autor tekst

 

 

autor: Andro Martinović

 

 

TEKST

Andro Martinović: Na Balkanu je prošlost tek počela

Prošlost je naš vampir, koji se ne da upokojiti, kaže Martinović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dugometražni prvijenac crnogorskog režisera Andra Martinovića, Između dana i noći (Neverending Past) premijerno je prikazan u aprilu prošle godine, od kada je autor dobitnik brojnih priznanja – između ostalog, u junu je dobio Zlatni kip za najbolje debitantsko ostvarenje na Ravno Selo Film Festivalu.

Film je izabran i za takmičarsku selekciju 42. Filmskog festivala u Montrealu, prikazan je i u okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma petog ulcinjskog Seanema film festivala. Regionalnu premijeru imao je na 47. FEST-u u Beogradu, a u septembru je jednoglasno izabran za crnogorskog kandidata za Oscara.

Autorski tim čini plejada stvaralaca sa zajedničkog kulturnog prostora… Uloge tumače: Lazar Ristovski, Tihomir Stanić, Srđan Grahovac, Marko Baćović, Mirko Vlahović, Dubravka Drakić, Danica Ristovski, Jovan Krivokapić i drugi. Direktor fotografije je Rade Vladić, scenograf Milenko Jeremić, montažer Andrija Zafranović, muziku je radio Nemanja Bečanović, a producent je Ivan Đurović.

Dugometražni igrani film čine tri priče o ocu i sinu u tri vremenska razdoblja: pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme pada Berlinskog zida i nakon raspada Jugoslavije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kroz formu omnibusa Martinović je na vizuelno uzbudljiv način ispričao veoma emotivnu i snažnu priču o tri generacije očeva i sinova i njihovim životima i smrti. Prateći junake u tri prelomna perioda za istoriju ovog dijela svijeta, film preispituje odluke očeva i sinova koje se neminovno reflektuju ne samo na njihove živote već i na širi društveni kontekst koji je zapravo sistemom spojenih sudova povezan sa samim akterima. Svaka smrt povezana je sa nastavkom jednog ili nekoliko života, a jedan neispaljeni metak alegorijski će usmrtiti mnoge generacije koje dolaze.

Povodom izbora za predstavnika Crne Gore u trci za nagradu Američke filmske akademije Martinović govori o svom filmu, drugim kandidatima za nagradu, ali i crnogorskoj kinematografiji.

Kakvom rezultatu se nadate povodom kandidature za Oskara, s obzirom na to da dolazite iz male kinematografije? Koliko poznajete rad konkurenata?

– Ovogodišnju proceduru za nominacije američke Akademije za film u ovoj kategoriji obilježila je izmjena naziva (sada to nije najbolji film van engleskog govornog područja, već najbolji film u međunarodnoj konkurenciji), kao i rekordan broj od 93 prijavljena filma. Sa minimalnim sredstvima koja su nam dodijeljena za promociju mogli smo otputovati za Los Anđeles i organizovati samo jednu dodatnu projekciju. Ipak, i za to kratko vrijeme imali smo zanimljive susrete i razgovore, i smatram važnim da crnogorski film u kontinuitetu bude među predloženima za ovu široko popularnu nagradu.

Veoma me je obradovala vijest da je divan makedonski dokumentarni film Medena zemlja među nominovanima i, kako se čini da je korejski Parazit neprikosnoven u kategoriji igranog filma. Navijam da Medena zemlja dobije nagradu za najbolji dokumentarni film. 

Kako ste se odlučili da kroz omnibus formu obradite veoma komplikovanu i ozbiljnu temu odnosa otac-sin, i to u Crnoj Gori, gdje je to veoma osobeno? Šta Vas je inspirisalo?

– U pripremi filma pustio sam da me vodi početni impuls koji je potekao od vijesti o bezuspješnoj potrazi jednog oca za sinom koji je nestao devedesetih godina. Dugo smo se nosili sa materijalom koji je oblikovala stvarnost u tolikoj mjeri da je često izlazio izvan okvira vjerovatnosti i nužnosti.  

