To je danas očevidna
istina: pošto nisu preživjeli karantin, uredi umiru i mnogi
ih ispraćaju riječima: „tako im i treba“. Ured (kancelarija)
nikada i nije zasluživao našu ljubav…
Ova teza postala je danas
očevidna istina: pošto nisu preživjeli karantenu, uredi
umiru i mnogi ih ispraćaju riječima: „tako im i treba“.
Ured (odnosno kancelarija) nije
zaslužio našu ljubav čak ni onda kad je zamijenio svoju
pisarsku dušu elektroničkom. Napredak nije izmijenio njegovu
unutarnju strukturu jer život ureda i dalje protječe na
razini mikroorganizama, pa ga je nemoguće pratiti golim
okom. Zato što kancelarije brzo i neizbježno, kao mikrobi,
ispunjavaju svaki njima dodijeljen prostor te se raspuknu,
poput jetrenice, i prošire izvan svojih granica.
Birokracija sama sebe guši,
razlijevajući se iz kabineta u hodnike vlasti: parlamentarni
kuloari, podrumi za torturu, pa i tavani u kojima se među
opranim rubljem nalazi kancelarija iz Kafkinog romana.
Skučenost je metafizička osobina
ureda, koja ne ovisi o njegovim fizičkim veličinama. Tako su
se golemi kabineti Staljinovih „sestara“,1 s takvim visokim
plafonima o koje se čovjek nije mogao objesiti, neprestano
tiskali, stvarajući sumorno birokratsko usitnjavanje.2
U moje vrijeme svako uredništvo
bilo je dopunjeno službenim prostorijama, koje su se granale
i pupale sve dok ne bi završile ostavicom s đogerima, u
kojoj se moglo cugati bez opasnosti da te otkrije uprava.
U novoj Rusiji otkrio sam da su
glamurozni časopisi, kao ranije boljševici, zauzeli stare
tvornice i fabrike te su ih prenamijenili u stilu Sohoa:
postindustrijski san o preporodu grube materije u suptilni
duh i reklamu. U prostranim obrtima smjestili su se organi,
a da ne znaš koji je bizarniji…
Sjećam se da se jedan nazivao
Žuta podmornica. Iako nije imao veze ni s Beatlesima, ni s
podmornicama, govorio je o životu kao takvom. U Americi se
ured krenuo posebno razvijati kad se pretvorio u cubicles.
Na svakom neboderskom katu,
neraščlanjenom sobama, postoje kancelarijske saće,
nekabineti bez vrata s pregradama koje ne dosežu do plafona.
Takav ured-maloljetnik daje privid službene privatnosti i
dopušta podčinjenima da zaborave na starije - ali ne i
suprotno.
Interijer služi hijerarhiji:
upravitelj je subjekt, a podčinjeni je objekt promatranja.
Na potonje se gleda, dok prvi gledaju sami. Obično - kroz
prozor. Ta samo se kroz njega može iskobeljati iz
kancelarijske skučenosti. Zato je prozor - priželjkivani
trofej vječnog uredskog rata. Činovnici se bore za svjetlo
kao drveće u šumi - i jedni i drugi rastu prema izravnim
zrakama sunca.
Usput, u kabinetu gospodina K.
iz Procesa ogroman prozor, s kojeg se gledalo iz banke na
gradski trg, bio je ono što je razlikovalo junaka romana od
sudskih činovnika, koji su izvršavali svoje mračno pravosuđe
u sumračnim sobičcima. Kafkom naglašena razlika između dvije
kancelarijske vrste evolucionirala je u Americi. Američki
državni uredi baštinili su poroke Starog Svijeta.
U svakoj kancelariji - bio to
sobičak u kojem se izdaje novčana pomoć nezaposlenima ili
Federalno ministarstvo ukrašeno hodnikom sa stupovima u
antičkom stilu - gospodari ista uredska besprizornost. To je
siguran znak pretjerane marljivosti, kojom činovnici brišu
tragove dangubljenja. Ovdje ima užasno puno papira, aparata
za kavu i nepoznatih ljudi.
Pa ipak, ured u Novom svijetu je
ranjiviji nego u Starom. Ne osjećajući pod sobom drevnu
birokratsku tradiciju, on je u Americi sklon imitiranju
ljubaznosti, čak i familijarnosti.
Američka kancelarija provlači se
između Scile formalnosti i Haribde pretjerane
familijarnosti.
Upravo složenosti tog kursa
odvele su ured u opasnu seksualno-pravnu zonu, u kojoj su
kao predmet općenarodnog razmatranja postale službene
romanse, sa svim popratnim pikanterijama, kojih ovdje nema
ništa manje nego u običnim romansama. Drama ureda je u tome
da nije sposoban provesti jasnu granicu između poslovnih i
osobnih odnosa. Harmonija se ovdje ne susreće češće nego u
obitelji i braku.
Kompjuter je presjekao gordijski
čvor muljevitih komplikacija. Elektronička komunikacija
dopušta stupanje u izravan, ali ne i neposredan kontakt.
Lišavajući birokraciju tjelesnosti, razdvajajući čovjeka i
njegove funkcije, kompjuter se pobrinuo o tome da ured,
zadovoljavajući se radom čovjeka, ne posegne za ličnošću.
