autor tekst

 

 

autor: Boris Dežulović

 

 

TEKST

Kako je moja majka postala ateistkinja

Među sedamdeset pet hiljada riječi iz velikog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika postoji samo jedna koju Crkva nikada i ni pod kojim okolnostima ne bi smjela izgovoriti ili napisati, a to je „manipulacija“ 

"Nekoliko dana prije kraja samopopisivanja u Crkvi je zazvonilo za uzbunu" – čitamo u uzbudljivom izvještaju u Večernjem listu – "jer su do crkvenih ušiju doprle informacije o manipulacijama u pojedinim slučajevima, gdje su mlađi članovi provodili kućni popis tako da za starije članove obitelji prilikom samopopisivanja nisu naveli da su katolički vjernici, nego su upisali da su ateisti, odnosno nevjernici." 

U Crkvi su, naime, zabrinuti jer bi zbog neodgovorne djece i unuka – što su zloupotrijebili informatičku nepismenost svojih roditelja, djedova i baka – popis stanovništva 2021. mogao pokazati mnogo manje katolika nego što ih zaista ima, odnosno još i više ateista i nevjernika nego na posljednjem popisu 2011., na kojemu ih je ionako već bilo čak dvadeset puta više nego na popisu stanovništva 2001. godine. 

Crkva u Hrvata, eto, u nebo vapije zbog, hm, nasilnog odkrštavanja starijih pripadnika svoga stada, i ja se već sedam dana smijem kao da me Đavo obuzeo. Istina, nisu dokumentirano dokazali „informacije“ koje su „doprle“ do „crkvenih ušiju“ – analitičari, recimo, tvrde kako to na Kaptolu već smišljaju alibi za popis, koji će pokazati da je svjetski trend napuštanja Crkve stigao i do Hrvatske – ali da skeptike odmah preduhitrim: sitne crkvene uši su u pravu. 

Tvrdim to i potvrđujem iz prve ruke. Pedeset sedam dugih godina čekao sam ovaj dan i trenutak osvete. 

Bila je zima 1964. kad sam u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja uveden u kršćansko stado i postao katolik. Bio sam star tek mjesec dana i nitko me ništa nije pitao. Držali su me čvrsto u rukama kad je nekakav ogromni, debeli muškarac u dugačkoj haljini, kojemu je iz usta bazdilo na bijeli luk, iz staklenog bokala prolio vodu po mojoj maloj glavi, unio mi se u lice i prstima mi nešto prtljao po čelu, pa na kraju izgovorio „Krstim te u ime Oca, Sina i Duha svetoga“, završivši trijumfalnim „amen“. Otimao sam se plačući i užasnut gledao u majku i baku zazivajući pomoć, ali one su se samo blesavo smijuljile. 

Od tog trenutka, eto, ja sam se u knjigama vodio kao rimokatolik. Mogao sam kasnije prijeći u redove najljućih židovskih rivala, upisati se u budiste ili šintoiste, mogao sam postati pravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije, scijentološki propovjednik, patrijarh sotonističke crkve ili predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugolavije, svejedno me državna statistika računala u onih devedeset posto hrvatskih katolika. 

Sedam godina kasnije, recimo, s već sasvim lijepo razvijenom samosviješću i darom govora, pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću na sav sam se glas zakleo na odanost drugu Titu, Jugoslaviji, roditeljima, školi i prijateljstvu među svim narodima svijeta, pa ipak se odavno više ne računam u Titove pionire. Kako sam onda bio katolik, nitko ne zna. Gospođa u Državnom zavodu za statistiku samo bi zavrtjela one papire i nemoćno slijegala ramenima tvrdeći da nije do nje. Oni nemaju nikakav registar Titovih pionira, tu lijepo piše samo da sam pravomoćno kršten, dakle rimokatolik. Ljutito bih onda tražio šefa, ravnatelja Zavoda, i on bi rekao isto. Jedino, veli, da pitam u Beogradu. 

