Poslije Drugog svjetskog rata
Amerika je imala imidž najslobodnije, najnaprednije i
najbogatije nacije u istoriji. Država budućnosti - simbol i
najveća nada čovječanstva, u koju su hrlili kao u obećanu
zemlji emigranti sa svih meridijana svijeta - "Shining city
upon the hill", kako je Amerika nazivana.
Nešto od tog zanosa dotaklo je i
mene kada sam prije gotovo šezdeset godina doputovao u
Njujork i ugledao s broda džinovsku statuu Slobode sa
siluetom oblakodera na Menhentnu u pozadini. Na pijedastalu
statue, kada sam je kasnije posjetio, pročitao sam ugraviran
sonet Eme Lazarus, američke pjesnikinje, koji skraćen u
mojem slobodnom prevodu glasi: “Dajte mi vaše umorne i
siromašne željne slobode; vaše gomile beskućnika, koje,
odbačene sa vaših obala, bura nosi u moje naručje. Ja sam
njihov svjetionik nade u slobodnoj zemlje”.
JAKA VLADA NIJE RJEŠENJE, VEĆ PROBLEM
Tih godina poslijeratna
generacija Amerikanaca izgrađivala je u punom zamahu jednu
novu urbanu civilizaciju, jedno novo bogato industrijsko
društvo, pod neobično povoljnim geopolitičkim i ekonomskim
uslovima. Energija optimizma prosto se osjećala u vazduhu.
Nezaposlenost gotovo nije postojala. Banke su lako
odobravale kredite za nekretnine, ako si imao hiljadu dolara
gotovine kao početni ulog. Formirala se brojna i snažna
srednja klasa, koja je postala oslonac ekonomije i
stabilnosti društva. Rasponi prihoda bili su relativno mali,
a socijalna davanja su se redovno povećavala. Do 1980.
godine paradigma tog liberalizma bio je jaki politički
centar za održavanje ravnoteže aktivnosti regulisanog
kapitalizma, uz dobru saradnju vlade, biznisa i radničkih
sindikata.
No, kako se to kod nas kaže - sve do jedne ure.
Početkom osamdesetih godina
došli su na vlast republikanci, sa predsjednikom Reganom na
čelu. On je smatrao da se vlada suviše upliće u ekonomsku i
biznis politiku. Velika socijalna davanja, posebno kuponi za
hranu, ne samo da opterećuju budžet, već predstavljaju i
opasnost za društveni poredak, jer socijalizam ulazi na mala
vrata u političke i društvene strukture. Lansirao je slogan
- Jaka vlada nije rješenje, već problem. Nastupa era
neoliberalizma u kojem se primjenjuje logika slobodnog
tržišta na sve aspekte života. Sprovodi se agresivna spoljna
politika uz promovisanje demokratije i ljudskih prava, često
upotrebom vojne moći. Veoma bogatom sloju građana i
džinovskim korporacijama porezi se drastično smanjuju, a
regulacije i kontrola nad njihovim poslovanjem praktično
potpuno eliminiše. Sve se prepušta “nevidljivoj ruci”
slobodnog tržista.
Najbogatiji čovjek svijeta, Voren Bafet, izjavljuje da
njegova sekretarica plaća više poreza od njega!
Benefite od primjene nove
tehnologije i povećanje produktivnosti ekonomije koristi
samo malom broju građana. Postaje očigledno da se
neoliberalizam, kao ideologija individualizma, suprotstavlja
razvoju istinske demokratije. Finansijski slom 2008. godine
najavljuje gubitak njihove moći, ali neke banke na Volstritu
danas su veće i uticajnije nego ikad ranije. Prioritet im je
porast akcija na berzi, a ne zapošljavanje ljudi, dok tri
četvrtine živi samo od plate, a gotovo polovina nema nikakve
usteđevine. Po njima, slaba vlada donijela je više ličnih
slioboda, a narod poručuje: nikad nijesmo bili toliko
slobodni i toliko bespomoćni kao danas! Bogati postaju sve
bogatiji, dok se plate čak smanjuju. Amerika počinje da se
definiše kao oligarhija, a ne demokratija: "Nation of the
rich, by the rich and for the rich" kako se cinično
parafrazira Linkoln. Cijene nekretnina rastu vrtoglavom
brzinom.