Sahrana ureda, međutim, pretvara
se u skitsku sahranu u kojoj zajedno s pokojnikom pokapamo u
kurgan i njegove obližnje. Pa smrt ureda uništit će i onu
obitelj, koju držimo na strani i nazivamo poslom.
***
Većina Amerikanaca ne voli svoj
posao, manji dio ga mrzi, a oni sretnici kojima se sviđa
njihov posao rijetko idu u ured. Oni više vole raditi od
kuće, u šumi, kao ja, ili u garaži, kako su to činili Gates,
Brin i drugi kompjuterski geniji.
Međutim, ured ispunjava
najvažniju ulogu u našem društvenom životu: on je stvara.
Služba nam postavlja upravitelje
i podčinjene, kolege koji će nam postati prijatelji i u koje
ćemo se zaljubiti, neprijatelje i one koji su ljubomorni na
nas, one s kojima cugamo i jedemo. Njih ujedinjuje
Zajednički Posao, čak ako je on „projektiranje električne
britve Pahulja“ (Val. Popov).
Ako se barem na tren zamislimo,
ne može nas začuditi ona uobičajena, ali suluda činjenica da
nam profesija odabire društvo u kojem živimo. Ispada da je
ona ta (a ne ti) koja odlučuje o svim intimnim pitanjima.
Službene dužnosti prerastaju u
osobne i povezuju slučajne ljude u onu samu „veliku
obitelj“, koju je sovjetska vlast nazivala tvornicom,
kolhozom, brigadom, komorom, ćelijom, u najboljem slučaju -
subotnikom.3
U djetinjstvu sam o njemu čitao
u knjigama, najčešće kod braće Strugackih, i strašno sam bio
ljubomoran. Kad sam narastao, imao sam sreću da se uvjerim u
to da nema boljeg načina od druženja od zajedničkog rada - i
u Novom Amerikancu, i u Radiju Slobodna Evropa, i u Novoj
gazeti, ma u svakom časopisu u kojem sam imao priliku
izlaziti, uključujući i Playboy, Yachting, Golf Today.
No to je izvrtanje stvari. U tim
sretnim okolnostima mi odabiremo ured, a ne on nas. No češće
nas karijera dovodi pred gotov čin, i mi smo prisiljeni da
se pomirimo s onim društvom u koje se moramo uliti.
Prisjetimo se korporativnih
partyja, tih uredskih apoteoza nasilnog sklapanja
prijateljstva. Karantena je skinula paučinu uzgrednih
službenih veza, zamijenivši je jednostavno poslom. Ured je
postao virtualan i duboko poslovan.
Nema više ogovaranja na
kancelarijskoj agori pored malene fontane, nema više
međusobnog klađenja na rezultate sutrašnjeg meča (jer nema
samih mečeva), nema razmjene uzgojenih rajčica, nema
razmetanja ulovom, nema ni sramežljivog flerta (ovo potonje
je ukinuo pokret metoo). Ukratko, nema ništa radi čega je
vrijedilo ranije ustati, izglancati cipele, sjediti u
prometnim čepovima i živčano gledati sat dok se teško
probijaš do ureda. A ako je tako, onda to više nitko ni neće
raditi - ni danas, ni sutra, najvjerojatnije.
No kako začepiti ogromnu rupu
nastalu u tkivu našeg društvenog bića? Pa onako kako i
ranije. Prije nego što nam je kratkotrajna, ali agresivna
industrijska civilizacija nametnula svoj način života,
organiziravši ga oko „tvornice“, mi smo znali za druge
centre druženja: hramove, crkve, salone, klubove. Sve dovodi
ovamo privatni interes, a ne tiranija profesionalne
raspodjele. Ne rad, a dokolica, ne dug, a hobi, ne kolege, a
istomišljenici s kojim dijeliš banalnu ili egzotičnu strast
prema jogi, kaktusima, amforama, zlatnim ribicama.
Zapravo, tako (a ne na
barikadama) i nastaje civilno društvo. Poljska se prva
oslobodila od komunizma, između ostalog, i zbog toga što je
svaki četvrti Poljak bio član nekakvog kružoka, koji je
postao škola slobodne misli i neovisnog ponašanja.
Naravno, sad je sve
jednostavnije. Mi smo se odavno razišli po klubovima, i naše
društvo ne oblikuje ured, nego društvene mreže s njihovim
moćnim mehanizmom selekcije (od onih koje sam blokirao „mogu
napuniti grad“).
Oslobodivši se od principijelno
tuđih i okruživši se saveznicima s istim interesima, mi čak
nismo primijetili kako smo ostavili ured da životari s onima
koji ne mogu bez njega.
Pošto sam proveo sto dana u
karanteni, usamljenost me kudikamo manje pogodila nego što
sam pretpostavio: svi koje volim žive na ekranu, i gotovo da
sam izgubio glas družeći se i raspravljajući s njima.
1) Sedam nebodera u Moskvi
dizajniranih u staljinističkom stilu (op. prev.).
2) Rus. čerespolosica - termin
koji se koristi u ruskoj historiografiji za ispremiješanost
obradive površine različitih vlasnika (op. prev.).
3) Dobrovoljna radna akcija
subotom (op. prev.).
izvor: pescanik.net ›››
.jpg)
_001.jpg)