I nisam bio jedini: ako izuzmemo Tuđmanovu djecu, predsjedništvo HDZ-a i bivše komuniste iz prva dva-tri reda zagrebačke katedrale, svi hrvatski katolici, sva četiri milijuna njih, u stado su upisani kao bespomoćne bebe, protiv svoje volje, primivši sakrament krštenja čak i prije cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeola. 

Moglo se dakle reći i kako su konačno „doprle informacije o manipulacijama u pojedinim slučajevima gdje su mlađe članove obitelji stariji članovi na silu upisivali u vjernike, odnosno katolike“ – i kako su „zbog neodgovornih majki i baka, što su zloupotrebljavale tjelesnu nemoć svoje netom rođene djece i unučadi, popisi stanovništva pokazivali mnogo više katolika nego što ih je zaista bilo“ – ali nitko se u Republici Hrvatskoj nije zbog toga previše uzbuđivao. 

Konačno, pedeset sedam godina kasnije stigao je trenutak osvete. Moja majka stara je osamdeset tri godina i ništa je, naravno, nisam pitao. Samo sam iz staklenog bokala ulio vino u čašu, otpio gutljaj, najeo se bijelog luka i unio joj se u lice, prstima nešto prtljajući po kompjuterskoj tastaturi, pa na kraju kliknuo „submit“ i trijumfalno rekao: „Enter!“. Majka je užasnuto gledala u brata i sestru, ali oni su se samo blesavo smijuljili. 

Od tog trenutka, eto, moja se majka u popisu stanovništva vodi kao nevjernica i ateistkinja. 

„Manipulacije u pojedinim slučajevima“?! Dobro jutro, Kaptole, kako ste spavali? Punih trideset godina, pedeset, cijelo stoljeće, vjekovima, cijelih hiljadu godina prisilno, protiv njihove volje, bespomoćnu novorođenčad i male ateiste – jer svako se dijete rađa kao bezbožni ateist! – Crkva upisuje u katolike, cijela slavna hrvatska kršćanska povijest nije ništa drugo doli povijest „manipulacije u pojedinim slučajevima“, i sada kad je stigao trenutak da djeca uzvrate udarac i bespomoćnu starčad na silu upišu kao bezbožnu, Kaptol vapi u nebo zbog „manipulacije“. Da vam kažem: među sedamdeset pet hiljada riječi iz velikog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika postoji samo jedna koju Crkva nikada i ni pod kojim okolnostima ne bi smjela izgovoriti ili napisati, a to je „manipulacija“. 

Kažu, krštenje nam ničim nije naudilo, mi smo danas ionako ateisti po izboru? Točno: ni popis stanovništva i „odkrštenje“ u rubrikama „vjera“ i „vjerska zajednica“ našim starima ničim nije naudilo – oni su valjda katolici po vjeri i izboru, a ne po popisu i statistici. Svakako, jedna bezvezna statistička rubrika nema pravnu težinu raskidanja saveza s Bogom i Crkvom. 

Osim, jasno, ukoliko ne tvrdite da ima, i da Bog dijeli po popisu stanovništva: ustravljena će dobra moja majka već valjda proći recepciju i s olakšanjem, praćena anđelima, uputiti se prema onoj zlatnoj kapiji, kad će, kao u filmovima, osjetiti ruku na ramenu i muški glas: „Ne tako brzo, Nevenka!“ „Niste mi rekli da ste se na popisu stanovništva 2021. izjasnili kao ateistkinja“, reći će onda sveti Petar s debelom fasciklom hrvatskog Državnog zavoda za statistiku u rukama. „Nevenka, Nevenka! Što ćemo s vama?“ 

Ako pak neće, a neće, zato što moja sitna zajebancija ne znači da se gospođa majka ispisala iz Crkve – i zato što je popis stanovništva, provjerio sam, u Svetom pismu važan samo zbog toga što Izrael u ono doba nije imao Internet i institut e-Građanina, pa je trudna Marija na popis morala u Jeruzalem preko Betlehema – čemu onda panika zbog naše male, slatke osvete i jedne bezvezne rubrike u kojoj se zbrajaju ljudi što vjeruju u zombije i leteće anđele? Nije valjda zbog broja katolika u popisu stanovništa, dakle postotka kojim se iz državnog budžeta vjerskim zajednicama dijele pare, odnosno „i ovce i novce“, sve po onoj „koliko ovaca, toliko novaca“? 

