Poslije Drugog svjetskog rata
Amerika je imala imidž najslobodnije, najnaprednije i
najbogatije nacije u istoriji. Država budućnosti - simbol i
najveća nada čovječanstva, u koju su hrlili kao u obećanu
zemlji emigranti sa svih meridijana svijeta - "Shining city
upon the hill", kako je Amerika nazivana. Nešto od tog
zanosa dotaklo je i mene kada sam prije gotovo šezdeset
godina doputovao u Njujork i ugledao s broda džinovsku
statuu Slobode sa siluetom oblakodera na Menhentnu u
pozadini. Na pijedastalu statue, kada sam je kasnije
posjetio, pročitao sam ugraviran sonet Eme Lazarus, američke
pjesnikinje, koji skraćen u mojem slobodnom prevodu glasi:
“Dajte mi vaše umorne i siromašne željne slobode; vaše
gomile beskućnika, koje, odbačene sa vaših obala, bura nosi
u moje naručje. Ja sam njihov svjetionik nade u slobodnoj
zemlje”. Ali, individualizam i pohlepa šire se kao zaraza.
Amerika ulazi u period pogubnih političkih i društvenih
podjela kroz konstantne sporove. Nastupa era neoliberalizma
u kojem se primjenjuje logika slobodnog tržišta na sve
aspekte života. Sprovodi se agresivna spoljna politika uz
promovisanje demokratije i ljudskih prava, često upotrebom
vojne moći. Veoma bogatom sloju građana i džinovskim
korporacijama porezi se drastično smanjuju, a regulacije i
kontrola nad njihovim poslovanjem praktično potpuno
eliminiše. Sve se polako prepušta “nevidljivoj ruci”
slobodnog tržista.