Zanemarimo sva dosadašnja reagovanja o targetiranju
pojedinih medija od njihove strane, jer od istih se i ne
očekuje drugi posao osim profesionalnog i ažurnog
izvršavanja direktiva koje dobiju. A kako su direktive
glavni input njihovog djelovanja, tako direktive kao osnovni
obrazac djelovanja vide i u svim drugim djelatnostima.
Dakle, medijska pismenost izgleda može, ali samo dozirana?
Možda američki monopolizovana? Medijska pismenost može i sve
ono što joj prethodi – uravnoteženo informisanje,
objektivnost, itd., ali bez Snoudena, Asanža i njima
sličnih? Da li regulatorna tijela, ustvari, vode računa da
nas “ne ubije prejaka riječ”? Ili vode računa – o sebi?
_001.jpg)