G

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Boban Batrićević

 

Dolina (n)ovaca

 Kako će Cetinje izgledati u budućnosti, teško je zamisliti. Prije svega, neophodno je zaustaviti priliv stanovništva, jer Prijestonici prijeti prenaseljenost. Sa trenutnim brojem stanovnika, Cetinje je postalo drugi po veličini grad u Crnoj Gori

 Ako bismo eksperimentalno tragali za dodirnom tačkom između Vujice i Kačavende, našli bismo je u društvenim osudama. Prvi koji je tražio pravdu za ovog drugog bio je Dežulović, rekavši: “Nije, naime, Vasilije Kačavenda društveno najebao zbog toga što je tamjanom kadio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ni zbog toga što je blagoslivljao ubojice, ratne zločince i njihove kalašnjikove… najebao je na kraju zbog valjda jedine svoje ljudske osobine, svakako jedine koja ne ugrožava tuđe slobode: zbog toga, eto, što voli - seks.”

 Sa druge strane, mafijaški mediji u Crnoj Gori su dva mjeseca devastirali Vujičinu rodoljubnu ličnost, optužujući ga da je spriječio pad DPS-a u Podgorici. A onda saznajemo da Vujica prima 31.176 eura godišnje. Ako bi Dežulovićevom logikom tražili pravdu za Vujicu, to bi otprilike izgledalo ovako - Nije, naime, Vujica Lazović društveno naje*ao zbog toga što je ministar koruptivne i nazadne vlade, predsjednik tenderskih komisija za zločestu privatizaciju državnih firmi, ni zbog toga što je branio fantomske biračke spiskove… naje*ao je na kraju zbog svoje (savremene crnogorske) osobine, svakako ne jedine koja ugrožava tuđe slobode: zbog toga, eto, što voli - pare.

 Pa nije valjda lud da zbog ideala ugrozi svoju egzistenciju tešku stanova u Podgorici i Kotoru, zemljišta u Plavu, ručnog sata tissot od 440 eura! Da je revolucionarno napustio Migove čete, ne bi više bio ministar, a možda ni rodoljub. Zamislite Vujicu domara, sa 200 eura mjesečnih prihoda; ili Vujicu šankera sa 250 eura; ili pak Vujicu profesora osnovne škole sa 350 eura. Nemoguće je (možda ga je lakše zamisliti kao fitnes trenera na padinama Gorice). Pravda za Vujicu ministra!

 Nego, nije više zanimljivo zboriti o Vujici koliko o njegovoj partiji sa Cetinja. Ne mislim na SDP koji je u Prijestonici opozicion, već na DPS; jer Vujica je istrajniji borac za DPS od Mila ili masona Zorana Jelića. Ovih dana na Cetinju se slavilo. Dan oslobođenja Cetinja, 13. novembar, DPS je iskoristio da opravda svoj prošlogodišnji 17. novembar, koji za sve cetinjske DPS-ovce predstavlja svetkovinu - najveću izbornu pobjedu u istoriji grada. Kako reče prvi čovjek polisa, teško je nabrojati sve što je obilježilo razdoblje između dva novembra. Godina dana mukotrpnog rada je za njima.

 Rekordnom pobjedom, napravili su i rekordne rezultate. Na Cetinju je otvoreno čak 6.000 novih radnih mjesta. Žičara Kotor-Lovćen-Nebo počela je sa radom još proljetos, i prema posljednjim podacima Turističke organizacije Cetinje, prošle sezone uspjela je da prevede preko milion turista. DPS može da se pohvali i  rezultatima u proizvodnoj sferi - fabrika ukrajinske čokolade proizvela je preko 2 tone slatkiša, koje su zahvaljujući odličnom ukusu i menadžmentu završile na inostranom tržištu.

 Prijestonica je od čokolade prihodovala 11,7 miliona eura. Javna finansijska slika je, takođe, idilična. Dug od preko 12 miliona eura, lokalni funkcioneri su uspjeli da svedu na samo 76 eura. Nego, kako se nadaju, i taj iznos će svesti na nulu, tako što će se osloboditi navike da na račun Prijestonice doručkuju bureke “Nautobusku”. Ili kupuju parfeme.

