G
autor
tekst 007 ›››
Aleksandar Trifunović
Zbogom Jugoslavijo
Jugoslavija je tih srećnih
godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve
dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar...
Dana 01.12.1918. regent
Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla,
obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta
naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru. Pred
prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak.
Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od
Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života,
deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika,
06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i
novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj
koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je
još tri puta (FNR, SFR i SR). Tekst koji čitate ima skromnu
namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni,
generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da
bude išta više od toga. Idemo.
Autobusom
ili vozom, svejedno...
"Od Vardara pa do Triglava..."
aktuelni i popularni hit socijalističkog perioda orio se po
vozovima i autobusima što voziše školske eskurzije
generacije 70-tih po najzabačenijim destinacijama nekada
zaista lijepe zemlje. Zagrljeni i bezbrižni obilazili smo
glavne gradove republika, spomenike revolucije i prirodne
ljepote domovine. Kasnije smo o njima pisali pismene sastave
ili pak crtali crteže sa nadrealnim pristupom doživljaju, a
zavisno od percepcije. Fićo je recimo u tim djelima uvjek na
zajedničkoj slici sa ostalim prevoznim sredstvima bio
apsolutno veći i od aviona i od broda. Ako je pak crtež
predstavljao detalj sa ljetovanja, onda su prednji točkovi
"fiće" bili na sred pučine, a gepek pod Biokovom dok se
avion borio za svoje mjesto na crtežu pored nečeg što je, po
našem mišljenju, trebalo biti galeb. Ti crteži ocjenjivani
su peticom jer su imali i odgovarajuću poruku. Za džeparac
smo kupovali sladoled, kokice i suvenire. Demodirani regali
su još uvijek, u nedostatku novih , prepuni starih suvenira
iz tog perioda. Gumena čoviječija ribica iz Postojne,
osušena kućica ježa iz Makarske, školjke skupljane po
plažama Jadrana, u imitacijama pozlate uokvireni plastično
reljefni vodopadi Jajca, gipsana figura Njegoša, drveni
tanjiri sa Plitvica ili pak ono za šta mi garantujemo da su
originalni Ohridski biseri, samo su neke od mogućih stvari
koje podsjećaju na jedno vrijeme iza nas. Pored toga, tu su
naše i samo naše uspomene na, zašto ne reći, jedno divno
djetinjstvo. Ali...
Sve to vrijeme građanski mir
održavale su neistine i poluistine, iskrivljene slike
istorije i to kako je koji detalj "učiteljice života" kome
odgovarao. Za poželjan i kvalitetan društveni status
neophodno je bilo podaništvo, duhovno i fizičko. Zavisno od
pozicije, ali sve se na primjeru Jožine štafete svodilo na
jedno- ili je nosiš ili joj aplaudiraš. U protivnom, tri ili
više prinudna ljeta u kamenu napuštenog Jadranskog otoka
(poslije sigurno nisi mogao nositi štafetu, ali ostaje ti
ovo drugo- neki zbog tretmana još uvijek aplaudiraju - prim.
aut.)
Mnogi tek sada imaju hrabrosti
da kažu da su i tada znali da sva ta priča ne vodi dobru,
ali, šta je tu je, oni su znali, a mi smo, nažalost, naplatu
dočekali. Veoma bolno, primjetićemo.
Jugoslavija je tih srećnih
godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve
dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar. Za sreću je
ipak bilo potrebno mnogo više od nestvarnog forsiranja
ljubavi, mnogo više iskrenosti i istine, a mi smo,
priznajmo, svi pomalo folirali i "lagili"(šta hoćeš, bar smo
svake godine išli na more- rekli bi naši starci skrivajući
pogled).
Jožinom smrću sve se mijenja,
uzde popuštaju i, da preskočimo, danas osim jedne,
zahvaljujući nesrećnim okolnostima koje smo osjetili i još
osjećamo, imamo buket patuljastih državica uglavnom krvavo
rasparčanih i podijeljenih po nekad bratskim avnojevskim
granicama. Patuljastih državica skupog i raskošnog državnog
aparata sa veoma gladnim narodom. Narodom koliko gladnim-
toliko i ponosnim na svoje novostvorene torove. Neimaština,
kriminal, glad i poniženja direktno su proporcionalni
oduševljenjem i zadovoljstvom naroda što je upravo tu, a ne
u nekim sretnijim zemljama.
