Tekst

autor tekst 003 ›››

Bojan Baća

Sanjaju li političari ošišane ovce?

Ili: Nije li pomalo zastrašujuće to što je Skupština počela da „misli“ u istoj godini kad i Skajnet, glavni negativac iz franšize Terminator?

Možda smo mi, naprosto, sve pogrešno shvatili. Dešava se. Javnost je reagovala burno, ljudi su prozivani, a neki čak i primorani da se umjetnički izraze ispred Skupštine Crne Gore. I sve to zbog toga što je jedan poslanik odlučio da podijeli ljude na one koji cijepaju drva i one koji to ne rade.

Na trenutak, sve je izgledalo kao najava za novu sezonu serije Bez oduševljenja, molim: Lari Dejvid je opet nešto izvalio, onako iz stomaka – potpuno iskreno, samo da bi uvrijedio ostatak galaksije.

Međutim, ono što narod ne shvata jeste da Lari zapravo nikad ne misli ništa loše, već problem nastaje u situiranosti njegovih izjava – populacija ih uporno stavlja u okolnosti u kojima se trenutno galaksija nalazi, a potom ih tumači po već zadatim parametrima političke korektnosti, što nužno garantuje da sve ispadne naopako. U tom smislu, uzrok nesporazuma nije u našem Lariju, već u građanima koji fizički rad u šumi doživljavaju kao uvredu. Što je – ako uzmemo u obzir stvarno stanje u najljepšoj nam našoj domovini – prilično čudno.

Uzrok nesporazuma nije u našem Lariju, već u građanima koji fizički rad u šumi doživljavaju kao uvredu

Ima li ikakvih pokazatelja da mozak koristimo van kladionice? Kao pojedinci možda nekad i zaposlimo vijuge, ali smo kao građani tek automatizovani vlasnici nekorišćenog mozga. Eto, recimo, Larija smo poslali u Parlament da nas predstavlja. On nam je samo vratio istom mjerom.

U Crnoj Gori i najobičnije političke priče mogu da skončaju kao u Zoni sumraka. Rod Serling je odavno pokojni pa ne može da nas obavijesti da smo zašli u zonu neočekivanog, tako da smo osuđeni da bukvalno shvatamo nadrealne događaje koji se zbivaju oko nas. Zato crnogorskoj zbilji treba prići drugačije – očekivati neočekivano, jer stvari nikad nisu onakve kao što izgledaju na prvi pogled.

Potaman nam sve

Obratite samo pažnju na statistiku koja kaže da dobar dio stanovništva ne može da podmiri osnovne potrebe, a taj isti dio stanovništva pobija stvarnost tako što i dalje uporno i tvrdoglavo živi. U kome je tu problem, u statistici ili u stanovništu koje nikako se ne ponaša u skladu s preciznim nalazima? Jer, ako sadašnjica u kojoj fantomski životni standard građana Crne Gore demantuje surovu logiku stvarnosti nije materijal za Serlingovu seriju, onda problem leži negdje drugdje.

Spremni smo da trpimo, a potom i da gotovo opsceno uživamo u višedecenijskoj eksploataciji duha i tijela, neprekidnom izigravanju povjerenja, i gangbang ponižavanju „odozgo“

Iako sa distance izgleda kao da egzistiramo u fantazmagoričnom narativu, zapravo obitavamo u onom vicu u kome jedan naš sugrađanin kaže: „Ja primim platu od 300 evra, a potrošim 800. Odakle mi 500 evra, veze nemam!“ Prost vic koji objašnjava stvari. Kao i naš Lari. Stoga njegovu izjavu valja tumačiti u šaljivom a ne apokaliptičnom ključu, da bi se shvatila i prihvatila grandiozna dubina njegove poruke. Treba se samo sjetiti stiha iz poznate pjesme Nervoznog poštara koji kaže: „Mi smo drvosječe, potaman nam sve.“

Malo šta opisuje građane Crne Gore kao ovih nekoliko riječi. Vrlo se lako i sa mnogo stila prilagođavamo neljudskim uslovima života. Spremni smo da trpimo, a potom i da gotovo opsceno uživamo u višedecenijskoj eksploataciji duha i tijela, neprekidnom izigravanju povjerenja, i gangbang ponižavanju „odozgo“, a da nam uvijek i u svakom trenutku bude sve potaman.

To je zato jer smo drvosječe. Poput Larija Dejvida, ni naš Lari nije mislio ništa loše, samo je pojasnio stvari. Doduše, nenamjerno, ali po svoj prilici je u njemu nesvjesno proradio doktor nauka i postavio dijagnozu.

Transcendirane podjele

Izgleda da je neko morao da nam kaže kako smo moroni da bismo počeli da razmišljamo. Kvaka je, čini se, u tome što Larijeva obznana nije bila u marovićevskom zen-nindža stilu, već samurajski brzopotezna – da je razumiju svi od 7 do 77, uključujući i zaposlene u šumarskoj i drvoprerađivačkoj industriji.

Kao da se radi o promjeni paradigme u obraćanju narodu: pošto smo posljednjih nekoliko decenija ostali krajnje ravnodušni na prefinjene tehnike vrijeđanja naše inteligencije, sada je došlo do otvorenog prozivanja.

Umjesto Srba i Crnogorca, crnogorsko društvo je pronašlo svoje konačno ishodište u novoj dihotomiji – na one koji misle, i na one koji ne misle

Više nas ne hipnotišu velikim riječima i još većim obećanjima, sad nam pravo u oči kažu da smo gubitnici. Pošto je otjelotvorenje nemušte retorike odjahalo ka zalasku sunca a da mu niko (osim budvanske policije) nije uzviknuo: „Šejne, vrati se“, istina nam je ekspresno dostavljena na vrata. Teška za varenje, ali mahom zato jer je njena istinitost gotovo nemjerljiva.