 U međuvremenu, Cetinje je dobilo najsavremeniju autobusku stanicu u regionu, sa nekoliko (bezobraznici bi rekli nepotrebnih) kružnih tokova, pa je ova megastruktura postala i svojevrstan monumet savremene arhitekture. Naš gradonačelnik i njegov tim svojski se trude da utiču na rast prosječnih zarada. Prema najnovijim podacima, Cetinjani po glavi stanovnika zarađuju 30.236 eura godišnje (a poslije neki napadaju Vujicu. Strašno). Takođe, grad je za godinu dana uspio da smanji broj korisnika narodne kuhinje - sa 300, taj broj se spustio na dvije ili tri osobe.

 Najveći uspjesi postignuti su u sferi kulture. Zahvaljujući Marini Abramović, strani investitori su u nekadašnjim Obodovim halama otvorili Kuću Opere, nazvanu “Milutin Simović”. Preko puta nje, otvoren je salon savremene umjetnosti, četiri fakulteta za menadžmen’ i pomorstvo, kao i najsavremeniji informatički centar u Evropi (opet Vujica umiješao prstiće). U planu je izgradnja fabrike i fakulteta novca, koji bi uoči narednih izbora mogli postati centri crnogorske duhovnosti.

 Cetinjske zone sumraka postale su Biznis zone, čime se i ponose u Prijestonici. Nadaju se da će u narednoj godini u toj oblasti biti ostvareni rezultati za uzor. Zapaženi su i dobri rezultati u rješavanju problema vodosnabdijevanja. DOO Vodovod radi punom parom, a najažurnije poslije ponoći. Što se tiče mjesnih zajednica i seoskog područja, dometi su više nego ohrabrujući. Rijeka Crnojevića postala je pravi mali Dubai, a Bata Cucka, Ćeklići i Konak uvršteni su u kulturnu baštinu UNESCO-a. U selima su poljoprivreda i stočarstvo prevaziđene djelatnosti; pažnja se usmjerava ka razvoju nauke i tehnologije - otvoreno je nekoliko svemirskih opservatorija i Institut za kvantnu mehaniku.

 Jedino što bi trenutno mogli zamjeriti lokalnim DPS funkcionerima, jeste nemarnost prema sebi. Njihov radni dan počinje u 5 časova ujutru, a završava negdje oko 23h. U korist građana odrekli su se službenih automobila pa biciklom dolaze na posao. Žive kao podstanari sa veoma skromnim primanjima. Najsiromašniji predsjednik na svijetu, Urugvajac Hose Muhika, jednom prilikom je istakao da su mu oni “najveći uzor u životu”. U svojoj kancelariji u Montevideu, drži uramljenu fotografiju poznatog DPS aktiviste sa Cetinja.

 Kako će Cetinje izgledati u budućnosti, teško je zamisliti. Prije svega, neophodno je zaustaviti priliv stanovništva, jer Prijestonici prijeti prenaseljenost. Sa trenutnim brojem stanovnika, Cetinje je postalo drugi po veličini grad u Crnoj Gori. Mora se razmisliti i o njegovom širenju, u pravcu Budve ili Podgorice. Naredne tri godine, biće spokojne, s obzirom da se ovoliko uradilo. Možda bi lokalnoj upravi trebalo malo odmora.

 Vratimo se na početak teksta - što je zajedničko za Kačavendu, Vujicu i cetinjski DPS? Ljubav! Kačavenda voli! Vujica voli! Lokalni DPS voli! Cetinje.

 P.S. Strašan vam je orao. Sram vas bilo što uradiste Stankovićima!

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Boban Batrićević

 

Istorija se ponavlja

 Čitajući izvještaj britanskog poslanika na Cetinju Henrija Bomonta Forin ofisu, sa početka XX vijeka, čitalac se izgubi u vremenu, pa se u trenutku zapita da slučajno ne čita današnju dnevnu štampu. Nakon 100 godina, Crna Gora se ponovo nalazi na istom putu siromaštva i ekonomske zaostalosti.

 Iako se među istoričarima vodi stalna borba oko toga koji metod je u istoriografiji najsveobuhvatniji za istorijsku konstrukciju, oko jednog se svi oni slažu – istorija se ne ponavlja. Međutim, istoriografi zaboravljaju na jednu malu, zanimljivu a, iznad svega, paradokslanu zemlju, Crnu Goru, koja svakim danom svojom unutrašnjom dinamikom ostavlja bez teksta svoje građane.