To
se, kažu, zove Ponos i nacionalna svijest.
Međutim, fakat je da su željezne
ograde najpoznatijeg svjetskog bravara, pa bio on mason sto
puta, nepovratno nadživjele državu kojoj je predsjedavao
duže od svih prinčeva i kraljeva što mu je ostaviše.
Rasparčavanjem Jugoslavije trebalo je svima biti bolje.
Pogled iza i ispred govori nam da jedino nemamo više Goli
otok, ali smo, bez obzira, svi zatvoreni u bezperspektivu i
učmalost trenutka i niti ko zna kada izlazimo, niti ko će da
nas pusti. Ko nas je zatvorio? To barem znamo.
Dojučerašnji Jožini omladinci i
pioniri uspostavili su u svojim feudima apsolutnu vlast koju
krste odgovarajućim i prikladnim nazivima sa obaveznim
prilogom DEMOKRATIJA.
Pošto nemaju ni ljudske ni
intelektualne kvalitete da demokratiju primjene a dovoljno
su sebični da sve što vide uzimaju i prilagođavaju sebi,
uspjevaju da stvore samo jedno-SISTEM.
Govore da su im želje
integracije, svejedno svjetske, evropske ili evro-azijske, a
nisu uspijeli da sačuvaju ni naslijeđenu, već gotovu
integraciju. Nekad smo mogli da priđemo Evropi kao
ravnopravni udvarač. A danas?
Evropa je danas u problemi ali
je i dalje sa svojim kriterijumima vrijednosti, a kojim
uglavnom stremimo, postala, u odnosu na nas, visoko
njegovani i gordi top - model. Trebamo da budemo sretni i
ako nas na ulici neobavezno pozdravi. Ne tako davno mi smo
postavljali uslove prvih sastanaka. Danas nas Evropa na
sastanke zove tek kad za potrebu ima da nam nešto naredi,
izdere se ili nas ponizi. Otprilike je tako i sa ostatkom
svijeta.
Budućnost
?
Politički podmlaci koji treba da
gore pomenutu generaciju uvedu u Evropu svoje sastanke
održavaju u atmosferi poniznosti i nekritike, u prostorijama
ukrašenim ogromnim slikama novih vođa što, priznaćete, mnogo
više podsjeća na vrijeme od kog žurno bježe, nego na neko
novo, kome streme visoko uzdignutih, nažalost ne čela, već
noseva. Umjesto da kreiraju nove uslove života, novi Drugovi
najnepristojnije su prepisali stare, potpisujući ih drugim,
prikladnijim imenima.
Ko
je kriv ?
Za raspad ne treba da tražimo
puno krivce jer, pored dežurnih, prepoznaćemo ih i gdje im
se najmanje nadamo, pa i u obrisima u ogledalu.
I
šta sada ?
Ostati, naravno, i ne predati
se, jer vrijeme ide, a oni mogu protiv svega osim protiv
vremena.Vrijeme im ne može zaustaviti njihova policija,
njihove sudije i mediji, a ono će ih pojesti i progutati
neminovno, i to vrlo brzo, jer nisu vrijedni vedre strane
istorije, već samo inkvizicije za sve što su iza sebe
stvorili na razvaljenim lobanjama nečijih jedinih, na
rasturenim djetinjstvima nepitanih, na bezdušnoj otimačini
prevarenih. A mi, ako želimo izvjesno i barem malo jasno
sutra, sa njima se definitvno više ne može. Uporedite samo
broj predizbornih obećanja pobjednika sa onim što je u
praksi ostvareno i shvatićete zašto.
Kraj,
ili nešto tome slično.
Nikad mi neće biti jasno ko nam
je neprestano uvaljivao za suvenire one plastične gondole
što su "tin-tinisale" posle navijanja. Kako se Jugoslavija
raspala nigdje ih više nisam vidio, pa ni nedavno u samoj
Veneciji. Evropa nam je često uvaljivala stvari s kojim ni
sama nije znala šta će i kako će. Suvenir koji je nestao sa
Jugom. Tin-tin. (Nema smisla ali mi je dobro za kraj.)
izvor:
6yka.com ›››
G
autor
tekst 006 ›››
Aleksandar Trifunović
Nestajemo,
ovoliki tranzicijski ološ bi teško izdržao narod sa mnogo boljim
temeljima
Iza današnjeg kapitala su prazne
hale nekadašnjih giganata od kojih su živjeli cijeli
gradovi, cijele regije
Prije skoro 18 godina, na
tadašnjoj Nezavisnoj TV Banjaluka uređivao sam i vodio
emisiju Horizonti. Tadašnje uredništvo mi je dalo veliki
studio, najveći mogući broj kamera, dvije tribine za
publiku. Bilo je to jedno odlično iskustvo i moj prvi posao
na TV ikad. Televizija je sama producirala ove emisije a ja
sam ih radio bez nadoknade i sa velikim uživanjem. Mislim da
sam snimio nekih 20 emisija, na koje sam ponosan.
