Gospodina Davidovića
nikad nisam upoznala. Nažalost, tu priliku sam zauvijek izgubila.
Nažalost, jer mi je bio prijatelj bliži od mnogih sa kojima dijelim
svakodnevicu. Njegova riječ se čekala, čuvala i prepričavala sa
najdubljim poštovanjem kao rijetka dragocjenost.
Cinik britkog jezika,
demistifikator zavodljivo dekadentnog i do bola, u srž bivstvovanja
zarivenog uvida, raščinjavao je stvarnost sarkastično duhovito,
secirajući, onako razbarušen i boem do poslednjeg daha, precizno
poput hirurga, dušu svekolikog čovječanstva. Rijedak dragulj,
filigranski cizelirane jasnoće iskaza naspram, naizgled paradoksalno,
bujne, neukrotive, "nebrušene" spoljašnosti.
Ne želim da kvarim
ovu impresiju činjenicom da takav nije godio, nije bio potreban
mediokritetskoj mašineriji društva. Takav kakav je bio, kakav jeste,
jer njegova riječ nadilazi život zemaljski, nije se ni mogao ugurati
u stege.
Tvoja duša slobodna
luta vrtovima rajskim, Blažo Davidoviću...prijatelju.
Slava Ti!
Marina Radulović