Kada je izvršena podjela na one koji misle i one koji cijepaju drva, kao da je svima promakla činjenica da je naš Lari prvi političar koji je hrabro otišao tamo gdje nijedan čovjek prije njega nije bio, i transcendirao sve dosadašnje podjele u Crnoj Gori.

Umjesto Srba i Crnogorca, crnogorsko društvo je pronašlo svoje konačno ishodište u novoj dihotomiji – na one koji misle, i na one koji ne misle. Drugim riječima, na one koji imaju i one koji nemaju. Prva održiva podjela u zemlji od hiljadu raskola.

Krivokapićevi "plaćenici"

Ne treba zalaziti u to da li smo luzeri zato što nemamo ili nemamo zato što smo luzeri, jer pomoć je odmah tu, iza ćoška. Spasiće nas oni što su počeli da brinu o budućnosti u isto vrijeme kad i gotovo svi građani Crne Gore, spremni da još jednom iskoriste nezadovoljstvo građana kao teleport ka još udobnijim foteljama.

Prije nego što smo uspjeli da izgovorimo „Beam me up, Scotty“, eto je i crnogorska verzija Staloneovog filma The Expendables: predsjednik Skupštine je, poput Slaja, okupio akcione zvijezde osamdesetih i devedesetih, spremne da na velika vrata vrate mačistički spektakl stare škole.

Američke akcione filmove – ali i domaće političare – uz koje je rasla moja generacija krasila je jedna zajednička osobina – nimalo se nisu ustezali da se u svakoj prilici ogluše o načela političke korektnosti

Američke akcione filmove – ali i domaće političare – uz koje je rasla moja generacija krasila je jedna zajednička osobina – nimalo se nisu ustezali da se u svakoj prilici ogluše o načela političke korektnosti.

Naprosto, sve u vezi s glavnim junakom bilo je politički nekorektno, a posebno se izdvajalo djelovanje van protokola i prekomjerno zaobilaženje pravila, ne bi li se došlo do željenog ishoda.

Luzeru se bez ustezanja pokazalo i objasnilo da je luzer. Ovaj obrazac je postavio veliki Don Zigel sa sjajnim filmovima Šerif u Njujorku i Prljavi Hari: protagonistu izdvaja od drugih koji rade u službi pravde upravo to što on nije htio da se podredi dominantnom diskursu u kom su pravednost i pravičnost konstituisani kroz striktno birokratski proces kakav je donošenje i sprovođenje zakona.

Ne, on se bori protiv kriminala i nepravde načelima sopstvenog, samoregulatornog etičkog kodeksa. Tako su i domaći akcioni heroji bili spremni da zaobiđu svaku instituciju da bi istjerali svoje. I opet to rade. Uz prijatnu večeru.

Svi bi da večeraju

Američke filmske i crnogorske zbiljske junačine razlikuju se kako po motivima – prvi to iz rade pravedničkih pobuda, drugi iz golog interesa, tako i u pristupu rešavanju problema – prvi se direktno susreću sa problemom, drugi ga ili prikrivaju ili šalju na tuđu adresu. Ipak, gdje je američki akcioni film bio visceralan, crnogorski je cerebralan: ako se kod njih akcija otrgla kontroli, kod nas je mišljenje van kontrole – proširilo se od državnih institucija do bogatih trpeza koje okupljaju palanačku verziju Bilderberg grupe.

Jedini obrt u ovoj priči jesu nezavisni i slobodni intelektualci. Nezavisni od savjesti i sa slobodom da razmišljaju onako kako im se kaže. Nažalost, u ovakvom scenariju građani su pravi the expendables – iliti potrošna roba.

Otpora u Crnoj Gori nema zato što svi priželjkuju da budu pozvani na večeru

U sistemu u kome ne može svako da bude pobjednik uvijek će biti otpora. Otpora u Crnoj Gori nema zato što svi priželjkuju da budu pozvani na večeru. Zato je zastrašujuće i to što nas je upravo naš Lari, poput Serlinga, obavijestio da smo zakoračili u „zonu sumraka“.

I to čudnom igrom slučaja: iste godine kad i Skajnet, kompjuterska mreža iz Kameronovog Terminatora, Skupština Crne Gore ispoljila je nagon za samoodržanje – javno je obznanila da je počela da „misli“. Naravno, na štetu drugih.

Građani Crne Gore su doživjeli da se njihovi predstavnici, ljudi koje su oni izabrali i stvorili, otvoreno okrenu protiv njih. Da, isti oni šašavi ljudi sa televizije što su nas godinama zabavljali u prenosima skupštinskih zasjedanja, koja su bila poput Farme – mada nekako light na seksu, ali heavy na Ekremu.

Međutim, građani bi trebalo da ukapiraju da je vrag odnio šalu onoga časa kad su im i intelektualci pokazali srednji prst. To su proste stvari koje bi i drvosječe mogle da shvate. U protivnom, odgovor na pitanje iz naslova je negativan: ne, ne sanjaju, već ih jedu za večeru. Zajedno sa intelektualcima.

Ažurirano: 01.10.2011. 09:26h

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 002 ›››

Bojan Baća

Prisustvujemo činu kanibalizacije DPS-a

"Ako bacite pogled na “autonomiju” koju je univerzitetu darivala rektoresa, shvatićete da ona i njeni “autonomaši” pod tim pojmom isključivo podrazumijevaju pravo rektorese da uređuje svoj feud kako ona to ište, a da pri tom nikome ne odgovara. Čim je neko pozove na odgovornost – cvrc! – narušena je autonomija"

Nakon što je Vlada smijenila rektorku, imali ste zanimljivu definiciju onoga što se u stvari događa – “kanibalizacija DPS-a”. O kakvom procesu je riječ?