Moj sin, i pored diplome
magistra na prestiznom Stanford univerzitetu, nije mogao
kupiti kuću u oblasti đe se rodio! Individualizam i pohlepa
šire se kao zaraza. Amerika ulazi u period pogubnih
političkih i društvenih podjela kroz konstantne sporove
dvije političke partije. Republikanci većinom u senatu
blokiraju redovnu isplatu vladi iz budžeta i dolazi do
paralize. Rezultat je dvocifrena inflacija, a trasira se put
za dolazak na političku pozornicu Donalda Trampa i njemu
sličnih.
NEUTRALISATI ČOVJEKA KOJI NIJE IDEOLOG
U toku prošle tri dekade
američka politika bila je zatrovana kulturnim i društvenim
sukobima između radničke klase u centralnim državama, đe
žive uglavnom republikanci, većina bez visokog obrazovanja i
priobalnog pojasa sa univerzitetskim centrima i
intelektualnom elitom, kojima su bili amblem Bil i Hilari
Klinton i Barak Obama. Kandidovanjem za predsjednika Bajden
se, kao pristalica "New Deal"-a više nego nove ljevice,
našao između dva tabora, pa se predviđa da će biti teško
"trampovcima" da u veoma visoko ideološki orijentisanom
vremenu neutrališu čovjeka koji - nije ideolog.
Ranije se Američka demokratija
vrijednovala uglavnom po bogatstvu nacije, visokom
standardu, i relativno slobodnim izborima. Kao i obično, kad
se proces napretka odvija bez trzavica, malo ko zalazi
detaljno u probleme, kao što je to presudan uticaj američkog
senata, đe je svaka država zastupljena sa dva predstavnika,
bez obzira na broj stanovnika, što nije baš mnogo
demokratski. Onda je još za rezultat predsjedničkih izbora
presudna odluka famoznog "electoral college" posebnog
kolegijumakoji se bira gotovo u svakoj državi različito, a
koji i dalje krnji istinske demokratske izbore započete u
kongresu.
Ja sam već glasao u Kaliforniji,
najbrojnijoj i najvećoj državi, ali je moj glas sedamdeset
puta manje uticajan, nego što bi bio da živim u Vajomingu sa
najmanjom populacijom, ako su u njoj prevagnuli glasačiiz
tog kolegijuma. Dakle, desetine miliona glasača i pored toga
što predstavljaju ogromnu većinu, svedeni su samo na počasne
pobjednike, bez ikakvog uticaja na njihove životne probleme
i svoju budućnost. Kongres je jos 1969. godine izglasao
ogromnom većinom ukidanje "electoral college", ali je to
senat odbio. Isto tako, danas je značajna većina za kontrolu
vatrenog oružja i povećanja minimalnih penzija, ali se ništa
ne dešava, jer republikanci imaju većinu u senatu. Mi imamo,
kako kaže jedan komentator, "democracy by coincident" đe
prevladava mišljenje većine jedino kad se podudara sa
mišljenjem bogatih, što stvara indignaciju i beznađe kod
mnogih. Zato u Americi rijetko kad glasa na predsjedničkim
izborima više od polovine onih koji na to imaju pravo.
