_001.jpg)
ANALIZA
Vrli novi svijet – Novi Svjetski Poredak
Vrli novi svijet. Novi svjetski
poredak što ga priprema ekonomska elita u Svjetskoj totalitarnoj državi.
Upoznat ćete istinu i istina će vas izluditi.
Aldous Huxley
Više nego ijedan naraštaj dosad,
svjedoci smo zapanjujućeg napretka tehnologije. Dok su računala,
internet, mobiteli, televizori i automobili postali neizostavnim
dijelovima naših života, a robotika napreduje toliko da se predviđa i
stvaranje robota s umjetnom inteligencijom, Aldous Huxley, autor romana
‘Vrli novi svijet’, izjavio je:‘Tehnološki napredak samo nam je pružio
učinkovitija sredstva za nazadovanje’. Možda ste se dovoljno začudili,
no on bi vjerojatno da je danas živ i postavio pitanje: ‘Što će nam
roboti, kad ljude možemo pretvoriti u robote?’
‘Vrli novi svijet’ Aldousa
Huxleya svakako je jedan od klasika engleske književnosti. Kad se govori
o utopijama i totalitarnom društvu apsolutnog nadzora nad građanima,
njegovo je ime neizostavno, baš kao i ono Georgea Orwella te
njegove 1984. odakle i poznati Big Brother. Međutim, u usporedbi s
Orwellovom popularnošću i proširenošću, Huxley kao da zaostaje miljama,
i dok to u engleskom govornom području možda i nije tako izraženo, kod
nas svakako jest.
Mišljenje je nekih književnih
kritika da je djelo relevantno toliko koliko može progovoriti čitatelju
te stoga elaboracija aspekata ovog djela ide crtama usporedbe sa
sadašnjim stanjem. Bilo bi nemoguće analizirati čitav raspon tema kojih
se to monumentalno djelo tiče, od slobode pojedinca, moći politike i
krupnog kapitala, preko znanosti i etike do filozofije, umjetnosti,
religije i kulture. Stoga će ovdje biti riječi ne toliko o samom djelu,
nego o relevantnosti njegovih ideja u smjeru koji je sam pisac zacrtao u
eseju ‘Brave New World Revisited’ (Vrli novi svijet ponovno posjećen,
1958.) osvjetljujući neke tamne i zanemarene kutke ljudskog društva i
njegove psihologije jer, riječima samog autora: ‘Velika je istina, ali
još veća je, iz praktične točke gledišta, šutnja o istini’.
Današnja elita moći
Huxleyev roman prema književnim
je kriterijima klasificiran kao distopia. Termin je to za negativnu
vrstu utopije, te, ako se uzme da utopija obično predstavlja neko
društvo kao idelano i slično raju, onda je distopia suprotno od toga,
dakle, utopija koja se izrodila u pakao. Huxleyev ‘Vrli novi svijet’
društvo je čiji su slogani ‘Zajedništvo, identitet, stabilnost’ te u
seksualnom smislu ‘svatko pripada svakom’, kao i ‘Danas su svi sretni’,
‘napredak je divan’ te ‘volim novu odjeću’. Budući da se umjesto
obitelji pojedinac rađa u velikim vladinim zgradama gdje biva odgojen
kao rob(ot) države, ti se slogani uz ostale ‘odgojne metode’ pranja
mozga, puštaju djeci u snu kako bi ih za cijeli život zapamtila. Društvo
je podijeljeno na pet različitih kasti od kojih samo najviše imaju
urođene sposobnosti razvijene inteligencije, dok one radničke moraju
podnositi urođene defekte. Religija je zamijenjena nekom vrstom kulta
potrošnje (konzumerizma) i kulta zadovoljstva, a likovi se imenuju prema
biranim povijesnim ‘junacima’ od kojih je Ford zamijenio Krista, a
slijede ga Marx, Lenin, Rotschild i slični. Ipak, u takvom društvu
likovi se ne prikazuju kao pateći, već upravo suprotno. Njihov užitak
zajamčen je vječnom mladošću (nema starenja), potpunom seksualnom
slobodom, drogom naziva soma koju distribuira država, te različitim
oblicima filmske, sportske i teatralne zabave. Uz te ‘blagodati’ svima
je obavezno osam sati posla što ne ostavlja vremena za slobodno
mišljenje koje je ionako teoretski moguće samo kod viših dviju kasti.
Povijest je brbljarija prema
riječima Mustaphe Monda, jednog od deset svjetskih upravitelja u romanu.