Volim sociologiju da definišem kao naučnu disciplinu koja se bavi proučavanjem nenamjer(ava)nih posljedica (is)planiranih akcija. A kako smo mi država u kojoj vrijeme ne protiče već se gomila, čini mi se da smo došli do tačke u kojoj su svi problemi sa kojima se DPS – pa time i država – suočava zapravo neanticipirani ishodi njihovih dosadašnjih politika i praksi. Istina, krize su ciklične u našoj post-socijalističkoj zbilji (1988–1989, 1997–1998, 2006–2007), ali uvijek su se rešavale unutar režima, tako što bi došlo do zamjene elita, eventualno do apsorbovanja dijela dojučerašnjih protivnika. Bojim se da smo ovog puta zašli u posljednju strukturnu krizu, s tim da je i DPS-u postalo jasno da se više ne mogu osloniti na oprobane recepte u saniranju nagomilanih problema. Dovoljno je da pogledate sastav Vlade i poslaničkog kluba vladajuće partije da vam odmah postane jasno kako su im ljudski resursi potrošeni. Jer, kada dugoročno forsirate udvorištvo i poslušnost u odnosu na sposobnost i stručnost, nužno klizite u entropiju.

Ovako odokativno, zanimljiva su mi dva procesa koja su dovela do ove krize. Prvo, DPS-ovu Crnu Goru gradili su kadrovi koji su se form(at)irali u jednoj ozbiljnoj državi kakva je bila SFRJ. Međutim, poredak koji su ti ljudi stvarali nakon raspada te države nudio je nepotizam i klijentelizam kao ključne mehanizme društvene mobilnosti. Institucije na kojima bi država trebalo da počiva počele su da se pune neznalicama i zabušantima, a vremenom su ti ljudi uspostavili – ako ne i institucionalizovali – modele ponašanja i kriterijume napredovanja bazirane na podobnosti i udvorištu koji su, nažalost, novim generacijama postali sasvim normalna i legitimna stvar. U tom smislu, ultimativni ishod Crne Gore koju je gradio DPS jeste državni aparat koji uglavnom počiva na neefikasnim institucijama i potpuno beskorisnom kadru. Kako vele kompjuteraši, garbage in, garbage out. Sada kad je kompletan sistem zapao u krizu, DPS je prinuđen da se osloni na ono što su posijali. Čini mi se da su shvatili da imaju pune ruke ničega.

Drugi proces pak odnosi se na rabljenje svega onog što smo naslijedili – od prirodnih resursa do industrije – kao da sjutra ne postoji. Paradoksalno, u navodnoj borbi za državu Crnu Goru, odnosno njen integritet i prosperitet, DPS je potpuno razorio njenu realnu osnovu. No, to tako biva kad vas tranzicija vodi od plana do klana u upravljanju i privređivanju. Koliko znate sposobnih a nepodobnih ljudi koji kreiraju neku novu vrijednost? A koliko pak znate onih nesposobnih a podobnih na teretu budžeta? S druge strane, tu je i problem “političke socijalizacije” koju je uspostavio i na kojoj počiva režim. DPS je naučio svoje birače da očekuju konkretnu uslugu za dati glas, pa se već na prošlim izborima vladajuća partija našla u procjepu kada je, u očajničkom pokušaju da zadrži vlast, prepustila brojne “pozicije” klijentima svojih koalicionih partnera time ostavljajući prevarenim – i, ne sumnjam, gnjevnim – dobar dio sopstvenih birača.

Sve veća zaduživanja jesu pokazatelj da DPS nastoji da održava sistem – odnosno, “sigurne glasove” – ali istovremeno ukazuje i na to da im ponestaje resursa i dobara koji će da podmiruju potrebe svih interesnih grupa unutar same vlasti. Kako su građane opljačkali i zajednička dobra poharali, a bogatstvo akumulirali i koncentrisali u ruke ljudi bliskih vlasti, sve što im preostaje jeste da otimaju jedni od drugih, da gaze jedni druge. Na to sam mislio kad sam rekao da je DPS počeo da se kanibalizuje. Na sve to dodajmo i to da su se, u međuvremenu, partijske elite isparanoisale (“Ko je sljedeći?”), tako da će sve manje brinuti o održavanju na vlasti, a sve više kako da spasu sopstvenu kožu, što bavljenje rekreativnim aktivnostima poput curenja informacija, izdaje, zabadanje noža u leđa čini sve izvjesnijim.

Kako vidite stanje na državnom univerzitetu? Od kada po Vama u stvari ne možemo govoriti o autonomiji UCG?

Dok slušam polemike oko “autonomije univerziteta”, imam osjećaj da se UCG nalazi u nekoj vrsti kvantne realnosti, pa su rektoresini profesori spremni da suspenduju klasičan pogled na stvarnost ne bi li identifikovali postojanje autonomije tamo gdje je mi ostali ne vidimo. Suština je pak u tome da sukob oko Visoke medicinske škole nije ništa drugo do još jedan simptom unutarpartijskih (interesnih) kontradiktornosti koje DPS nije u stanju da prevaziđe. Zanimljiva mi je bila rektoresina izjava da “Univerzitet Crne Gore nije prćija ni ovih ministra, ni ove Vlade, već države Crne Gore”. Univerzitet kao prćija. Nebitno čija, ali ipak prćija! How cool is that! Sad čitajte između redova: ako se za ovih trideset godina država mijenjala četiri puta, a vladajuća partija nijednom, čija je Univerzitet prćija zaista?

