Književni program 35. izdanja festivala „Grad teatar" u
Budvi nastavljen je 31. jula na Trgu pjesnika, a gost večeri
bio je Aleksandar Radunović, koji je predstavio svoju knjigu
„Drame - porodični ciklus“.
Moderator večeri, dramaturg Vasko Raičević, kazao je da
knjigu čine tri dramska teksta: Leptir, Istraga i Noć, te da
sva tri teksta imaju i svoj pozorišni život s obzirom na to
da se drama Leptir izvodila na Cetinju u produkciji Zetskog
doma i režiji Andraša Urbana, Istraga je postavljena na
sceni CNP-a u režiji Stefana Sabljića, dok je Noć u režiji
Andreja Cvetanovskog igrana na sceni Zetskog doma.
Radunović je, kako se navodi u izvještaju organizatora sa
promocije, naglasio da je dramski tekst jedno, a pozorišna
predstava nešto sasvim drugo.
“Režiseri i glumci uzmu taj tekst i prilagode ga nekoj
svojoj viziji, ali ja mislim da mora da ostane ono
značenjsko zrno koje je pisac unio u to, inače je stvar
potpuno izgubljena. Ja sam imao i loša i dobra iskustva.
Moja dva teksta su tako poptuno upropaštena, mislim da su ih
ti ljudi koji su ih postavljali baš uništili. Htjeli su da
popravljaju te tekstove, da ih dopisuju i to je bilo jako
loše. Govorim o predstavama nastalim po tekstovima Noć i
Istraga. Sa Leptirom sam zadovoljan, postavljene su čak
dvije veoma dobre predstave po tom tekstu”, kazao je
Radunović.
Smrt, vjera i religija su teme koje interesuju Radunovića
dok piše dramske tekstove.
“Sve te vječite stvari koje su često sredstvo manipulacije.
Svi ti diskursi sa pitanjem šta se dešava posle smrti služe
da nas neki ljudi drže u strahu. Ako budeš loš u ovom životu
tamo će ti biti ovako ili onako, pa će da te dočeka neko ko
će da te kazni i slično. I najveći broj ljudi vjeruje u to
jer su ljudi takvi, što je priča luđa više će ljudi u nju
povjerovati. Problem sa vjerom je taj što ljudi bukvalno
shvataju te stvari. Ukoliko smatrate da je Biblija knjiga u
kojoj piše nešto što se stvarno dogodilo, mislim da ste u
grdnom problemu. To je metafora, alegorija, knjiga, fikcija.
Ukoliko u tome tražite uporišta u stvarnom životu, ukoliko
mislite da sada neko diže ljude iz mrtvih, mislim da ste
potpuno promašili poentu. Zato me i interesuju te teme,
posebno smrt koja jeste velika tema. Ako se ne bavimo
pitanjem smrti i pristupa tom fenomenut, onda se ne bavimo
ni životom”, naglasio je Radunović.
Dodao je da je Bog uvijek stvar ljudske percepcije, te da
smo sposobni da ga spoznamo ili ne spoznamo onoliko koliko
smo sposobni da razumijemo da on zavisi od naše svijesti.
“Ljudi nisu svjesni na šta sve mogu da budu natjerani ako
bespogovorno vjeruju bilo kom autoritetu koji je čovjek”,
istakao je.
Radunovićeve tekstove povezuje još jedna nit, a to je
porodica.
“Porodica je oduvijek izvor problema. Ako su ljudi koji nas
vode imali probleme u porodici, kompletno društvo će imati
problem sa njima. Veliki broj ljudi je u jednom trenutku bio
važan za ovu planetu, poput Hitlera ili Staljina, a oni su
poticali iz potpuno disfunkcionalnih porodica. Mnogi životi
su, takođe, upropašteni zbog pogrešnih ambicija roditelja.
Istoriju pišu ljudi iz loših porodica, iz familija koje su
obojene patologijama koje su uvijek spremne da idu dalje, pa
da čak preko krvi i leševa dođu do nečega. To sve dolazi
upravo iz porodice. Porodica je izvor svih patologija koje
jedno društvo živi i zato sam se bavio porodicom, jer je
uvijek inspirativno mjesto za dramu.”
Raičević je primijetio da su ženski likovi u Radunovićevim
djelima izjednačeni sa muškim po svakom pitanju.
“Ja mislim da su žene bolji dio čovječanstva, pametniji,
plemenitiji i više bih volio da imamo matrijarhat. Zaista
mislim da žene sve bolje rade od muškaraca. Sa druge strane,
mi ne bi preživjeli sav ovaj period od kad postojimo da
nismo uništavali sve što nam se našlo na putu. U tom smislu
muškarci i žene su isti. Kada osjetimo taj poriv ili
opasnost ili bilo šta što može da nas ugrozi, mi smo
nemilosrdni. Jedina razlika između žena i muškaraca je u
hormonima, ali nam je suština ista. Kada žena osjeti da joj
je porodica ugrožena, nema muškarca s kojim bi se mogla
uporediti. Ima jedna istorijska nepravda prema ženama.
Uvijek su ti najveći zlikovci u književnosti, ali i u životu,
pravdani tako što je uvijek žena bila ta koja je u pozadini
tog zlikovca i ona ga je natjerala da uradi nešto loše.
Imamo primjere u mnogim književnim djelima da je žena ta zla
sila, još od Biblije. Ali, isto tako imamo i umjetnike poput
Ibzena i Bergmana koji na divan način tretiraju ženske
likove. Mnogo više muškaraca je bolje razumjelo žene nego
što su neke žene razumjele druge žene”, naveo je Radunović.
.jpg)
_001.jpg)