 Koliko Crnogorci znaju da budu paradoksalni, govore nam mnoge činjenice iz naše istorije, ali svakako najveći paradoksi zastupljeni su u sferi politike i “sljedbeništva određene ideje”. Kao najbolji primjer toga možemo navesti slučaj da je Crna Gora imala najviše članova Komunističke partije u odnosu na broj stanovnika kada je u pitanju jugoslovenski okvir, ali opet i najveći broj uhapšenih lica kada je došlo do čišćenja te iste partije 1948. (čak 1,16% stanovnika Crne Gore bilo je procesuirano kada je došlo do razlaza sa Staljinom). Ovu “tvrdokornost” lijepo nam predočava i podatak da 23 godine narod u Crnoj Gori vjeruje samo jednoj političkoj struji, po čemu polako postaje prepoznatljiv u demokratskim vodama Evrope.

 Međutim, po jednom paradoksu postaćemo ekskluzivni u svijetu – “ponovili smo istoriju”. Da bi ovu nemogućnost dokazali kao refleksiju u ogledalu, poslužiće nam jedan izvještaj za 1909. godine, čiji je autor Henri Bomont, britanski poslanik na Cetinju. Praksa Forin ofisa bila je da agenti u inostranstvu pišu i šalju analitične i opširne “Annual Reports” o zemljama u kojima se nalaze i na taj način upoznaju najistaknutije britanske političare o dešavanjima u određenoj regiji. Ovi izvještaji imali su na sebi oznaku povjerljive štampe. (Prevod ovog izvještaja učinio je i objavio u Istorijskim zapisima istoričar Saša Knežević). Tekst je jako zanimljiv zbog činjenice da je pisan kritičkim perom jednog Engleza, ali i zato što njegovi redovi neodoljivo podsjećaju na sadašnju političku situaciju u Crnoj Gori.

 Pored kratkog istorijskog prikaza razvoja crnogorske države, Bomont daje svoju viziju institucija sistema u Crnoj Gori. Pošto je Crna Gora na početku XX vijeka bila najmlađa parlamentarna država u Evropi, on sumnja da je ova zemlja dovoljno zrela za predstavničke institucije i konstatuje da se uprkos Ustavu, zemljom upravlja autokratski. “Sve važnije mjere inicira knjaz, a ministri više zavise od njegove volje nego od Narodne skupštine. Izbori se tako namjeste da vlada može računati na većinu.” O organizaciji vlasti Bomont kaže da je primitivna, dok su zvaničnici većinom neobrazovani, lijeni i neefikasni, pa u ministarstvima vlada konfuzija tako da je za njega pravo čudo kako Vlada uopšte funkcioniše.

 Ovaj ostrvljanin iznosi nam i veoma zanimljive podatke iz oblasti ekonomije. Uvoz je znatno nadmašivao izvoz, a Crna Gora nije imala industrije osim duvanske, dok je na inostano tržište izvozila samo stoku, kožu, vunu i maslinovo ulje. Dakle, niti jedan industrijski proizvod. Bomont je zapazio da ovakav odnos vodi ka deficitu državnog budžeta, pa je Crna Gora bila primorana da se zadužuje. Nakon uzetih kredita kod austrijskih banki, uspješno je uzet i zajam kod Messrs, Boulton Brothers & Co u iznosu od 6.000.000 kruna, sa kamatom od 5%. Od uzetog zajma građanima je obećana: izgradnja velikih zgrada namijenjenih ministarstvima i javnim službama, osnivanje banke i izgradnja puteva.

 Kada bi se napravila paralela sa današnjom praksom naše ekonomske elite, Nikoli Petroviću je zbog deficita bilo preostalo samo jedno rješenje: da uvede sistem “perper po perper” i svojim građanima obeća izgradnju autoputa Bar–Boljari, ali na njegovu žalost tada u Crnoj Gori nije bilo elektronskih brojila, mobilne telefonije i kineskih investitora. U daljoj razradi crnogorskih ekonomskih prilika, Bomont ističe da je publikacija prvog budžeta u Crnoj Gori dovela do raznih istraga o tome kako su finansije zemlje vođene u prošlosti, i da je opozicija po prvi put imala priliku da se o tome izrazi. Ovo nas može podsjetiti na rad Anketnog odbora iz 2012. godine, kada je na dnevni red bilo ispitivanje sumnjivih privatizacija u Crnoj Gori. I tada, kao i danas nijesu postignuti vidljivi rezultati.