S druge strane, ako bacite pogled na “autonomiju” koju je univerzitetu darivala rektoresa, shvatićete da ona i njeni “autonomaši” pod tim pojmom isključivo podrazumijevaju pravo rektorese da uređuje svoj feud kako ona to ište, a da pri tom nikome ne odgovara. Čim je neko pozove na odgovornost – cvrc! – narušena je autonomija. Budimo realni, rektoresa je, poput “kraljeve desnice”, dovedena na Univerzitet da skrši svaku naznaku autonomije i UCG privede namjeni – pretvori ga u inkubator podobnih elita. Isto tako, ne kažem da su ovi jurišnici barona Bjelice – zovimo ih “bjelašima”, čisto da nadražimo crnogorske paranoidne nacionaliste – nekakvi pravednici koji žele UCG da pretvore u Frankfurtsku školu, jer su to isti oni koji su rektoresu i doveli u fotelju, a tokom njenog vladanja ponašali se poput perjanika joj. Sad samo služe drugom gospodaru, nema tu neke velike filozofije.

Biću ciničan i primijetiću kako je rektoresa, u jednoj svojoj kolumni iz septembra 1997. godine, tadašnje promjene u državi nazvala “novom političkom osjećajnošću”. Danas ishod te “osjećajnosti” ona naziva “trijumfom neprosvijećenog staljinizma”. Ne znam da li je time implicirala da je ovo između bio “prosvijećeni staljinizam”, ali malo šta tako lijepo opisuje planirane akcije DPS i njihove neželjene posljedice kao rektoresina politička lirika.

Zbog rektorkine smjene ostavku je dao ministar kulture. Nijesmo navikli da se ovdje tako lako napuštaju funkcije, a puno toga se u zemlji desilo.

Bilo bi kul kad bi rektoresa odlučila da napravi pastiš, omaž, reboot, nastavak – ma, sve to ujedno! – svoje čuvene predstave koja bi se zvala, recimo, Everyman đilkoš. Ovoga puta bi se kao disident u režimu “neprosvijećenog staljinizma” bavila “jednom epohom u kojoj su njeni junaci svojim djelovanjem bitno određivali istorijske tokove u post-socijalističkoj, DPS-ovskoj Crnoj Gori”. Jer, vidite, samo u takvoj Crnoj Gori mi možemo sebi da priuštimo luksuz da potez bivšeg ministra kulture proglasimo nekakvim primjerom čojstva i junaštva. Stvari treba sagledati u kontekstu, posebno kad se u “buntu” izvjesnih osoba nazire određeni obrazac. Kada se rektoresa usmjerila na fakultetske jedinice – da im ruši autonomiju, jelte – tad i samo tad se zabrinuo ex-ministar, glasnuvši se tekstom u kome nam je pojasnio kako je UCG ličio na “crnogorska porodilišta” prije dolaska rektorese. Svakog ko je dovodio u pitanje njene nazovi “reforme” optužio je da je protiv države, progresa i Habermasa. Tad je još i napisao: “Možda možemo proglasiti totalnu autonomiju u kojoj nam nijedna evaluacija neće biti potrebna, možemo se vratiti tradiciji škola i akademija iz perioda prošlih vjekova, u kojima ćemo tada beskrajno samozadovoljno kontemplirati kako smo najbolji, u fakultetskim kabinetima ukoliko iste posjedujemo, hodnicima ili parkovima.” To nam veli ex-ministar koji se aktivira samo kad rektoresu neko hoće da deaktivira. Ukratko, pitanje je koliko je ostavka ministra njegova autonomna odluka, a koliko postupanje po direktivi.

A kako vidite aktuelni politički momenat? Politička kriza traje, sukobi u opoziciji su sve češći, kao i jezik devedesetih, vlast se utvrđuje ili pokušava da povrati punu kontrolu nad ključnim polugama za održanje – od vojske do javnog servisa. Kuda ide ovaj brod?

Mislim da ne plovi u devedesete. Vlast je ostala ista, to stoji, ali je kontekst radikalno drugačiji. “Veliki snovi” koji su pokretali i lijepo i ružno u toj dekadi danas su tek malo više od razočarenja na javi. Eto, ratosiljali smo se real-socializma, vidjeli smo pravo lice kapitalizma, višepartizam se manifestovao kao puka oligarhija, dobili smo nacionalne države, ali malo su se kome – osim onim “snalažljivim” – ostvarili snovi o nekom boljem životu. Mi danas, eto, imamo i nešto što nazivamo “razočaranim independentistima”, a sve je više i “razočaranih DPS-ovaca”. Način na koji je režim stvarao osjećaj razočarenja i namagarčenosti kod ljudi od kojih je tražio da se bore za “velike ideje” biće premet nekih budućih istraživanja, ali mi se čini da su ta psihološka stanja dobrog dijela populacije rezultirala u apatiji i nespremnosti da se žrtvuje to malo, uslovno rečeno, komfora i mira koji imaju “od prvog do prvog”. Sjetite samo koliko je ljudi u vrijeme raspada SFRJ mogla da nadraži situacija na Kosmetu. Sasvim je druga priča ko je kapitalizovao na toj energiji i kako je zloupotrijebio, ali tad smo imali na desetine hiljada ljudi koji su bili spremni da se odrede u javnom prostoru i zamjere nekome glavonji. Danas se ljudi paze da ne lajkuju kakvu podršku protestima majki sa troje ili više djece.