Kada smo, najzad, usljed produkcijskih problema bili prinuđeni da preoblikujemo prvobitnu zamisao, shvatio sam da u rukama imam priče između kojih postoji unutrašnja veza – da su u fokusu otac i sin, u različitim okolnostima koje determinišu njihov odnos. To su one situacije koje se nazivaju graničnim i koje nas nepovratno vode ka preispitivanju vlastite egzistencije.

 Kako kroz crnogorsku istoriju evoluira ovaj odnos? U kojoj priči je najspecifičniji?

– Kada govorite o crnogorskom kontekstu, on je najprepoznatljiviji u prvoj priči, u kojoj se otac i sin suočavaju sa nemogućim izborom.

Nesumnjivo je da ono što donose nova vremena utiče i na naš odnos sa najbližima, ali ono što se ne mijenja je pitanje bliskosti i razumijevanja. Kao i nasljeđa, koje nije samo ono što nam neko preda već i što mi izaberemo.

Kako ste odabrali vremenske okvire i prilike u koje ste smjestili svoje junake?

– Uspostavljajući vremenski okvir, vratili smo se u određene trenutke u kojima je pojedinac u većem stepenu izložen stihiji društvenih događaja. U izvjesnom smislu moglo bi se reći da je stvarni hronotop ovog filma naša nezavršena prošlost. Jedna zbirka pjesama Dušana Matića ima naslov Prošlost dugo traje. Kada pogledate situaciju u našem regionu danas, čini se i dalje od toga: da je prošlost tek počela.

Zašto kod nas na Balkanu prošlost tako dugo traje i stalno se vraća?

– Izgleda da nije slučajno što je sa balkanskog podneblja potekao mit o vampiru. Prošlost je naš vampir, koji se ne da upokojiti.

Iako se radnja odvija u tri razdoblja, sa različitim junacima, ipak je riječ prije svega o ličnoj drami.

– Da, jer nas to prati i kao pojedince, u privatnim životima. Uostalom, kakav je god zamajac događaja pokrene, drama se uvijek razrješava u individualnoj ravni.

Da li ste jugonostalgični, nedostaje li Vam veliki zajednički kulturni prostor? Osjećate li potrebu da se vratite ‘u tačku poslije koje je sve pošlo krivo’?

– Odgovor na ovo i slična pitanja ličnosti sa javne scene mahom počinju jednom zakletvom: da nema u njima nikakve jugonostalgije. Vjerovaćemo im na riječ. Kako god bilo, nesumnjiv je doprinos jugoslovenske zajednice emancipaciji naroda koji su je činili. Mislim, razumije se, na Jugoslaviju formiranu nakon Drugog svjetskog rata. Zajednički kulturni prostor je opstao, ali su se društveni ambijent i načini djelovanja pomijenili. To se vidi ne samo kroz projekte saradnje već i slične probleme koji se registruju u svakoj od zemalja ponaosob.

Ekipa filma je impozantna, jugoslovenska – među glumcima je i Lazar Ristovski, čiji je rediteljsko i glumačko ostvarenje Kralj Petar Prvi, srpski kandidat za Oskara.

– Izuzetno je važan doprinos svih saradnika na filmu, jer rezultat koji dobijete ishod je zajedničkog truda. Naročito to osjetite kada, kao u našem slučaju, radite na ivici mogućeg. Imao sam privilegiju da radim sa nekim od ličnosti koje su obilježile jugoslovensku kinematografiju.

Kada je riječ o Lazaru Ristovskom, to je zaista bilo dragocjeno iskustvo i istinski primjer posvećenosti. Lijepo je kada iz procesa koji ne podrazumijeva uvijek samo prijatne časove izađete sa osjećajem da ste stekli novog prijatelja.

Kakva je Vaša poruka gledaocima filma Između dana i noći?