POMJERENA GRANICA SLOBODE PONAŠANJA
Postoji u Americi još jedan
faktor koji je, po mojem mišljenju, veoma važan za društvo u
cjelini. Radi se o članu u američkom Ustavu, po kojem je
svaki čovjek rođen sa izvjesnim prirodnim pravom, koje mu
niko ne može oduzeti ili otuđiti. Metod njegove primjene u
praksi je često prepušten slobodnoj interpretaciji. Granica
između dozvoljenog i nedozvoljenog često se tumači kao
"ničija zemlja". Po prirodi stvari taj prostor zaposjednu
najviše beskrupulozni i agresivni, koji u svakoj prilici
vole da testiraju koliko daleko mogu ići u "natezanju"
zakona. Većinom su to bijeli supremacisti i profiteri raznih
boja, koji u civilizovanom svijetu egzistiraju na marginama
zbivanja u društvu, dok su danas u trampovoj administraciji
u "mainstream" i kontrolišu i najvažnije državne aktivnosti.
Ovakvo stanje stvara bezbroj konfliktnih situacija, pa kao
rezultat imamo danas u Americi milion i po advokata i više
od dva miliona zatvorenika. Postavlja se pitanje kako Japan,
koji je isto tako industrijski razvijena zemlja, može
uspješno funkcionisati sa ukupno trinaest hiljada advokata,
manje nego što ih ima samo u Čikagu!
Japan bi mogao poslužiti kao
primjer i nama u Crnoj Gori, đe su se advokati namnožili kao
pečurke poslije kiše i koji debelo naplaćuju za svoje
usluge.
Američki konzervativci tu
pomjerenu granicu slobode ponašanja i druge slično
interpretirane slobode smatraju kao veliku vrlinu i osobinu
nacije, koju druge nacije nemaju i nazivaju je "american
exceptionalizm" dok suprotna strana tvrdi da se radi o
metastazi individualizma.
Već dugo je prestalo biti
interesantno kad mediji javljaju da je Tramp lagao u vezi
ovog ili onog događaja. Međutim, kad je izjavio da je svijet
ljubomoran na izvanredan uspjeh kojoi je Amerika postigla
eliminisanjem posljedica od Kovid-19, a pogotovu kad mu u to
vjeruje blizu červrtina građana, uprkos činjenici da im je
zabranjeno putovanje u Evropu, jer je Amerika najugroženija
dražava, onda je vrijeme da se američki narod ozbiljno
zamisli. Amerika, koja je pokazala svijetu kako da se
pobijedi nekada smrtonosni polio, danas sa predsjedničke
govornice promoviše kuhinjska dezinfekciona sredsta, kao
lijek protiv opake zarazne bolesti savremene civilizacije.
TVITUJEM, DAKLE POSTOJIM
Tramp je postao predmet
ismijavanja u cijelom svijetu. Definišu ga kao osobu
deformisanog mentalnog sklopa, za kojeg sve postoji i sve se
dešava samo da zadovolji negov beskonačni egocentricni
narcizam. Poznata kolumnistkinja Njujork tajmsa, Maureene
Dowd kaže: Naša zemlja ide kroz biološku, ekonomsku i
socijalnu konvulziju, dok Tramp neumorno šalje irelevantne
poruke preko tvitera (u Crnoj Gori se to kaze: selo gori, a
baba se česlja!) Neprešusni potok izmišljotina,
pretjerivanja, hvalisanja, prostačkih uvreda, dubioznih i
lažnih zahtjeva i optužbi. Ona se pita da li stvarni Tramp
uopšte postoji, sem u okviru tvit medija, pa parafrazira
Dekarta: "I tweet,therfore I am". Spreman je da slomi svaku
vjeru u naše institucije i naš demokratski sistem, da bi
sebe napravio tron na tim ruševinama - zaključuje Dowd.
Nije ni čudo da Srbi tako žarko priželjkuju njegovu pobjedu!
Mary Trump, klinički psiholog i
šćer starijeg predsjednikovog brata, koji je umro u
četrdeset drugoj godini kao alkoholičar, kaže: Moj ujak ima
emotivnu zrelost trogodišnjeg djeteta. Izgleda mi kao da su
milioni glasača namjeravali da preokrenu čitavu zemlju u
makro verziju moje maligno disfukcionalne familije.