Od njezina toka izolirani su samo neki elementi koji postaju službena i
jedina dostupna verzija povijesti jer su knjige strogo cenzurirane. Ono
što zaprepašćuje je nepodnošljiva lakoća kojom su likovi prikazani da
žive. Čovjek je dehumaniziran, umjetnost, religija i sloboda su mu
oduzeti da bi mogao živjeti u nepreglednoj masi te zadovoljavati svoje
nagonske potrebe. Gradovi su mjesta ujedno velike industrije te nebodera
za stambene i zabavne svrhe, osvijetljenih blještavilom reklama i
prilagođenih za večernje izlaske. Dok je njegovim likovima, stanovnicima
takav grad jedini način života, čitatelj se zgraža i jedino što može je
složiti se s pjesnikom Ujevićem da je grad ‘topos pakla’. Huxleyeva je
distopia oštra perverzija za koju se ipak teško može sa sigurnošću reći
da je nemoguća, tim više što ovisi o čistoj perspektivi hoće li biti
pakao ili raj. Autor ju je napisao vjerojatno kao upozorenje na
potencijalni konačni cilj kapitalističkog društva u kojem je živio, iako
je sam kao i njegova obitelj pripadao višim masonskim krugovima
(www.illuminati-news.com 23.06.04.) pa je moguće da je tek iznosio
njihove planove. Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ smješten je oko 500 godina
u budućnost, ima dvije milijarde stanovnike, a pod vlašću je samo deset
pojedinaca. Nema nikakve politike, niti stranaka, nego se vrhovna vlast
imenuje od prethodne vlasti u neprekinutom nizu koji vodi do današnje
oligarhije (grč. oligoi-malo njih, archo-vladam). Što je to oligarhija i
tko je to danas? Prema Huxleyu: Ova elita moći direktno zapošljava više
milijuna u radnoj snazi svojih tvornica, ureda i trgovina, kontrolira
mnogo više milijuna posuđujući im novac da kupe njene proizvode, te,
putem vlasništva u medijima masovne komunikacije, utječe na misli,
osjećaje i djela praktički svih građana.
Današnja oligarhija najlakše se može prepoznati u skupini oko 130
najutjecajnijih ljudi svijeta – Bilderberg grupi, koja se godišnje
sastaje iza zatvorenih vrata. Njezini članovi su redovito najvažniji
svjetski političari kao primjerice Jose M. Barosso, Bill Clinton i Tony
Blair (općenito američki predsjednici i britanski premijeri), zatim,
naravno, najbogatiji moćnici poput Billa Gatesa, Davida Rockefellera,
Georgea Sorosa, pripadnika dinastije Rothschild, itd. (D. Estulin, The
True Story of the Bilderberg Group, 22.-23.)
Red iz kaosa
Nalazimo se 78 godina nakon što je djelo objavljeno, svakako bliže tom
zamišljenom cilju kapitalizma nego u to doba, a principi koje Huxley
opisuje kao djelatne uzroke koji su doveli do tog stanja sada su još
prisutniji i očigledniji. Naime, on smatra da su ekonomski i sigurnosni
razlozi najbolji način za provođenje planova oligarhije. Ratovi i krize,
misli Huxley, pod svojim okriljem i u svojoj sjeni lako zakriju mnoge
poteze koji bi inače bili izloženi većem svjetlu javnosti. (A. Huxley,
Brave New World and BNW Revisited, 246.-8.) Treba se samo sjetiti koliko
su bankarski i industrijski magnati profitirali od Drugog svjetskog rata
nakon čega su izgradili glavne stupove svoje nove strukture: UN,
Svjetsku banku i MMF (W. Engdahl, A Century of War, 85.-88.) ili kako je
ne tako davno pod izlikom rata protiv terorizma Busheva administracija
izglasala USA Patriot Act kojim je omogućila nesmetaniji nadzor
vlastitih građana. (www.washingtonpost.com, 18.12.05.)
Logo Svjetske banke
Među katastrofalnim posljedicama
ove financijske krize, uz dodatna zaduženja država, stečajeve tvrtki i
otpuštanja radnika, nalazi se svakako i bankrot mnogih banaka. Samo od
američkih banaka u 2009. godini do sada je nestalo 106. Među bankama
koje su najviše profitirale od propasti ovih 106 što većih što manjih
banaka (www.money.cnn.com 05.09.09.), deset je uspjelo već otplatiti
svoj dio u novcu koje je američka vlada dala u financijskom planu
spašavanja vrijednom preko 700 milijardi dolara (www.msnbc.msn.com
09.06.09). Među tih najuspješnijih deset najistaknutije su baš one koje
su ostvarile najveći profit kad su kupile neke od ovih 106 banaka za
niske ‘sramotne iznose’, pošto su njihove dionice strmoglavo pale: to
su JP Morgan Chase(www.bloomberg.com 25.09.08), Goldman Sachs te Bank of
AmericaGoldman Sachs i JP Morgan Chase među deset su najvećih
financijera kampanje Baracka Obame, baš kao i kampanje Johna McCaina.