U jednoj od njih, na temu
ekonomije, gostovao je profesor Rajko Tomaš.
Rekao je otprilike ovako... da
će tadašnji tajkuni otimati i krasti koliko god mogu, a onda
će u jednom trenutku gledati da svoje poslove prebace u
regularne tokove i kanale, podržavajući partije koje čine
sistem i da će tada biti najveći borci za pravnu državu i
sistem koji će im na taj način najbolje štititi opljačkano.
Ako pogledate, ako hoćete da
pogledate, primijetićete da je to već gotova stvar. Najveći
privrednici, vlasnici kompanija u Republici Srpskoj, imaju
jasnu, neskrivenu i potpuno vidljivu vezu za političkim
partijama, od kada postoje. Često partijama i gospodare, za
malo novca.
Još jedan trend karakteriše ovaj
period, a to je da takvi tajkuni gotovo i ne ulažu u
entitet, da novac već godinama iznose odavde i da se
pojavljuju kao investitori diljem Balkana, tamo gdje će
njihov novac biti još sigurniji.
Iza takvog kapitala su prazne
hale nekadašnjih giganata od kojih su živjeli cijeli
gradovi, cijele regije.
Armije socijalnih slučajeva što
ovih dana ispraćaju djecu na pečalbu u Njemačku, Švajcarsku,
Norvešku. Oni idu da voze kamione, gdje će za to biti i
plaćeni...
Režiser Nikita Milivojević je u
jednom intervjuu na ovu temu rekao: "Toliko mladih, pametnih
ljudi sreo sam putujući po svetu i iz razgovora s njima
osetio sam da nisu otišli već da su na neki način oterani!
Neki drugi su se povukli, tako da sve više imamo i tu vrstu
'unutrašnje emigracije'. Oni osrednji koji su uzeli stvar u
svoje ruke, kao u aforizmu, napravili su jak lanac, a lanac
čine - nule.”
Ovaj tranzicijski ološ je
proizveo toliko moralnih nakaza koje bi teško izdržao i neki
drugi narod, narod sa mnogo boljim temeljima od ovog. I
zaista, ako pogledate okolo, ako progledate, nikad
nesposobniji i beskrupulozniji ljudi nisu obavljali neke od
najodgovornijih funkcija sistema. Otmičari, kriminalci,
saučesnici u teškim krivičnim djelima sjede u najvišim
zakonodavnim i izvršnim organima...
I
tu smo gdje smo... Tegoba.
izvor:
vijesti.me ›››
G
autor
tekst 005 ›››
Aleksandar Trifunović
Ovakvi političari se samo mrtvom Kočiću smiju ukazati
Zato kada vidim kako ova
vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer
Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja
može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke
nepravde
Radni sto i pribor za rad pisca
Petra Kočića, fotografisao sam za vrijeme boravka u Muzeju
Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i
vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog
čovjeka.
Pomislio sam, možda je baš za
ovim stolom zapisao ove lijepe riječi
... "Jelike moje i omorike, i ja
se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun
nježne, duboke čežnje; ali - srce pišti, niko ga ne čuje;
suze teku, niko ih ne vidi.Vaše oštre, šiljaste bodlje, to
su sledenjene suze - dobro ja to znam! - a njihova zelena
boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim
proljećem koje nam neće nikada doći. Srca pište, niko ih ne
čuje; suze teku, niko ih ne vidi."
Tragično je da je
kvazipatriotskim čitanjem i populističkim tumačenjem Kočića
u postratnom periodu zaboravljena njegova izvorna promisao,
a to je borba za slobodu i pravdu pojedinca, borba protiv
eksploatatora koje je nazivao "kmetoderima", tako ih dobro
opisavši u Jazavcu pred sudom.