Mnogi se pitaju da li će Tramp
mirno predati vlast ako izgubi na izborima. Može li lažov
prihvatiti istinu, koja nije kompatibilna sa njegovom
proždrljivom željom da dominira po svaku cijenu. Trampova
strategija je pri kraju kampanje da odbacuje a priori sve
optužbe ili daje bilo kakva objašnjenja, a rečeno je ko sve
negira - sve priznaje. Nastojao je da što više podijeli i
zavadi narod i države unutar federacije. Ja smatram ako je
skandalozno vladao četiri godine, zašto bi sad očekivali da
se on povuče bez skandala.
Tom Fridman smatra da izbori
mogu biti kao "D-day" za američku demokratiju, kao kad su se
američki vojnci iskrcali na plažama Normandije 1944. godine.
Za njega nije isključeno da dođe do regionalnog građanskog
rata niskog intenziteta. Đenerali pak upozoravaju Trampa da
bi upotreba vojske protiov demonstranata, čak i ako ima
pojava nezakonitog otimanja i nasrtaja na imovinu, u čemu
učestvuju često i bijelci, a ne samo crnci, bio kraj
demokratskog ustrojstva države. Vojska ima obavezu po Ustavu
da brani američki narod od spoljnog neprijatelja i napadača,
a ne da čuva unutrašnji red i političke prvake.
Sve ovo najavljuje da smo možda
vec na rubu provalije, opustošeni pandemijom, podijeljeni u
svemu, a sad još i povampirenim rasizmom. Brutalno i svirepo
ubistvo Džordža Lojda pokazuje da Amerika nije naučila
lekciju iz prošlosti. Nema nijednog perioda u američkoj
istoriji da policija nije vršila nasilje nad crncima.
Amerika se konačno mora konfrontirati sa četiri vijeka
rasizma. Džeferson, kao kreator demokratskog Ustava i
jednakih prava za sve, bio je vlasnik više od šest stotina
robova i imao petoro djece sa Sally Hemings njegovom
robinjom. Za crnce je užasno da biju istu bitku, koju su
vodili njihovi roditelji i sve generacije crnaca prije njih.
Simboli konfederacije su za njih nepodnošljivi isto kao za
Jevreje kukasti krst. Ima znakova da je konačno pitanje
rasne diskriminacije crnaca i indijanskih domorodaca
humaniziralo veći dio nacije, koja je suviše dugo bila na
pogrešnoj strani istorije. Danas ono postaje fokusna tačka i
bijelog stanovništva, prvi put da ja pamtim tako masovno i u
kontinuitetu.
POČETAK KRAJA AMERIČKE DOMINACIJE
Amerika je imperija po svemu,
sem po imenu. Ima 800 vojnih baza u više od stotinu
država.To joj daje moć da kažnjava ekonomski i vojno, ali
nema intelektualnog potencijala da vodi svijet ka nekoj
novoj viziji, tako da joj ta superiornost predstavlja veliko
i skupo opterećenje od kojeg želi da se oslobodi. U nekim
krugovima već se govori o početku kraja američke svjetske
dominacije. Jer, koliko god da su imperije bile moćne one
nemaju kao pojedine nacije tu unutrašnju strukturu, kao
vezivno tkivo da se drže zajedno. To se vidi po brzini kojom
su se imperije raspadale u prošlosti. Samo jedna godina bila
je potrebna za raspad portugalske imperije, dvije za
sovjetsku, osam za francusku, blizu dvadeset za britansku, a
po nekim prognozama isto toliko će biti potrebno za američku
imperiju. Govori se da već sadašnje stanje u Americi nije
zavidno. Lista najboljih univerziteta jedva se razlikuje od
one prije sedamdeset godina. U gradovima populacija se
drastično povećala, ali je samo jedan novi metro izgrađen za
posljednjih četrdeset godina. Još je u upotrebi Boing 747
koji je projektovan prije šezdeset godina. Napravljen je
napredak u kompjuterima i internetu, ali transport, posebno
"bullet train" ogromno zaostaje za drugim zemljama. Blizu
polovina "Fortune 500" kompanija formirali su emigranti ili
njihova djeca.