Samo nemojte reći da je nešto tako banalno kao što su pare: ispalo bi, naime – samo trenutak da izračunam – da ste i nas u ovce upisivali samo zbog, hm, poticaja. 

Svakako, ne brinite, Hrvatska neće propasti – barem neće zbog broja ateista. 

Propast će samo hrvatsko stočarstvo.

izvor: portalanalitika.me ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Boris Dežulović

 

 

TEKST

 

    Kako su propale obavještajne službe 

Okej, meni nećeš ništa reći – ugasio je tajni agent Tibor cigaretu, pa zavukao ruku u unutarnji džep sakoa. 
– Pretpostavljam da više povjerenja imaš u... kolegu Marka.

Tajni agent Tibor obožavao je ovakve situacije. Rečenice poput “pretpostavljam da više povjerenja imaš u kolegu Marka” bile su sama suština njegovog posla. Kao klinac gutao je serije o agentima, špijunima i konfidentima, i sanjao kako će jednog dana i sam u kakvom besprizornom kafiću na periferiji razgovarati sa svojim privatnim izvorom iz podzemlja, tetoviranim tipom što su ga bossovi zajebali za neki posao sa Šiptarima, pa mu diskretno na stol stavljati novčanicu od petsto kuna, upoznavajući ga s “kolegom Markom”.

– Agent Marko Marulić? Žao mi je - prezrivo je s druge strane stola otfrknuo kržljavi, tetovirani tip neobičnog nadimka Lafarž, pa nimalo diskretno pokupio petsto kuna i ugurao ih u džep. – Razgovaram samo s agentom Antom Starčevićem.
“Prokletstvo”, pomislio je tajni agent Tibor, otvorivši novčanik u kojemu je ostalo još samo osamsto kuna.

– Kolega Starčević je na godišnjem – procijedio je najzad jednu od onih rečenica, pa ponovo zavukao ruku u novčanik. 
– Ali možda bi htio popričati s braćom Radić.
– Braća Radić, je li? – gledao je Lafarž u četiri novčanice po dvjesto kuna.
 – A gdje je peti?

– Ubili ga u Beogradu – prepredeno se nasmijao tajni agent Tibor, zadovoljan kako se sjetio. “Ubili ga u Beogradu”, ta mu je dobra. Odsad će uvijek davati osamsto kuna.
– Prokleti Srbi – prosiktao je tetovirani, pokupio pare i nagnuo se preko stola, pa otpuhnuo dim Tiboru u lice. – Okej, reći ću sve što znam: tip se zove Predrag Lucić.
– Lucić?! – pogledao ga je agent Tibor. 
– Pa to sam znao i prije!
–
Jebiga, što onda nisi sam rekao braći Radić? – hijenski se nasmijao tetovirani kržlje, pa ustao od stola. 
Obožavao je ovakve situacije. Kao klinac gutao je serije o agentima, špijunima i konfidentima, i sanjao kako će jednog dana i sam u kakvom besprizornom kafiću na periferiji razgovarati s tajnim agentom, nekim štreberom iz kontraobavještajne službe, pa mu uzeti pare i dignuti se od stola otvoreno ga zajebavajući rečenicama poput “što im onda nisi sam rekao?”.

‘Lafarž’

– Ne tako brzo, Lafarž! – uhvatio ga je u tom trenutku Tibor za rukav i grubo spustio na stolicu. Otkako je prvi put u onoj seriji čuo tu rečenicu, “not so fast, Lafarge!”, sve je svoje konfidente zvao “Lafarž”. Zvučalo je moćno: “ne tako brzo, Lafarž!”. Gledao je tako tetoviranog nekoliko trenutaka, pa gotovo podviknuo. - Račun, molim!