(www.socialistaction.org studeni 08.) Financijska kriza poslužila je
dakle svojoj svrsi. Centralizirati financijski sustav u što manji broj
pojedinih banki tako da sve veće bogatstvo pripada sve manjem broju
ljudi (oligarhiji). Uz to, psihozom krize pobuditi u ljudima osjećaj da
njihova ekonomska i politička sigurnost nisu zajamčene zdravo za gotovo,
već ovise o tržišnim uvjetima koje diktira netko drugi. Oligarhija je
pokazala svoju učinkovitost i potvrdila provođenjem prastarog plana koji
se može sažeti u masonsku krilaticu: ordo ab chao (red iz kaosa).
Financijska kriza kao svojevrsni kaos za sve osim za one koji su ga
pokrenuli, savršena je prilika za novi svjetski poredak (novus ordo
saeculorum) što je potvrdio i njegov veliki zagovaratelj Henry
Kissinger. Nije slučajno da tom prilikom on piše: Alternativa novom
međunarodnom poretku je kaos.
(www.news.bbc.co.uk 16.07.09), od kojih se prva usko veže sa vodećom
američkom magnatskom obitelji Rockefeller, druga poslovnom suradnjom s
istima, a treća je najveća američka banka. Uz to, (www.independent.co.uk
20.01.09.)
Među glavne uzroke krize uvrštavaju se stambeni krediti koji su odličan
primjer načina na koji oligarhija djeluje. Zaduženje koje pojedincu
omogućuje život (stan, automobil, itd.) zapravo je sredstvo u rukama
moćnih organizacija za održavanje kontrole na individualnoj i globalnoj
razini (MMF, Svjetska banka). Bertrand Russell, poznati britanski
filozof, još je 1952. naglašavao da zaboravljamo kako pojedinac u
potpunosti ovisi o moćnim organizacijama: Uzmimo čovjeka koji radi u
tvornici i pogledajmo koliko organizacija utječe na njegov život. Prvo
je to sama tvornica i svaka veća organizacija koje ona može biti dio.
Potom je tu čovjekov sindikat i njegova politička stranka. Prostor za
život dobiva ili od građevinskog društva ili javne vlasti. Djeca mu idu
u školu. Ako čita novine, ide u kino ili gleda nogometnu utakmicu, sve
te stvari omogućuju mu moćne organizacije. (B. Russell, The Impact of
Science on Society, 44.) Koliko se samo naša ovisnost povećala od te
izjave prije pola stoljeća! Moćne su organizacije kapitalističkog
društva ne samo vlada, nego i banke, naftne i druge internacionalne
tvrtke čiji vlasnici mahom pripadaju oligarhiji koja vlada iz sjene. Ako
se nekom takve tvrdnje čine neuvjerljivima ili nemogućima, valja
istaknuti kako je cilj suradnje tih svjetskih moćnika ne samo potpuna
kontrola svjetske ekonomije i politike od čega su već dobar dio
ostvarili, nego ujedinjenje u jednu svevidnu svjetsku državu koja se ne
bi bitno razlikovala od Huxleyeve strahovite vizije. David Rockefeller,
jedan od najmoćnijih američkih i svjetskih bankara, stup oligarhije, u
svojim memoarima sam priznaje: Neki čak vjeruju da smo dio tajne grupe
koja radi protiv najboljih interesa Sjedinjenih Država,
karakterizirajući mene i moju obitelj kao ‘internacionaliste’ i da s
drugima u svijetu surađujemo u uroti da bismo izgradili čvršću globalnu
političku i ekonomsku strukturu, ako hoćete – jedan svijet. Ako je to
optužba, kriv sam i ponosim se time. (D. Rockefeller, Memoirs, 405.)
