Sve to vrijeme u Jugoslaviji,
građanski mir održavale su neistine i poluistine,
iskrivljene slike istorije i to kako je koji detalj
"učiteljice života" kome odgovarao. Za poželjan i kvalitetan
društveni status neophodno je bilo podaništvo, duhovno i
fizičko. Zavisno od pozicije, ali sve se na primjeru Jožine
štafete svodilo na jedno- ili je nosiš ili joj aplaudiraš. U
protivnom, tri ili više prinudna ljeta u kamenu napuštenog
Jadranskog otoka (poslije sigurno nisi mogao nositi štafetu,
ali ostaje ti ovo drugo- neki zbog tretmana još uvijek
aplaudiraju - prim. aut.) Mnogi tek sada imaju hrabrosti da
kažu da su i tada znali da sva ta priča ne vodi dobru, ali,
šta je tu je, oni su znali, a mi smo, nažalost, naplatu
dočekali. Veoma bolno, primjetićemo. Jugoslavija je tih
srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom
sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar. Za sreću
je ipak bilo potrebno mnogo više od nestvarnog forsiranja
ljubavi, mnogo više iskrenosti i istine, a mi smo,
priznajmo, svi pomalo folirali i "lagili"(šta hoćeš, bar smo
svake godine išli na more- rekli bi naši starci skrivajući
pogled).
_001.jpg)