U tom smislu, promijenila se i priroda javnog prostora, mahom su okupljanja u virtuelnom svijetu, tako da ako nas nečija retorika podsjeća na devedesete, nešto nisam ubijeđen da ta osoba zna da rukuje oružjem i da bi sjutra bila spremna da zapuca i propusti novu sezonu Gejmotrona. Trolovanje i botovanje su ventili koji radi najveći dio javnosti. Devedesete su poznata teritorija, znali bi kako s tim da se nosimo, ali ono što me plaši jeste da nas čeka nešto radikalno drugačije i mnogo gore. Antonio Gramši lucidno je primijetio da vrijeme čudovišnog nastupa kada stari svijet umire a novi još uvijek ne uspijeva da se rodi. I umjesto da se vraćamo u našu zonu komfora koju nam nude te famozne devedesete – u kojima je sve bilo tako crno-bijelo i lako za procesuiranje, jelte – bolje bi bilo da analiziramo aktuelnu situaciju i nijanse sive u njoj, pa možda i anticipramo što nas čeka u budućnosti.

Nerijetko se ovih dana čuje da živimo 1948, od suđenja vijeka, do rigidnih zakona koje vlast usvaja. Živimo li?

Mi smo najbolji primjer da se istorija ponavlja dva puta: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ako smo se 1948. godine plašili institucija sistema, danas im se smijemo. Kao da gledamo epizodu Simpsonovih u kojoj je Homer Simpson specijalni državni tužilac. Od samog suđenja zanimljivije su mi reakcije u javnosti. Kad je sve krenulo, ljudi su bili ogorčeni i ozlojeđeni, ali sada su u fazonu ljubitelja treš-filmova: “Pa, ovo je toliko loše da je dobro!” Znam i one koji se okupljaju da gledaju prenos, uz kokice i sve prateće elemente. A sam proces ima svoje nenamjeravane posljedice: DPS je ušao u priču o “pokušaju državnog udara” vjerovatno misleći da će to izazvati gnjev u narodu i riješiti se po kratkom postupku – plus, da navodnim suzbijanjem pro-ruskih snaga pokupi i koji poen kod Zapada – ali kako se radnja lošeg scenarija odvijala i kulminirala suđenjem, gnjev i strepnju zamijenili su smijeh i sprdnja, tako da je malo šta poljuljalo povjerenje u institucije sistema kao prenos ovog suđenja. Jer, ako su nam ovo sudovi i tužilaštva, ako su ovomozgovi na kojima počiva sistem, DPS je uveliko izveo državni udar.

Pomenuli ste protest majki i nedostatak solidarnosti. Kakvo smo mi to društvo?

Društvo u kome svako želi da bude tolerisan, ali niko da pokaže solidarnost. No, solidarnost podrazumijeva određen rizik, ali i činjenicu da niste sporedni lik u sopstvenom životu. Uvijek me je intrigiralo to kako su tokom devedesetih tzv. “crnogorski independentisti” bili spremni da se solidarišu sa onima koje je država zlostavljala, dok su danas mnogi od njih svedeni na glasnogovornike i/ili pione režima. Jer, vidite, čim je država prestala da sponzoriše srpski nacionalizam i stavila crnogorski “na budžet”, sve te represivne i koruptivne prakse najednom su postale prihvatljive. Fascinira me taj momenat u kome su brojni kooptirani nazovi “građanisti” ubijedili sebe kako sve to rade jer vole državu Crnu Goru, za njeno dobro. Nisam psiholog, ali mi se čini da je mnogo lakše kad se stane ispred ogledala i kaže sebi da su se pare uzele zbog nekog višeg cilja, a ne zbog ličnih slabosti.

U tom smislu, “državotvorna priča”, odnosno žvaka o “odbrani identiteta” i uopšte ti grandiozni narativi – sav taj naš državni fetišizam i istorijska nekrofilija – savršeni su za prikrivanje svakodnevnih kukavičluka i sebičnosti. Ne samo kao način za prodavanje magle prosječnom biraču, već i kao psihološki mehanizam koji čini da kukavice i uhljebi sebe vide kao istorijske subjekte u borbi za stvar koja nadilazi njihov lični interes i komfor. Stalno ponavljam da to što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i Kornelijus Kastorijadis: sposobnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svog segment. A zvanična politika ljubavi prema državi trebalo bi da bude prva na listi za propitivanje.

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 001 ›››

Bojan Baća

Sve bješe vječno, dok nije nestalo

Ukoliko želimo da prisustvujemo sanjanom trijumfu građanskog društva nad partijskom državom, ovoga puta moramo učestvovati, svi zajedno, na nivou najmanjeg zajedničkog imenitelja – kao Ustavom definisani “nosioci suvereniteta”, kao politički subjekti, kao građani naše političke zajednice

Ukoliko želimo da prisustvujemo željenom trijumfu građanskog društva nad partijskom državom, moramo se (nažalost) ugledati na postupke Mila Đukanovića tokom dva krizna istorijska trenutka: za vrijeme sukoba sa Slobodanom Miloševićem i tokom borbe za nezavisnost. Po strani ono najočiglednije – tragična raspolućenost crnogorskog društva – ovo je ipak bio period u kome država (ili, barem, ono što zamišljamo pod tim pojmom) nije zavisila od toga da li Demokratska partija socijalista (DPS) drži poluge vlasti. Jok, partijsko-državni aparat zavisio je od civilnog društva. Naime, nije bilo dovoljno da vladajuća partija koalira sa opozicionim partijama, već i da stvori strateška partnerstva sa raznovrsnim, formalnim i neformalnim, društvenim, medijskim, intelektualnim, sindikalnim, nevladinim, kulturnim, omladinskim i drugim subjektima, pretvarajući čitavu stvar u široki društveno-politički pokret: prvi put u formi anti-miloševićevskog bloka, a potom u vidu pokreta za nezavisnost. Ugledati se na njega strateški, dakle; nikako politički – jer demokratizacija je bila tek puki spektakl, a unapređivanje i cementiranje tehnika partitokratskog zarobljavanja države konačan cilj.