 Što se tiče štampe i slobode medija ovaj Englez je precizan: “Ne postoji nezavisno izražavanje mišljenja, a javno kritikovanje vlade može biti opasno.” Vidimo dakle, da nedavni podaci koje je iznio Freedom house da Crna Gora po slobodi medija zauzima 74. mjesto u svijetu i epitet zemlje djelimično slobodnih medija imaju svoje “istorijsko utemeljenje”. Kada je pisao konkretno o ličnostima sa crnogorske političke scene, Bomont se najviše zadržao na opis knjaza, njegovih sinova i par najistaknutijih ministara.

 Za crnogorskog suverena kaže da je “najupečatljivija ličnost u Crnoj Gori” da priča slikovito i impresivno, ali da “striktno poštovanje istine nije jedna od njegovih osobina.” O sinovima knjaza Nikole engleski agent nije iznio neki poseban stav, sem da je stariji “slabijeg karaktera”, a srednji - neobrazovan i ambiciozan. Zajedničko za dva brata jeste to što “imaju lošu reputaciju u vezi finansijske nečasnosti”. Za najmlađeg princa, Bomont je samo konstatovao, da je prijatan i za razliku od braće školovan u inostranstvu.

 Što se tiče opisa ministara, u očima Engleza, gospodin Lazar Tomanović - tadašnji predsjednik ministarskog savjeta i ministar spoljnih poslova, nije neki naročiti znalac stranih jezika a ima i “vrlo mali uticaj na svoje kolege iz vlade koje vode posao bez konsultovanja sa njim i primaju naređenja direktno od knjaza Nikole.” Međutim, za razliku od današnjih ministara, gospodin Tomanović je živio spartanski u malom stanu, čiji je zakup iznosio svega 40 funti godišnje. Najbolji utisak na Bomonta ostavio je ministar vojni Mitar Martinović.

 Malo pomalo, kako odmiču Bomontovi redovi, njihov čitalac se izgubi u vremenu, pa se u trenutku zamisli da slučajno ne čita današnju dnevnu štampu. Nakon 100 godina, Crna Gora se ponovo nalazi na istom putu siromaštva i ekonomske zaostalosti. Kada bi se Bomont digao iz mrtvih ne bi morao da piše novi izvještaj o Crnoj Gori, dovoljna bi bila blaga dopuna starog. To nam, nažalost, govori da nijesmo naučili lekciju iz istorije, jer nas opet iscrpljuju iste rane.

 Zbog toga, ukoliko ne počnemo sa revitalizacijom crnogorske ekonomije i sa politikom povećanja životnog standarda građana, ukoliko ne ojačamo kritički stav prema potezima koji nam ne idu na ruku, Bomontovo predskazanje postaće realnost: “Budućnost Crne Gore je, dakle, vrlo nejasna. Siromašna, nesposobna za razvoj zbog komunikacijskih teškoća, sa manjkom prirodnih resursa i stanovništvom bez preduzetničkih ambicija, sa nesposobnom administracijom koja ništa ne čini da se suprostavi umrtvljujućem efektu vojne i finansijske zavisnosti od vlade Rusije, izgleda da se nema čemu nadati osim golom opstanku…”

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Boban Batrićević

 

Eho u istoriji

 Razlažući slojeve prošlosti i tragajući za fenomenima koji se javljaju u istorijskom trajanaju, ne možemo a da ne zapazimo jednu pojavu koja je prevashodno vezana za samu istorijsku svijest određene grupe – nazovimo je glasne i tihe „činjenice" (zasnovane na faktima ili pripovijesti) koje determinišu samu sliku o prošlom. O čemu je riječ? Moglo bi se reći da određeni činovi iz prošlosti nemaju isti eho u sadašnjosti kod svih. Jedna grupa isti događaj ili proces ne mora nužno posmatrati kao neka druga. Prava distorzija nastaje ukoliko su grupe suprotstavljene.