– Da idu u bioskop i gledaju filmove. Dobri filmovi nas uvijek probude i podstaknu na razmišljanje.

Kako vidite crnogorsku kinematografiju, kakvo je stanje u toj oblasti? Koliko zaostajemo za svijetom?

– Crnogorski filmovi su, nakon niza gluvih godina, u posljednje vrijeme prisutni na značajnim festivalima i međunarodnim konkursima, i dobro prihvaćeni u regionu. Uspostavljanjem Filmskog centra i novih modela finansiranja stvorene su osnove za kontinuiran rad u nešto boljim uslovima.

Sa druge strane, nedostaje nam šira tehnička i stručna baza, kao i mreža art bioskopa. Imamo i ozbiljne najave da će postojeći vid kontribucija biti osporen kao vid famoznih biznis barijera i da će se tražiti drugačija rješenja. U konkursnim procedurama, pak, već se ispoljavaju slabosti koje su pratile rad i nekih centara u susjedstvu.

Riječju, čeka nas još puno posla.

Kako uspijevate da pomirite profesionalni, rediteljski angažman i vođenje jedne institucije, kakva je Crnogorska kinoteka?

– Oba angažmana objedinjuje jedna ljubav, ljubav prema filmu. Voditi jednu instituciju podrazumijeva, doista, i niz administrativnih obaveza. No, u tome se ne iscrpljuje moj opseg aktivnosti. Naprotiv. Mislim da smo u Kinoteci uradili dosta toga što se vidi i što će se tek vidjeti. Urođeni osjećaj odgovornosti i pomalo zaboravljeni izazov da nešto učinite za javnu stvar ili, kako se to danas kaže, u javnom interesu, čine da, u toj raspodjeli vremena i energije, ipak trpi ono prvo.

Na kraju ćemo vidjeti kakav je naš ukupni bilans.

Nina Vujačić

izvor: balkans.aljazeera.net ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Andro Martinović

 

 

TEKST

Doviđenja u sljedećem filmu 

Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije. Ne samo kao evokacija jedne epohe, već i kao nasljeđe koje nam pripada i kojem pripadamo. 

Za razliku od svojih studenata, spadam u generaciju koja pamti Jugoslaviju. Proistekla iz borbe za slobodu i jedne revolucije, ova državna zajednica imala je nesumnjivu ulogu u emancipaciji naroda koji su je činili. Tome je znatan doprinos dao i film. Da li se priča o Jugoslaviji može ispričati posredstvom slika u pokretu? 

Jugoslovenski film nastaje u ozračju uspostavljanja novog poretka i izgradnje socijalističkog društva. Otvaranjem škola, biblioteka, bioskopa, muzeja, galerija, domova kulture i kulturnih centara, pokretanjem novina i časopisa, počinje preobražaj jedne prilično zaostale zemlje. Filmska preduzeća koja se osnivaju u republikama imaju zadatak da proizvode umjetničke, naučne i školske filmove. Kako je riječ o novom medijumu, o projektima odlučuju savjeti koje čine književnici, slikari i muzičari. Uporedo sa ovim procesima, Jugoslavija se, zahvaljujući spoljnoj politici, postepeno otvara prema svijetu. To što se, kao država jednopartijskog sistema, nije svrstala u sovjetski komunistički blok iza gvozdene zavjese, dovelo je do približavanja Zapadu, a zatim i do ideje o Pokretu nesvrstanih, kao modelu za prevazilaženje hladnoratovskih konfrontacija. Specifično pozicioniranje između Istoka i Zapada omogućilo je da se pred našom publikom nađu umjetnička ostvarenja i sa jedne i sa druge strane, ali i njihovi protagonisti. 