– Račun?! – zbunio se načas Lafarž i osvrnuo tražeći okom konobara, a onda se dosjetio i opet hijenski nasmijao. – U redu je, platit će tajni agent Ivan Gundulić.
– Ne, ozbiljno. Račun – ponovio je Tibor. 
– Za informaciju o Luciću. Jebu me na poslu zbog pravdanja troškova.
– A, to – lupio se ovaj po čelu, pa izvadio kemijsku olovku. – Obični ili...?
– Er jedan.

Tako je to bilo, završio je svoju priču tajni agent Tibor Mijo Kuljanić, objašnjavajući inspektorima USKOK-a gomilu potvrda, isplatnica i R-1 računa nespretno nažvrljanih na komadima trgovačkog papira. “Ovim er jedan raćunom potvrđujem da mi je tajni agent Tibor Kuljanić isplatio 1000 (slovima: osamsto) kuna za povijerljivu imformaciju od vitalnog nacijonalnog interesa”, stajalo je na jednome od njih. U potpisu, jasno, “zaštičeni svijedok Lafarž, svojerućno.”

Ukupno, kad su inspektori USKOK-a zbrojili sve ceduljice, ispalo je da je agent Kuljanić, inače načelnik Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost Vojne sigurnosno-obavještajne službe, u tri i pol godine službovanja svom konfidentu Lafaržu isplatio lijepih milijun i pol kuna.

USKOK je, čitali ste ovih dana u novinama, pročešljao cijelu dokumentaciju naše slavne kontraobavještajne službe, i ispalo je da su pored Tibora Mije Kuljanića u igri bili i sam tadašnji ravnatelj Agencije, general-pukovnik Darko Grdić, i njegov zamjenik, brigadni general Ognjen Preost, i dvojica službenika iz njihova kabineta. Sve zajedno, petorica naših elitnih obavještajaca iz blagajne VSOA-e za “posebne namjene”, na ime “troškova sastanaka sa doušnicima” i “nagrada za povjerljive informacije”, potrošili su pet milijuna i tristo hiljada kuna. Pa pukla lijepa afera.

CIA izdaje račune

Najebala tako sama krema naše obavještajne zajednice, iako crni fond za isplatu konfidenata ima, kako znamo, svaka tajna služba koja drži do sebe. Gledali ste to bezbroj puta u filmovima, gdje bi završila CIA da je izdavala račun za svaki posao?!

“Naziv: premijer Demokratske Republike Kongo, količina: 1 kom., cijena: 1.000.000,00 dolara, metak kalibra 7,91, količina 70 kom., cijena 1,00 dolar, ukupno: 1.000.070 dolara, PDV uračunat, način plaćanja: gotovina, zaštitni kod izdavatelja računa: YXB1-455B-W773-89GH OBE 1-06288”, pisalo bi na računu što bi ga CIA fakturirala Belgiji za ubojstvo Patricea Lumumbe, samo da je ministar financija u Eisenhowerovoj administraciji bio Slavko Linić.

Diskrecija je, međutim, u tom poslu i zakon i Ustav i Sveto pismo, i nikad niste vidjeli da je James Bond od gospodina Lafargea u baru “Plavi papagaj” tražio račun za informaciju o dr. Juliusu Nou. Cijeli koncept obavještajne službe počiva na nepovredivoj tajnosti imena i podataka, a sad, eto, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala otkrio da Bondovi iz našeg sokaka za pravdanje pet milijuna kuna potrošenih na “povijerljive imformacije od vitalnog nacijonalnog interesa” nemaju ni isplatnice s pečatom VSOA-e, ni fiskalne račune s matičnim brojem gospodina Lafarža!

Najebat će sada naša mlada država, švrljat će po njoj strani špijuni, a neće biti nikoga da ih cinka. Tko će ih, molim vas lijepo, odati našoj kontraobavještajnoj službi, znajući da mora izdati račun? I što bi trebao famozni gospodin Lafarž, otvoriti obrt za te stvari, “samostalnu djelatnost za distribuciju povjerljivih informacija”? I platiti porez na onih pet zarez tri milijuna kuna?