Strategija Đukanovićeva bila je takva da političke aktivnosti nije redukovao samo na gradske trgove ili izborna mjesta kao područja borbe u kojima se demonstrira brojnost, već ih je proširio i na nivo svakodnevnog života, u kome su taktike otpora bile raznovrsne, a promjene uglavnom inkrementalne; sve, naravno, koordinirane tako da vode ka jednom cilju – samostalnosti. I dok je partijsko-državni aparat nastavio da radi ono što je radio i prije – od kupovine do šikaniranja ljudi – civilno društvo bilo je tu da žmuri i legitimiše, opravdava i sprovodi “modernizatorski” zaokret ka Evropi, istovremeno delegitimišući – a, u mnogo čemu, i demonizujući drugu stanu kao recidiv prošlosti, na koncu pretvarajući je u “drugost” koju su, u svom kultur-fašističkom zanosu, posmatrali kao nešto što je nemoguće integrisati u proklamovani “novi civilizacijski predznak Crne Gore”. Kada se posao obavio, tog maja 2006. godine, civilno se društvo svelo na profesionalizovani civilni sektor fokusiran prije svega na zahtjeve donatora nego li na potrebe društva, a kao takav neposoban da akumulirani politički kapital artikuliše u održivu demokratsku kontra-kulturu. Rezultate vidimo.

Ukoliko želimo da prisustvujemo sanjanom trijumfu građanskog društva nad partijskom državom, ovoga puta moramo učestvovati, svi zajedno, na nivou najmanjeg zajedničkog imenitelja – kao Ustavom definisani “nosioci suvereniteta”, kao politički subjekti, kao građani naše političke zajednice.

Kao otvoreni pokret.

Ribe umiru zijevajući

Borba za nezavisnu Crnu Goru ukazala je na jednu strukturnu falinku među, kako ja volim da ih zovem, “tekovnicima 21. maja”: nepopularne ideje postale su prihvatljive izvan malog broja (do tada uglavnom šikaniranih) “izvornih suverenista” tek onda kada je partijsko-državni aparat stao iza njih, odnosno kada su za nominalnu subverziju tadašnjeg poretka dobili “leđa”, a za navodni patriotizam – nadoknadu. Već je tada deklarativna borba za “demokratsku”, “evropsku”, “nezavisnu i suverenu”, šta god, Crnu Goru prestala biti borba za državu-kao-domovinu i postala borba za državu-kao-imovinu. Ostvarenje političkog cilja nije postala nagrada sama po sebi, a još manje poziv na odgovornost, već je sam način borbe učinio da se država shvati i prihvati kao ratni plijen.

Nigdje naše praktikovanje patriotizma kao puke transakcije nije evidentnije no u jednom retorskom pitanju koje zvuči otprilike ovako: “A treba li još i porez da plaćam za moj biznis; ja koji sam se izborio za ovu državu, sad ona tako da mi vrati, je li?” To je ta strukturna falinka: za najveći broj “tekovnika”, Crna Gora jeste i biće predmet obožavanja sve dok vrši funkciju penzionog plana za (minuli) patriotizam. Zbilja je fascinantan momenat u kome su “tekovnici” – barem oni priviknuti na komfor još od rascjepa u DPS-u – ubijedili sebe kako stoje na braniku države od fantomskih prijetnji zato što vole državu Crnu Goru, da podržavaju režim zarad nekog višeg cilja, jelte, a ne zbog ličnih slabosti. Tako su Đukanoviću na raspolaganju preostali oni koji će ga braniti sve dok misle da od takvog “patriotizma” – a zapravo “partijatizma” – mogu imati korist. I ne samo materijalnu, već i onu drugu, jer, budimo realni, Đukanović je decenijama minimalni garant kohezije i funkcionalnosti ideoloških šarenih laža kojima nas režim kljuka svakodnevno. Da budem precizniji: on je čvorište koje drži kompletan simbolički poredak na okupu, čiji bi odlazak i njegove najvjernije fanove suočio sa traumom onog što je za njim ostalo – pune ruke ničega.

Đukanovićev profit nije bio samo materijalni, već i simbolički – po smiraju 21. maja, on je slobodno mogao reći: “Država, to sam ja.” I, pomalo paradoksalno, već narednog dana crnogorska državnost bila je okončana. Sve što je do tog trenutka bilo u pokretu, stalo je nakon vaspostavljanja najpoznatijeg ljubavnika Jasne Milenković Jami kao jedinog garanta “vječnosti” države. Iznova i iznova, bili smo podsjećani da je Đukanović ključna institucija na kojoj počiva ova država, nakon čega nam je postalo lakše zamisliti kraj države Crne Gore, nego li pad DPS-a. Partija je ta koja je postala nosilac suvereniteta, a jedan Nikšićanin – otjelotvorenje same držav(otvor)ne supstance: jer kad on zbori, to nije tek jedan od nas koji govori, već sama supstanca, “vječna Crna Gora”, progovara iz njega. Zbog toga smo tu gdje jesmo, u političkoj zajednici u kojoj se “tekovnici” ne identifikuju sa državom, već sa njenom personifikacijom u vidu neprosvijećenog apsolutiste.

“Đukanović, to sam ja”, veli svaki segment uhlebljene horde wannabe mikro-autokrata koji reprodukuju obrasce izrabljivanja, isključivanja i iznuđivanja na svim nivoima, svakodnevno podvaljujući lični interes za javni; dok sve one nezadovoljne pozivaju na “rješavanje problema kroz institucije sistema” – pod kojima podrazumijevaju rešavanje problema u foteljama dok se na sastancima odbora ekscesivno jotuju za nacionalnu stvar, pri tom ne shvatajući da svakim svojim potezom razaraju sve ono što Ustav proklamuje da ova država jeste. U tome je sva suština post-referendumske Crne Gore: konačno ishodiše nije bila demokratizacija države, već đukanovićizacija društva.