Republikanci su favorizovali
ograničeni uticaj vlade, bojeći se da bi velika "dadilja"
iscrpila američki dinamizam i oslabila lične slobode. Za
demokrate ekonomska jednakost je ključ istinske demokratije,
što je bliže evropskom konceptu. Situacija koja je danas
stvorena nameće pitanje: Što je to zapravo Zapad. Englez
Timothy Ash u knjizi "Free World" kaže: Na univerzitetu smo
čuli inspirativnu priču o "Western civilization" koja se
nastavlja od drevnih Grka i Rimljana, kroz širenje
hrišćanstva u Evropi, sve do Amerikom predvođene
evro-atlantske zajednice. Zapad je znači počeo u Evropi, a
završio u Americi: "From Plato to NATO", sa kojim je Evropa
dobila dugi period "besplatne sigurnosti".
Analitičar Robert Kagan
izjavljuje: U svim glavnim pitanjima upotrebe vojne moći,
neophodnost njenog korišćenja i moralnosti takvog akta
američke i evropske perspektive su divergentne. Amerika je
ostala zaglavljena u istoriju moći Hobsonovog svijeta, đe su
internacionalni zakoni nepouzdani i đe promocija liberalnog
ustrojstva zavisi od upotrebe sile, dok Evropa navodi
primjer hladnog rata, čiji je završetak postignut više
snagom primjera nego snagom oružja.
Znači, Amerika je više Mars, a Evropa više Venera!
No, često se postavlja pitanje,
što ako Amerika odluči da je za nju EU samo "iritantna
irelevantnost". Da li bi se u tom slučaju američki narod
izdvojio iz onog sto se zove Zapad, kao što se Engleska
odlučila za Bregzit?
Bernard Henry Levi smatra Evropu
kao novu granicu ljudske misli i vizionarstva, izvor iz
kojeg bi Amerika trebala da crpi inspiraciju za svoju
obnovu. I, pored svih mana i nedostataka koju sadrži
američka moć, ona je još najbolja garancija za unapređenje
ljudskog progresa u današnjem svijetu, možda za sad i jedini
izbor.
Walker Percy, pisac sa američkog
juga opisuje Ameriku moralno degenerisanu i zaglibljenu u
neznanje, vođenu kleptokratama i glupacima. Zavladao je
turbo kapitalistički životni stil. Laptop i "iphone" postali
su najradiji kompanjoni. Prijeti nestanak delikatnog balansa
između individualnih želja i društvene odgovornosti, što je
temelj zdravog društva. Tramp nije za njega jedna anomalija,
već groteskno lice srozane demokratije i našeg kolektivnog
idiotizma. On je ono što se krije iza naše navodne
uljudnosti i racionalnosti. Samo jedan brbljivi narcis i
imbecilni manijak, naša vizija rimskog imperatora Nerona.
Većina Amerikanaca nema
nacionalnih ambicija, sem osnovne sigurnosti i ekonomskog
napretka. U popularnoj imaginaciji Amerika je kao dokoni
šerif, koji sa čizmama na stolu drijema sve dok se ne pojavi
sljedeća grupa bandita na konjima u gfrau.
Bivsi fracuski premijer Miteran
kaže: Francuska ne zna da smo u permanentnom i vitalnom ratu
sa Amerikom, bez oružja i prolivanja krvi. Amerikanci imaju
nezasitu želju za nepodijeljenom moći i da sami vladaju
svijetom. Međutim, Amerika stalno prigovara Evropi da nije u
stanju da ništa sama odluči, kao i da mora povećati budžet
za naoružanje i da ne očekuju to više od Amerike. Na to im
Evropa odgovara: Ako si ujak, ponašaj se kao ujak - budi
"Uncle Sam", ili kako bi to rekli naši Bokelji: Budi ti još
dugo naš dobri dondo!
izvor:
portalanalitika.me ›››
.jpg)
_001.jpg)