 Nije teško naći primjer koji bi ovo dokazao. Britanci i Francuzi dugo su zamjerali Staljinu što je 1939. godine potpisao pakt o nenapadanju s Hitlerom i to je veoma često u donošenju vrijednosnih sudova „umanjivalo" značaj sovjetske žrtve u Drugome svjetskome ratu u očima zapadnjaka. Za njih je to bio dokaz prevarne i kalkulatorske politike SSSR-a. Međutim, zapostavljali su činjenicu da su iste te zemlje, samo godinu dana ranije potpisale Minhenski sporazum s Njemačkom u kojemu je žrtvovana Čehoslovačka, čime su nosilje evropske demokratije faktički poklekle pred fašizmom i dale mu slobodne ruke da hrani svoje gladno tijelo. Treba li napominjati da je Tajms Hitlera proglasio ličnošću godine? Šezdesetih i sedamdesetih su različite vizije prošlosti bukvalno pocijepale Evropu. Filozofi, istoričari, antropolozi, književnici, sociolozi i dr. počeli su raspravljati prije svega o izvorima totalitarizma unutar hitlerizma i staljinizma. Ljevica, koja je bila u usponu boljševički je pendrekala svakoga ko je sovjetsko međuratno iskustvo pokušao porediti s njemačkim fašizmom. Znamo dobro da je Danilo Kiš toliko bio razočaran svojim lijevo orijentisanim francuskim studentima zbog njihovog ortodoksno blagog stava prema sovjetskim gulazima, da je odlučio napisati remek-djelo Grobnicu za Borisa Davidoviča, čime je podigao spomenik svim žrtvama totalitarizma i pokazao da nema velike razlike između gulaga i koncentracionoga logora. Jedna od najzanimljivijih raspri iz toga doba svakako je ona između Noltea i Firea, koji su se u pismima „svađali" oko toga što je starije od ova dva zla?

 Crna Gora je pravo blago za teren dvostrukih standarda, pa čak i zemlja koja bi postmodernoj kritici znatno doprinijela primjerima koji bi dokazali da istorija ne može biti „egzaktna" nauka. O nekim dobro poznatim događajima ili ličnostima lako je naći dvije grupe koje imaju apsolutno (pa čak i apsurdno) suprotne stavove.

 Marka Miljanova „prošao je glas" da je bio veliki junak i vojvoda, primjer etike. Njegovi obožavaoci ipak ne iznose suštinski stvar, da nije Marko primjer čojstva i junaštva, već samo autor koji je zabilježio te primjere. Marko je bio i „kartelista" i kamataš, ali i čovjek koji je vjerno služio svoga gospodara dok je ovaj slao kaznenu ekspediciju u njegove Kuče. Tek je nakon nekoliko decenija, zbog ličnih nesuglasica sa svojim vladarem (ovaj put Nikolom) odlučio da progovori o stradanju Kuča, iznoseći pri tom predimenzionirane podatke. Ali za ljude koji to ne znaju o njemu, Marko je standrad. I autoritet. Drugi svjetski rat je posebna priča. Sadašnji simpatizeri nekadašnjega kolaboracionističkoga četničkoga pokreta Draže Mihailovića veoma često znaju kritikovati nekoga za kolaboraciju. Śećam se izjave bivšega poslanika crnogorskoga parlamenta koji je Cetinjane nazvao „italijanskim kopiljanima", tvrdeći da je na Cetinju tada bilo „špijunsko leglo" koje je sarađivalo s Italijanima. Isti taj čovjek podržao je prošlogodišnju rehabilitaciju ravnogorskoga „Čiče", pri tom tražeći da Crna Gora rehabilituje dokazanoga ratnoga zločinca Pavla Đurišića. To je ista logika kojom se osuđuje Hašim Tači, a uzdiže Ratko Mladić. Sve ove antinomije, ipak su me navele na jedno razmišljanje u jeku današnjih političkih dešavanja u Crnoj Gori. Zamislite kakav će Đukanović status imati nakon ovih pregovora o novoj vladi s opozicijom, za pet godina. Možda će biti oličenje demokratije, zbog ovolikih ustupaka i njihovoga prihvatanja.

 izvor: monitor.co.me ›››

 

G