Dat mu je mrtvom ograničeni i
skromni politički okvir koji nema veze s njegovom širinom za
života. Nebulozno folklorno upisivanje Kočića među četnike,
iako nigdje u njegovom političkom i književnom djelovanju
nema povoda za takvo šta.
Petar Kočić je bio žestoki
frajer koji se za pravdu borio svojim velikim riječima a
David Štrbac nije samo srpski krajiški seljak, već bosanski
seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak
koji je svjestan svoga očajnog položaja i neprestano traži
pravdu.
Zato kada vidim kako ova vlast
slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić
nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može
da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke
nepravde.
Ovog buntovnog frajera i pisca
ni jedna vlast ne bi slavila, proganjala bi ga i
zabranjivala, proglašavala plaćenikom i izdajnikom, a danas
se kite imenom njegovim.
Kočiću su se samo mrtvom ovakvi
političari smiju i ukazati.
I da je danas živ, ne bi ga kao
takvog ni pozvali na ovako sramotno skromno osmišljene
vašare posvećene njemu a koji osim mjesta u kom je živio
nemaju gotovo nikakve veze s njim, čega su negdje i današnji
gospodari svakodnevnice svjesni, pa ga na ovim svetkovinama
ni ne citiraju previše dok recituju turbo folk mudrace, jer
i danas ove riječi, stare preko 100 godina jednako pogađaju
metu i upozoravaju ...
"Bože moj, bože, ala vi
usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva
dobra, i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak
pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Pritisnulo nas dobro sa
sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa
jedva dišemo...“
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 004 ›››
Aleksandar Trifunović
Moj komšija Momo
Sad kada počinje vrijeme
porodičnih svetkovina, bilo bi lijepo kad bismo ponekad
mogli pomisliti i na one koji nemaju ni porodice ni razlog
za slavlje
To je moj Komšija Momo... Svaki
dan nad nekim kontejnerom u banjalučkom naselju Starčevica
traži bačene viškove srećnijih od njega. Ono što nađe odmah
podijeli sa golubovima...
A golubovi ga prate u stopu.
Uvijek nasmijan, obraduje se
djeci i zasmijava ih, moje curice mu mašu i smiju se kad ga
vide...
Nikad ne traži ništa...
Sad kada počinje vrijeme
porodičnih svetkovina, bilo bi lijepo kad bismo ponekad
mogli pomisliti i na one koji nemaju ni porodice ni razlog
za slavlje.
Mogli bismo tu silnu nepojedenu
hranu ne bacati, spakovati je ljudski, ne biti lijen pa
potražiti one koji nemaju ili im barem spakovati tamo gdje
je traže.
Ne bacati hranu u smeće nego je
staviti na vidljivo mjesto pored kontejenera, bilo bi lijepo
da se uloži taj mali napor i tako pokuša spriječiti potpuno
ljudsko ponižavanje i bar na trenutak nekom vratiti zrno
davno izgubljenog dostojanstva.
Vratiti osmijeh kao Momin, taj
lijepi trag da su tu pored nas, ti silni mali životi
zauvijek nestali u velikim temama.
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 003 ›››
Aleksandar Trifunović
Jebiga, Branko, zasrali smo
Dok mi, grlato i obilato, mjerimo
etnički sastav krvnih zrnaca ovdašnjih pisaca, svojatamo ih
i ne čitamo, do tada nam Azerbejdžan obnavlja kuću Branka
Ćopića.
Mi
nećemo!
Kroz porušene zidove kuće u
Hašanima godinama zuji promaja.
I ne može nam ništa.
Bolje da je ne kreče.
Jer Branku je svejedno, on bi
danas i iz ovakve ruševne bez problema izmaštao Baštu
sljezove boje, Malu iz Bosanske Krupe, Nikoletinu …
A mi nesrećnici nismo znali
ništa drugo do da je zapišamo!