U datom političkom kontekstu, jugoslovenskom filmu namijenjena je afirmacija tekovina antifašističke borbe. Tako nastaje žanr partizanskog filma, izuzetno popularan sve do sredine 80-ih godina prošlog vijeka, koji je dao i nekoliko međunarodno uspješnih filmova (Bitka na Neretvi, Most, Valter brani Sarajevo). No, na revoluciju se, kao i na razvoj postratnog društva, može gledati i kroz drugačiju optiku. Polemički ton i kritičko preispitivanje društvenih odnosa u filmu, označeni su sintagmom „crni talas“. Krajnje osobeni autori suočili su se sa rizikom da se „u ime revolucije na optuženičku klupu stavi samo stvaralaštvo“, kako je na to upozoravao Veljko Vlahović. Filmovi ovog prosedea, pak, odlaze na najveće festivale i dobijaju nagrade u Berlinu, Kanu i Veneciji, zajedno sa uspjesima dokumentarnih, kratkih i animiranih filmova. Uklanjanjem sa repertoara domaćih bioskopa, neki od tih filmova bivaju zabranjeni bez zabrane, ali njihovi autori mahom uspijevaju da održe kontinuitet u djelovanju. Kako je to bilo moguće? Premda je zvanično proklamovana sloboda stvaralaštva, ono nije bilo oslobođeno ideoloških normi. Pa ipak, jugoslovenska socijalistička stvarnost trebalo je da pokaže i svoju liberalnu stranu, u čemu će ulogu imati i prilična samostalnost republika, kao i decentralizacija u kulturi. Navešćemo jedan primjer. Suočen sa pritiscima zbog filma „Zaseda“, Živojin Pavlović je sljedeći film umjesto u Srbiji snimio u Sloveniji. 

Ishodište jugoslovenske kinematografije je i ono što je pretpostavka za nastanak filma kao složenog kreativnog poduhvata, a to je međusobna saradnja Najveći dio filmova ovog perioda proizveden je uz učešće filmskih preduzeća iz više jugoslovenskih republika. Na sličan način se, u domenu koprodukcijske saradnje i sufinansiranja, filmovi u regiji rade i danas. Osim zajedničkog nastupa na marketima, ovo udruživanje je važno i zbog podrške evropskih filmskih fondova. 

Borhes je raj zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. Šta bi onda bile police sa rolnama filmova snimljenim u zemlji koje više nema? U kolažu imaginacije, spajam naslove: 

Crno sjeme, u raljama života. 

Buđenje pacova i obračun sa izdajnikom. 

Nemirni u pohodu ka granici. 

Prate ih skupljači perja sa bubama u glavi. 

U podne, mali vojnici vježbaju hajku. 

Dezerter nosi sudbine poraženih kao sopstveno breme. 

Ovo i nije rat, nego nešto između, jednako strašno. 

Na kraju ostaje njih dvoje. 

Ko puca, otvoriće mu se. Ili, doviđenja u sljedećem ratu! 

Lerbije kaže da žive slike putuju od zemlje do zemlje, obaraju ograde koje postoje i ruše predrasude. Putuju i od jedne generacije do druge, prenoseći autentično osjećanje istorije kao svijest o sopstvenom mjestu u vremenu. Ali krug nije pravilan i vjekovi ovdje teku uporedo jedan sa drugim. 

Jugoslavija se raspala u unutrašnjim protivrječnostima i narcizmu malih razlika. Nedorasli vremenu, čini se da nijesmo prepoznali mogućnosti koje su nam stajale na raspolaganju. Pa ipak, prostor kulture se pokazao kao najotporniji na destrukciju. 

Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije. Ne samo kao evokacija jedne epohe, već i kao nasljeđe koje nam pripada i kojem pripadamo, isto toliko. Svjedoče oni o tome da je lakše bilo razbiti Jugoslaviju nego razbiti njenu kulturu. Jedan za drugim govore o jednoj zemlji, o ljudima koji su u njoj živjeli, voljeli se i sukobljavali. 

Zato ću, promijenivši jedan naslov, završiti sa drugačijim pozdravom. 

Doviđenja u sljedećem filmu!

izvor: cdtmn.org