-hercegovački glasači, što zorno pokazuje koliko su narodi i narodnosti bivše monstruozne totalitarno-komunističke tvorevine gladni slobode i demokracije: ne može ih, evo, zaustaviti niti smrtonosni virus. Doduše, baš svi su iznova birali već postojeću vlast – u Hrvatskoj Plenkovića, u Srbiji Vučića, u Sjevernoj Makedoniji Zaeva – iz čega izvodimo logičan zaključak da je ljudima na ex-Yu prostorima danas sasvim dobro, da nemaju ozbiljnijih primjedbi i da su općenito zadovoljni razvojem situacije.

 Crna Gora

 A novi zakon o medijima upravo je donesen u Crnoj Gori i po njemu će novinari ubuduće morati otkrivati svoje izvore, procijeni li državni tužitelj da tako traži nacionalna bezbjednost. U suprotnom, mogli bi završiti u pritvoru. Samo što u Crnoj Gori ionako ne morate biti novinar da bi vas policija privela zbog onoga što pišete. Omer Šarkić, građanski aktivist i bloger, nedavno je, recimo, završio na saslušanju zbog kraćeg Facebook-komentara. Čovjek je samo ismijavao dvostruka mjerila tamošnjeg opozicijskog, prosrpskog Demokratskog fronta – koji protestira protiv nasilja policije na crnogorskim demonstracijama, ali ne i onda kada je nasilna beogradska policija – pa je ironično pozvao na skup podrške prosvjednicima u Beogradu ispred sjedišta te partije. U policiji, očekivano, smisla za ironiju nemaju: komentar je protumačen kao otvoreni poziv na javne nerede. ‘Inspektoru koji me saslušao je bilo jako neprijatno’, prepričao je kasnije Šarkić, ‘ali morao je da uradi sve procesne radnje, da uzme izjavu, kao da sam ozbiljan kriminalac…’

 Srbija

 Na zamiru komentari na odluku beogradskih vlasti da promijeni imena tamošnjih ulica, nazvanih po toponimima bivše Jugoslavije. ‘Nije normalno da Beograd ima Hrvatsku, Zagorsku, Zagrebačku ili Zadarsku ulicu, da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo’, objasnio je, podsjećamo, Goran Vesić, zamjenik gradonačelnika i politički poltron Aleksandra Vučića. ‘Zato ćemo nastaviti da menjamo imena svih ulica koje nose naziv po onima koji više nemaju veze sa Srbijom, kao i po sredinama u kojima bilo šta što dolazi iz Srbije nije dobrodošlo.’ Uskoro će tako nestati još i Mostarska, Ljubljanska, Mariborska, Zenička: netko se, doduše, sjetio kako bi ipak bilo nezgodno izbrisati Sarajevsku tamo odakle su devedesetih pokušavali izbrisati čitavo Sarajevo, pa ona – navodno na ‘ličnu molbu’ hipersenzibilnog Vučića – za sada ostaje.

 Regijom u međuvremenu odjekuju kritike: beogradski atak na kolektivnu memoriju, zgražaju se ljevičari i lijevi liberali, nalikuje na finalnu, simboličku smrt Jugoslavije. I svega što je ona svojim boljim dijelom predstavljala: antifašizma, antiimperijalizma, decenija modernizacije… U ovoj kulturnoj rubrici ipak se nećemo pridružiti rekvijemu za bivšu državu. Umjesto nostalgičnog pogleda u prošlost, donosimo aktualne vijesti prikupljene sa svih strana nekada zajedničke republike.

 BiH

 Ako vas u Crnoj Gori mogu legalno privesti zbog komentara na društvenim mrežama, u Bosni i Hercegovini to će, zatreba li, rado učiniti i mimo zakona. Izvjesni Said Ljubijankić, zapovjednik cazinske policije, uhapsio je nekog nesretnog sugrađanina zbog Facebook-statusa, iako za takvo nešto nije imao ni službeni nalog ni suvisao razlog: naprosto mu se nije svidjelo što ovaj piše. Ljubijankić, inače, tek što je vraćen na posao u sklopu izvanrednih mjera borbe protiv Covida-19. Prethodno je bio pod dugotrajnom suspenzijom zbog – pogađate – teškog kršenja službene dužnosti.