“…Umnožavaju se po svijetu crni
konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim
nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje,
o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim
rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego
što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su
mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez
prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge
strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao,
životvoran i neuništiv” …
Žali bože sjemena Branko, svakog
nama poklonjenog slova, jebiga, zasrali smo, uništili smo
neuništivo, ali ti odveć znaš nas …. jebo ti nas.
izvor: krupljani.ba ›››
G
autor
tekst 002 ›››
Aleksandar Trifunović
Drugovi partizani, kad sam učio o vama, mislio sam da ste od
kamena
Način na koji se ovo društvo
danas svakodnevno odnosi prema svijetloj strani svoje
istorije govori o jednom strašnom pojedinačnom i kolektivnom
bezdanu. Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba
upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi
marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih
divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i
školama daju se njihova imena
Prošli vikend sam bio na
Sutjesci, Tjentištu. Posjetio sam i tamošnju Spomen kuću,
mjesto pod zaštitom UNESCO-a, koje pamtim u mnogo boljem
izdanju. Bez obzira što je urnisana, u pravom smislu te
riječi, jer vas miris mokraće dočeka na samom ulazu, ona
spada u jedan on najvažnijih muzeja tog perioda.
Ranko Radović, autor Spomen
kuće, doktorirao je na Sorboni, predavao u Beogradu, u
Japanu i Finskoj. Pohodio sam ovaj muzej prije skoro 30
godina, a i dalje se sjećam predavanja o značenju moćnih
fresaka Krste Hegedušića, o zidovima prepunim
ćirilično-latiničnih imena poginulih boraca iz cijele
tadašnje zemlje. Ukupno je stradalo oko 7.500 partizana,
više od trećine onih koji su ušli u borbe.
Gotovo polovinu poginulih
partizana na Sutjesci činili su Dalmatinci. Među palim
borcima je bilo 597 partizanki, što je “nezabilježeni
primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja”. I pored
gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i
neprekidnih borbi, snage NOVJ zadržale su visok moral i
borbenost, što im je priznao i neprijatelj.
Njemački glavnokomandujući
general Rudolf Lüters je u svom izvještaju opisao
“komunističke pobunjenike” kao “dobro organizovane, vješto
vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje”.
Tog 14. juna 1943. godine,
njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta
partizanskih ranjenika. Četnici su takođe pretraživali teren
i klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su juna 1943.
godine u selima Jelaču i Vrbnici zaklali dr Simu Miloševića
i pjesnika Ivana Gorana Kovačića….
Iako neodržavan, cijeli taj
kompleks na Tjentištu djeluje impresivno i važan je
podsjetnik istorije i činjenice da je ovo društvo nastalo na
kostima pobijenih koji su, ono što bi posebno trebalo biti
važno, bili na pobjedničkoj strani.
Način na koji se ovo društvo
danas svakodnevno odnosi prema svijetloj strani svoje
istorije govori o jednom strašnom pojedinačnom i kolektivnom
bezdanu. Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba
upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi
marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih
divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i
školama daju se njihova imena.
Ali najveća tragedija ovog
vremena jeste to što je ova sadašnjost uspjela da posvađa i
rijetke preživjele partizane. Tragedija zbog koje njih par
živih dolazi na Sutjesku u različite dane, nesvjesno
skrnaveći odveć urnisan muzej i uspomenu na svoje drugove
partizane. Podsjetnik na dane kad se nisu bojali ni mnogo
jačeg neprijatelja od ovog danas …
Nije mi jasno kako možete sa
ovim ološem što nas vodi stati pred spomenik svojih mrtvih
saboraca i pogledati im u kosti. Kada sam učio i čitao o
vama, mislio sam da ste od kamena.
p.s.
Neposredno po završetku ovog
teksta od druga sam saznao informaciju da su jedne godine
nakon zadnjeg rata obilježavanje bitke na Sutjesci, od
strane preživjelih partizana iz Federacije BiH i Republike
Srpske, da ne bi bilo konflikta obezbjeđivali pripadnici
njemačkog SFOR …
izvor: 6yka.com ›››
G
autor
tekst 001 ›››
Aleksandar Trifunović
Zločin i čokolada
Reći da se Srebrenica Srbima
“desila” zbog Jasenovca je u najmanju ruku nemoralno, jer da
je bilo imalo pameti, pravde, Srebrenica se Srbima nikada
nije smjela desiti upravo zbog strahota i užasa žrtava u
Jasenovacu. Jer, onog trenutka kada ubijanje drugih počnemo
pravdati ubijanjima “naših” i “našim” žrtvama, te nesrećnike
ubijamo posthumno još jednom. Ne može se očekivati da neko
prihvati i poštuje vaš bol, kada vi uporno negirate i
vrijeđate tuđi.