I šta sam ono rekao? Ah, da! Tako su nekadašnjem sajdkiku Momira Bulatovića na raspolaganju preostali oni koji će ga braniti sve dok misle da od takvog modela patriotizma mogu imati korist. Kako se država-kao-imovina smanjila, i rapidno se smanjuje, najednom prisustvujemo činu masovnog osvješćavanja “razočaranih DPS-ovaca” kroz pozive za tretiranje Crne Gore kao države-kao-domovine. Mi, razočarani idealisti, smo po prirodi stvari – cinici, ali u ovom trenutku ne treba se okretati sarkastičnim komentarima. Prvi put smo u situaciji da dojučerašnji “tekovnici” državu vide i proživljavaju kao ona “druga” polovina stanovništva sve ovo vrijeme – kao feud jednog čovjeka koji odlučuje o sudbinama svih nas.

A nije nam trebalo dugo, zar ne? Svih ovih godina bili smo u prilici da se uvjerimo kako DPS tretira ono “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde” napisano u Ustavu. Zašto bi drugačije tretirala i ono što je “tekovnicima” najbitnije – dio o tome kako je država “nezavisna i suverena”? Ponoviću: puka forma iza koje nas čeka trauma suočavanja onim što ostaje iza Đukanovića – jedno veliko ništa. No, ima jedan formalno-pravni aspekat koji se lako može pretvoriti u političku supstancu – to da smo i dalje Ustavom definisani kao “nosioci suvereniteta”. Ne partija. Ne On. Mi, građani. Došli smo do momenta kada moramo privremeno napustiti postojeće identitete, sve ono što nas razdvaja i što nam je bitno, zarad strateške identifikacija sa najmanjim zajedničkim sadržaocem – to da smo članovi iste političke zajednice koju nazivamo državom Crnom Gorom. Sa tim ciljem treba da djelamo jedinstveno u borbi protiv Đukanovića, jer on nije samo čovjek, niti je država, već je dijagnoza našeg – da, našeg! – patološkog stanja. Ukratko, zajednička akcija kao vid kolektivne terapije.

U vidu novog natpartijskog političkog subjekta.

Nema ’ljeba bez politike

Najednom, u februaru 2019. godine, Crna Gora kao da je zaglavila u tajmlajnu u kome se podjele nikad nisu ni dogodile, u kome svi pomamljeno uzvikuju: “Mi smo država!” Nakon svih žvaka o tome kako treba da prevaziđemo razlike i krenemo u zajedničku borbu, izgleda da smo skontali da ključ nije u prevazilaženju koliko u politizacijipodjela koje smo do tada uzimali zdravo za gotovo, maltene kao prirodno stanje – podjelu na građane koji plaćaju svoje račune i na one čije račune plaćaju isti ti građani. I – ka-bum! – adresa “tradicionalnih centara destrukcije” postala je svima jasna – DPS i njihove priključne mašine. Emancipatorski efekat politizacije nije samo u tome da “tekovnicima” bude jasno da Đukanović nije samo lažni garant crnogorske državnosti, već da im je voljena država založena kao kolateral njegove vlasti. Ne, ključni efekat jeste da shvatimo da kraj dojučerašnjeg otjelotvorenja ne podrazumijeva i okončanje onoga što otjelotvorava, ali i u tome da (personalnu) zamjenu ne smijemo pobrkati sa (strukturnom) promjenom. Naprosto, nije dovoljno krenuti u demokratizaciju države, već i deđukanovićizaciju društva: da vertikalnu lojalnost u odnosu na partijsku državu zamijenimo horizontalnom solidarnošću jedni sa drugima. Naizgled težak, a zapravo jednostavan zadatak: da nas mnogo manje boli to što neko ne poštuje državne simbole od toga što nekog do nas ugnjetavaju u ime onog što ti simboli predstavljaju. To je srž političkog u ovim protestima: niko ne izlazi na ulicu zbog odbrane ličnog ili kolektivnog identiteta, a još manje zbog lojalnosti partiji, koliko da bi direktnim učešćem izgradio subjektivitet u odnosu na problem koji svi dijelimo – zarobljene institucije, time i zarobljena država, a u konačnici i otuđena budućnost.

Narastajući subotnji protesti pokazali su da je narod – kao demos, ne kao ethnos, kako to spin-doktori vole predstaviti – spreman da se odredi u javnom prostoru da je protiv režima, imenom i prezimenom da im se zamjeri. Ali, performativna šetnja od par sati, ma koliko masovna bila, ne može biti jedini i dovoljan uslov za tačku pucanja nakon koje nema povratka na pređašnje stanje. U tom smislu, masovni pritisak na trgu tek je jedna (od) taktika, puka demonstracija brojnosti. No, kako nas je Đukanović to naučio, otpor mora postati svakodnevan i sveprožimajući – u kući, na poslu, u kafićima, na društvenim mrežama, u gradu, u selu, kroz javne debate, kroz prijateljska ćaskanja, pa čak i kroz lejmerske platforme poput ove naše #RazgovarAjmo. Ukratko, protest nezadovoljnih mora postati pokret građanskog društva protiv partijske države.