 Čekajući da vidimo koliko će ovog puta trebati vremena cazinskim vlastima da podivljalom policajcu vrate pištolj i značku, završavamo mali pregled aktualnih vijesti iz postjugoslavenskog sektora kulture i medija. Zaumni poljoprivredno-estradni skandali, tabloidiotski gastro-nacionalizam, progoni novinara, nezakonita hapšenja: možda, na kraju krajeva, i nije toliko loše što Beograd briše imena onih ulica. Možda je pametnije zaboraviti bolje strane jugoslavenske prošlosti. Ovo što je ostalo, na tu prošlost ionako još samo izdaleka podsjeća. Nešto kao iskrivljena, poremećena karikatura: nešto kao Ruglosavija. 

 Hrvatska

 U Hrvatskoj se, recimo, centralni kulturni skandal tjedna svodi na pitanje: treba li Nina Badrić kopati krumpire ili ne? Priču već znate: popularna pjevačica javno je zavapila jer su zbog korona-mjera ona i njena prateća postava ostale bez prihoda. Na to ju je neka gospođa u Facebook-komentarima pozvala u okolicu Bjelovara, da za satnicu od 300 kuna razgrće gomolje. Je li dotična gospođa tipična zavidna Hrvatica? Je li Nina Badrić obična razmažena zvjezdica? Što s njenim manje poznatim kolegama, čiji glas se slabije čuje? Treba li država pomagati estradu? Treba li estrada pomagati poljoprivredu? Oko tih i sličnih pitanja lome se ovih dana moralna koplja lokalnih kolumnista, a mi slučaj bilježimo kao važan zaokret u načinu funkcioniranja ovdašnjih medija. Odavno smo, naime, navikli da statusi selebritija na društvenim mrežama postaju središnje medijske vijesti, a sada, čini se, napokon ulazimo u fazu kada će čitava država raspravljati i o komentarima poluanonimnih korisnika ispod tih statusa. Rekli bismo da je svaki komentar suvišan, ali stvarnost nas očito demantira.

 Slovenija

 Dobro, reći ćete, ništa čudno da Sjeverna Makedonija, tradicionalno nerazvijena, ima medijskih problema: ako krenemo zapadnije, stvari izgledaju bolje, zar ne? Umjesto odgovora, skoknimo do Slovenije. Nekada najnapredniju socijalističku republiku danas vodi radikalni desničar Janez Janša – još jedno u nizu dobro nam poznatih lica – a vodi je, čini se, u smjeru otvorene orbanizacije. Glavna meta pritom su mu, naravno, tamošnji mediji. Napada iz svih raspoloživih oružja: histeričnim tweetovima, višesatnim govorima i dobro organiziranim javnim hajkama. Jednu je novinarku proglasio ‘kurvom koja naplaćuje 30 do 35 eura’, dok njeni kolege svakodnevno primaju prijetnje smrću. Kada se Evropska komisija zbog svega ovoga javno zabrinula, iz Ljubljane su dobili službeno pojašnjenje: ‘Većina mainstream medija u Sloveniji svoje korijene vuku još iz bivšeg, komunističkog režima. Kasnih su devedesetih pozicije glavnih urednika držali bivši članovi zloglasne tajne službe UDBA…’ I tako dalje, i tako dalje: ako ste kojim slučajem iz Hrvatske, znate i sami kako već ta priča ide. Sječu prikrivenih komunističkih kadrova osigurat će zato prijedlozi novih medijskih zakona, prema kojima će javna radiotelevizija završiti pod strožom kontrolom vlade.

 Iz postjugoslavenske perspektive koju smo ovdje odškrinuli, zgodno je prisjetiti se kako je Janša osamdesetih bio ikona borbe protiv partijskog jugo-režima, hrabri komentator Mladine nepravedno osuđen na zatvorsku kaznu zbog svojih tekstova. Tada su u njegovo ime protestirali brojni kolege novinari, intelektualci, liberali… Sada mogu vidjeti za što su se točno borili.

izvor: portalnovosti.com ›››