Neće to više biti isto, nisu to, jebiga, te rečenice.
- Okej, meni nećeš ništa reći - nevoljko će tajni agent Tibor zavući ruku u unutarnji džep sakoa. - Pretpostavljam da više povjerenja imaš u... Amerikance?
- Šta, CIA je u igri? - zaiskrit će u oku gospodina Lafarža.
- Ne, nego službeni American Express - zacrvenit će se agent Tibor. - Primaš, naravno, kartice? 

izvor: slobodnadalmacija.hr ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Boris Dežulović

 

 

TEKST

 

Kako je Tesla primio islam 

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, zašto je Nikola Tesla pred smrt prešao na islam? U kršćanskoj teološkoj zajednici pripadao je izmjeničnoj struji.

Čuli ste i vi već to nevjerojatno otkriće, da je čovjek koji je izumio dvadeset prvi vijek potkraj života primio islam. A vijest je zaista nevjerojatna, i valja je citirati u cijelosti. Elem: "Naučnik Nikola Tesla pred kraj života prešao je na islam. Ovo je u Rožajama, vidno nervozan zbog pretresa na crnogorskoj granici i uskraćivanja boravka u Crnoj Gori njegovim pratiocima, kazao muftija sandžački Muamer Zukorlić."

Kakve točno veze išta s ičim ima u ovoj vijesti - ekskluzivno objavljenom u beogradskim Večernjim novostima, pa brzinom širokopojasnog interneta prenesenom u svim štokavskim medijima na svijetu - vama, jasno, nije jasno. Nije vam jasno jer, jasno, niste blagoslovljeni Teslinim genijem, i ne razumijete tajne svemira i čovjekova uma, kao što ih razumije muftija sandžački Muamer efendija Zukorlić.

"Nedavno je izbila rasprava oko pokušaja da se Teslinu urnu iz muzeja prenese u hram Svetog Save. Ako nastave da se svađaju oko toga, ja ću morati da im kažem da je Nikola Tesla musliman", objasnio je u nastavku Muamer Zukorlić. "Prije smrti Tesla je primio islam, a kosti jednog muslimana ne smiju se unositi u crkvu!"

Kakve to dakle veze ima, kakve veze s islamskim genijem Teslom ima crnogorska granična policija, kakve veze ima uopće Crna Gora, znaju eto samo dva uma na cijelom svijetu. Jedan je umro prije sedamdeset dvije godine u sobi 3327 njujorškog hotela New Yorker, a drugi je, eto, zapeo na srpsko-crnogorskoj granici. Stenogram koji slijedi vjerno je rekonstruiran na temelju novinskih izvještaja.

- Žao mi je, efendija, nijesam to ja izmislio, to je rutinska procedura – objašnjavao je stasiti crnogorski granični policajac muftiji Zukorliću, kopajući po prtljažniku njegova BMW-a "petice".
- Zašto onda ne pretresete i moju pratnju? – naljutio se ovaj.
- Zato što oni i neće u Crnu Goru – lijeno je dobacio policajac iz prtljažnika. – Odbijena im je dozvola boravka.
- Odbijena?!?
- Bogomi jest.
- Pa jel vi znate da je Nikola Tesla pred kraj života prešao na islam? – vidno nervozan zbog pretresa na granici i uskraćivanja boravka njegovim pratiocima, efektno je na kraju poentirao efendija.

Družina Montyja Pythona, Eugene Ionesco i Daniil Ivanovič Harms zajedno, da ih je bilo okupiti, ne bi domislili blesaviji skeč. I ne bi bolje objasnili tugovitu plićinu balkanskih monoteističkih duhovnosti.