Pokret koji ćemo svi doživjeti kao naš, a ti “mi” moramo biti svi koji samo ličnim zalaganjem trenutak možemo pretvoriti u proces koji će mobilizovati svaki resurs koji nam je preostao za dugoročnu borbu, a nakupljenu energiju sačuvati i za dan posle kada nas nakon osvajanja slobode čeka suočavanje sa odgovornošću. (Odgovornost sa sva ona tri značenja koja ima na engleskom jeziku: responsibility, accountability i answerability.) Da bi to bilo tako, čak i u teoriji, ovaj pokret mora biti inkluzivan, da (sa)sluša i uključi sve segmente društva, da konačno krenemo ka društvu u kome se niko – za razliku od postojećeg ustrojstva partijske države – neće osjetiti izostavljenim i zapostavljenim. Pokret koji, pak, neće isključivati agonizam između neistomišljenika unutar njega, ali hoće baštiniti antagonizam u odnosu na DPS i priključne im mašine. Pokret koji mora zaobići strogu hijerarhiju u cilju kreiranja rastuće mreže koja će afirmisati participaciju na svim nivoima diljem Crne Gore. Sve to podrazumijeva pokret koji se neće ograničiti na određeni set taktika, već će širiti područje borbe – vaninstitucionalnim, ali i institucionalnim metodama – i tako ponuditi mogućnost svakome da dođe do izražaja koristeći oružje po sopstvenom izboru. Pokret koji će konačno artikulisati kakofoniju nezadovoljnih, nerijetko oprečnih glasova u jasne poruke. I to, ne samo nezavistan pokret, već autonoman, a pod tim podrazumijevam isto što i Kornelijus Kastorijadis: sposobnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment.

Masovnom participacijom nasuprot klijentelističkoj reprezentaciji, prisustvujemo, da parafraziram jednu ozlogašenenu sintagmu, “događanju građana”. Iz sedmice u sedmicu rastao je broj demonstranata, a režim je morao da uradi jedino moguće na takvu pojavu – da ih prizna i prepozna kao “legitimne”. Taj čin, u odnosu na dosadašnje prakse demonizacije, ne samo da je raspršio jedan politički tabu (da je to, kako vele iz DPS, “demokratska praksa” i da je, što bi svi trebalo da znamo, svaki protest u biti politički jer ga “nosi” građanin koji je sami subjekt političke zajednice), već je i razbio estetsku i etičku blokadu formiranu još od januarskih dešavanja iz 1998. godine koja su simbolički zagadila masovna okupljanja: da je, navodno, nosilac svih protesta tih gabarita isključivo primitivna, nakaradna i rušilačka rulja koju ne vodi nikakva ideja osim mržnje prema Crnoj Gori. Zbog toga umjesto uspaljeničke ortodoksije treba igrati na promišljenu strategiju djelovanja, onu koja će kroz kolektivnu akciju osloboditi institucije, a pritom iskoristiti svaku pukotinu unutar DPS-a i te slabosti pretvoriti u strateške prednosti, baš kao što su to i oni radili sa svakim sukobom unutar opozicije. Jer, upućeno onima koji su zarobili institucije i samu državu, samo dobro osmišljeno i koordinisano djelovanje svih nas može imati snagu one Roršahove prijetnje: “Niko od vas ne shvata. Nismo mi zatvoreni ovdje sa vama. Vi ste zatvoreni ovdje sa nama.”

Sa nama, građanima.

Put kojim se neđe ide

U državotvorni projekat smo ušli sa “prvo država, potom demokratija” mantrom. Danas znamo: politička zajednica koja prestane biti res publica nužno funkcioniše po cosa nostra principu.

Crnogorsko civilno društvo napravilo je mnogo grešaka – ključna je bila da nisu shvatili da je DPS zavisio od njih u periodu od 1997. do 2006. godine. Umjesto da nametnu svoju viziju razvoja koju bi DPS morao da prati, sveli su sebe na priključne mašine partijsko-državnog aparata, od koga su i sami postali zavisni i dali mu legitimitet; režimu koji je dojučerašnju “izdajničku politiku” pretvorio u “državotvorni projekat”, a zadržao sve one represivne i koruptivne prakse koje su ga krasile od samog nastanka. Sva ta nepočinstva – koja su sama srž vladavine DPS-a – bila su zaboravljena i postala prihvatljiva samo zato što je država prestala da sponzoriše jedan nacionalizam i stavila drugi “na budžet”. Danas je situacija radikalno drugačija: kolač se smanjio, resursi su pojedeni, država je sve manje imovina, a partijske elite DPS-a su zašle u proces kanibalizacije, što i vidimo iz toga da je malo ko spreman da istupi i javno brani Đukanovića, a i kad to učini – bolje da nije, jer se doima kao dio krindžfesta iz “prvog crnogorskog sitkoma”. Vrijeme je da stanemo na put tretiranju društva kao produžetka partijske države i postavimo državu kao reprezentaciju i servis društva.

Želimo da gradimo tu drugačiju državu? Nezavisnu od DPS-a? Oslobođenu od partitokratije? Pravnu i sve-ono-drugo-što-piše-u-Ustavu? Vrijeme je da sazrimo kao društvo. Evo šanse da nosimo breme suvereniteta koje nas čini pripadnicima ove političke zajednice. Evo šanse da je svi prihvatimo tako što ćemo kroz borbu ugraditi dio sebe u nju – a ne dio nje u sebe – i konačno je doživimo kao nešto zajedničko, kao nešto naše, kao nešto za šta smo se izborili, i to ne u trenutku koji je traumatičan za polovinu stanovništva, već u pokretu koji podrazumijeva učešće i odgovornost mnoštva.

Za sami kraj, da budem krajnje blasfemičan: zajebite praznu formu tekovina 21. maja! To su tekovine partijske države bez građanskog društva, države u kojoj je partija nosilac suvereniteta. Nakon veličanstveni protesta od prije dvije sedmice, eto šanse da gradimo tekovine 2. marta. Bez toga da tražimo išta za uzvrat. Osim odgovornosti. Prevashodno od nas samih.

Jer, država – to smo mi.

izvor: vijesti.me ›››