Vijest da je Ratko Mladić
uhapšen obišla je u nekoliko minuta cijeli svijet. Da bi
javnost u svojim zemljama, uglavnom nezainteresovanu za
Balkan, podsjetili zbog čega je ovaj ljuti čovjek na slikama
toliko bitan, svjetski mediji iz arhiva vade fotografije i
snimke ratne Srebrenice. U jednoj od njih, obezbjeđenje
Ratka Mladića, jula 1995 godine, dijeli čokolade preplašenim
civilima, a sam general obećava svima koji žele da ostanu
ili odu da im se ništa neće desiti. Bezbjednost im garantuje
svojom riječju.
Nakon nekoliko minuta za
čokoladu, u narednih devet dana, prema izvještaju Komisije
Vlade Republike Srpske zadužene za istraživanje događaja u
Srebrenici, na tom mjestu i okolini ubijeno je više od 7000
ljudi.
Tadašnji Predsjednik Republike
Srpske Dragan Čavić izjavio je po objavi izvještaja ove
Komisije sledeće: “Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i
Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao
predsjednik Republike Srpske, moram reći da je ovih 9 dana
jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog
naroda.Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i
ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se
možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu,
činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj koji se možda
pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg
blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj
ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom
narodu.”
Sadašnji Predsjednik Republike
Srpske Milorad Dodik je 25.05. 2011 na konferenciji o
Jasenovcu izjavio da se Srebrenica, Srbima, desila zbog
Jasenovca. U svom izlaganju je rekao :” Činjenica da se
Srebrenica desila u okviru završnih vojnih operacija rata na
ovim prostorima, u čemu je u osnovi samoj vjerovatno bio i
sam Jasenovac, i to što nije bilo jasne istine o samom
Jasenovcu. Srebrenica jeste mjesto velikog zločina, ali ona
je neuporediva sa Jasenovcem”.
Poslednjih godina Milorad Dodik
pokazuje veliku brižnost za Jasenovac. Ista ta osoba je u
svom prvom premijerskom mandatu kompletnu jasenovačku građu
koja se tada nalazila u Arhivu RS isporučila bespovratno i u
tajnosti muzeju holokausta u Washingtonu. Pravdajući kasnije
tu odluku namjerom da se ovaj materijal učini dostupnim
svjetskoj javnosti, Dodik je dodao da tadašnja Vlada nije
imala sredstava za čuvanje ove građe. Nevjerovatno je da
ista ta Vlada koja je rasipala sredstva na skupe automobile,
stanove ministara, odijela za osoblje i cvijeće ispred
zgrade Vlade, nije imala sredstava za nekoliko kopir aparata
i klima uređaja koji bi pomogli da se jasenovačka građa
sačuva. U svom stilu, Milorad Dodik je tada za Simu Brdara,
kustosa Spomen-područja Donja Gradina, koji je javnost
upoznao sa ovim slučajem rekao : “A, to priča onaj bradati
što smrdi.“
Nešto kasnije, sadašnjem
Predsjedniku “zasmrdio” je i bivši Predsjednik Republike
Srpske Dragan Čavić, kome je oduzeo titulu Senatora. Dragan
Čavić ostaje jedini politički lider u Republici Srpskoj koji
se odgovorno, prije svega prema svojim sunarodnjacima,
suočio sa prošlošću i progovorio o zločinu u Srebrenici.
Istina o Jasenovcu i istina o
Srebrenici neće zavisti od govora nemoralnih ljudi koji ih
koriste u najprizemnije dnevno političke svrhe. Još je Meša
Selimović davno zapisao: “Istine su ponekad vrlo čudne, a mi
uveravamo sebe da ne postoje jer ih se stidimo, kao gubave
dece, iako one zbog toga nisu ništa manje žive ili manje
istinite.”
Reći da se Srebrenica Srbima
“desila” zbog Jasenovca je u najmanju ruku nemoralno, jer da
je bilo imalo pameti, pravde, Srebrenica se Srbima nikada
nije smjela desiti upravo zbog strahota i užasa žrtava u
Jasenovcu. Jer, onog trenutka kada ubijanje drugih počnemo
pravdati ubijanjima “naših” i “našim” žrtvama, te nesrećnike
ubijamo posthumno još jednom. Ne može se očekivati da neko
prihvati i poštuje vaš bol, kada vi uporno negirate i
vrijeđate tuđi.
I mogu da shvatim da Milorad
Dodik žive ljude tretira bahato i kao stoku, ali zašto to
isto radi i mrtvima, ne mogu.
izvor: magazinplus.eu ›››
G
|