To s Nikolom Teslom i islamom, dakako, nije ništa novo. Stvar je senzacionalno otkrivena prilično davno, kad su objavljena Teslina pisma majci Georgini zvanoj Đuka - u kojima spominje "maursku tužbalicu" što mu odnekud dolazi u snove - i među njima ono oproštajno, napisano pred njenu smrt, koje veliki izumitelj završava ovako: "Sad mi je i žao sto nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao one iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima, koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bješe jalova. Moli tamo za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina."

"Maurske tužbalice" iz Teslinih praskozorja, sad je jasno, zapravo su ezani: genij iz Smiljana očito je majku Đuku vidio u džennetu, gdje se moli za njegovu "izgubljenu dušu". Malo, istina, zbunjuje što Tesla svoja pisma majci piše još prilično mlad, više od pedeset godina prije nego će i sam preseliti na ahiret: onako naime lički tvrdoglav, svih tih pedeset godina umjesto upravo otkrivenom islamu posvetit će upravo "jalovoj nauci". Neće ga zanimati ni novac, ni društvo, čak ni žene: u životu, kažu, nije dotakao žensko tijelo. Žali bože džennetskih djevica, kad je ono pred smrt najzad odlučio prihvatiti islam.

Viđeniji ateisti i agnostici kod nas, poznata je stvar, i inače islam primaju pred smrt, i to tajno, da nitko ne zna, ili barem da se istraživači i muftije moraju polomiti da to otkriju. Prije nekoliko godina, sjetit ćete se, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić javno je obznanio kako je i Josip Broz u bolničkom krevetu u Ljubljani umro kao musliman, treći put čitajući Kur'an. O detaljima pak Teslinog prelaska na islam ne znamo ništa, ne znamo je li u sobi 3327 hotela New Yorker pronađen i Kur'an, znamo tek da je pedeset godina ranije majci povjerio kako u glavi čuje ezane. Što bi opet značilo da je muftija sandžački bio u pravu i da je Tesla islam, tehnički, ipak primio prije smrti. Istina, pedeset godina prije smrti, ali u čisto tehničko-transcendentalnom smislu – a tu je Tesla, jebiga, kod kuće - tko god ikad primi islam, primio ga je pred smrt.

Svađi Hrvata i Srba oko toga čiji je nesretni Tesla naposljetku su se tako pridružili Bošnjaci i Crnogorci. Kako točno Crnogorci svojataju velikog izumitelja, nije još poznato, ali valja vjerovati muftiji sandžačkom Muameru Zukorliću, koji im je, što god da su mu rekli, "vidno nervozan" stavio do znanja da je Tesla umro kao musliman. Ponosan valjda na svoju hrvatsku domovinu, srpski rod i islamsku vjeru.

A ona blistava, okrugla zlatna urna u beogradskom muzeju vrti se kao Kolumbovo jaje. Ubio se nesretni Tesla da nam osvijetli dvadeset prvi vijek, najveći umovi čovječanstva i sedamdeset godina kasnije lutaju bespreglednim prostranstvima svemira u njegovoj glavi, pokušavajući barem izdaleka razumjeti ono što je on razumio, što je još htio i što je još mogao, a njegove na grbavom Balkanu od svega zanima samo koje mu je vjere bio otac Milutin, koje nacije majka Đuka, a kojega jezika ezani iz njegovih snova.

Više transcendentalnog ima u jednom navoju Teslina elektromotora, nego u cjelokupnim sabranim radovima kompletnog Svetog arhijerejskog sinoda, što Teslinoj urni traži mjesto u porti hrama Svetog Save, više je duhovnog u jednoj Teslinoj utičnici nego u svim hutbama i knjigama muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, što od Teslina pepela slaže kosti, pa ih iz Svetoga Save seli valjda na Kovače, pored rahmetli Alije: više je božanskog, najzad, bilo u onome golubu što ga je onaj stari pravoslavni musliman hranio u Bryant Parku.

Ali što bi o tome mogle znati naše vidno nervozne svećene glave, čiji je duh kratak taman kao kratki spoj, onaj između pretresa na crnogorskoj granici i Teslina bezgraničnog, nedokučivog uma?

izvor: vijesti.me