Mogući izgled predstojeće svjetske valute
Medijsko pranje mozga
Među glavnim instrumentima koje Huxley naglašava u svom eseju ‘Brave New
World Revisited’, uz krizu spada i psihologija. Današnja oligarhija nema
tako učinkovite metode da može maloj djeci u snu upisivati slogane u
mozak, ali ima na raspolaganju medije masovne komunikacije koji se
sličnim metodama psihološkog nagovora koriste ne samo u oglasima i
reklamama (koje djeca znaju napamet od najranije dobi), nego i u mnogo
važnijem području prikazivanja prošlog (povijest) i sadašnjeg stanja u
svijetu (politika). Dok s jedne strane opada opći interes za povijest
(više na zapadu nego kod nas) i politiku što oligarsima ostavlja
odriješene ruke, s druge raste količina psihološki primamljivih sadržaja
koji služe zadovoljenju i oblikovanju naše podsvijesti. Bombardirani smo
ogromnim količinama banalnosti kao brakovima i razvodima poznatih osoba,
njihovim avanturama i ispadima, dok nam se prešućuje istina o stvarnim
akterima na svjetskoj političkoj sceni. Manipulacija se događa na svim
razinama te utječe na ljudsku podsvijest i na načine kojih, u većini
slučajeva, ostajemo nesvjesni. Budući da mediji gotovo nikad ne prenose
pozadinu pozornice koju je Shakespeare nazvao svijetom, ostaje nam
prihvatiti jednu od različitih verzija istine koja se u njima vješto
servisira. Psihološko uvjetovanje uključuje semantičko (značenjsko)
adaptiranje određenih pojmova pa se ljudima kad čuju istinu javlja ideja
da je to tek ‘teorija zavjere’, još jedna u nizu mnogih, a u pogledu
značenja tog pojma, on se izjednačuje s nečim (su)ludim. Međutim, ako
filološki, po postanku, promatramo značenje ovog pojma, možemo vidjeti
da on sam po sebi, bez onih semantičkih konotacija koje su nam mediji
ubacili u podsvijest, ne znači ništa (su)ludo, nego je dapače logično, a
poznavatelju povijesti i točno da se u svako doba najmoćniji članovi
države/država sastaju i dogovaraju (arhaičnije je reći
zavjeravaju/uroćuju) da bi određivali tokove svjetske ekonomije i
politike. Prema Huxleyu: U svojoj propagandi protiv razuma neprijatelji
slobode sustavno izvrću resurse jezika da bi uvjerili ili izmanipulirali
svoje žrtve da misle, osjećaju i djeluju kako oni, manipulatori umova,
žele da misle, osjećaju i djeluju. (Huxley, 329.) Gledano u svjetlu ove
činjenice, nije nipošto začudno, da se, npr. cijena nafte, u periodu od
tek pet mjeseci promijeni sa rekordnih 140$ po barelu na 40$ dolara po
barelu. (www.opec.org, 2008.)
Među najjasnije psihološke
instrumente, prema Huxleyu, spadaju lako pamtljivi, primamljivi slogani
i karakterizacija političkih vođa: Pod novim sustavom, politička načela
i planovi za određeno djelovanje izgubili su svoju važnost. Osobnost
kandidata i način na koji ga reklamni stručnjaci predstavljaju one su
zaista važne stvari.(Huxley, 286.) Vidjeli smo to i na primjeru Baracka
Obame koji je postao Promjena u koju možemo vjerovati sa impresivnim
sloganom Yes, we can! Što to točno možemo, ostaje neodređeno i razumu
nejasno, ali instinktivan nagon prema mogućnosti i promjeni dao je
mnogima osjećaj važnosti i nade te potaknuo milijune njihovih
podsvijesti na obožavanje njegova lika, dok se zapravo radi o samo još
jednom lutku, scenskom liku, agentu oligarhije. Slično smo gledali i u
Hrvatskoj s Ivom Sanaderom i njegovim Idemo dalje, a moć psihološkog
fenomena pokazala se u kompleksu oca (potraga i potreba za obožavanjem
starijih, autoritativnih, očinskih figura) što je već dugo dijagnoza
većine hrvatskog biračkog tijela, kompleksu što ga je Sanader tako dobro
i autoritativno liječio da je i nakon neopravdane ostavke još uvijek bio
najizgledniji kandidat za predsjednika države. (www.net.hr 03.07.09.)
Huxleyevim riječima, ideali demokracije i slobode suočavaju se sa
sirovom činjenicom ljudske sugestibilnosti. (Huxley, 319.)
U tokovima oligarhijske svjetske
bujice nalazi se i sudbina Hrvatske u (Eu)ropskoj uniji. (Eu)ropska je
unija samo jedna od više svjetskih unija koje se ujedinjuju prema planu
oligarhije da bi se, same ujedinjene, na posljetku spojile u jednu
Svjetsku državu. (A. G. Marshall, www.globalresearch.ca 06.04.09).
Hrvatska je morala u tzv. pregovorima pristati na sve postavljene
zahtjeve bez pogovora pa su ove riječi kao pisane za nju i mnoge druge
države: Da bi mogli ući u ove organizacije, pojedinci su se morali
deindividualizirati, morali su zanijekati urođenu im različitost i
konformirati standardnom uzorku, morali su učiniti sve da bi postali
automatima. (Huxley, 256.)
Ugodno ropstvo
U tom procesu automatiziranja
Huxley posebno ističe ulogu tehnologije. Ona ne samo da igra ogromnu
ulogu u našim životima, nego uz pružanje pomoći, postaje i izvor
ovisnosti. Teško su psiholozi oligarhije mogli smisliti boljeg načina
zabavljanja masa od prepuštanja televiziji, mobitelu, računalu i
internetu koji, svi osim što nam koriste, postaju također i sredstva za
okupaciju pojedinca ne bi li tako zapao u ono što Huxley naziva ugodnim
ropstvom i što njegovu viziju budućnosti stavlja u opreku sa Orwellovom.
Naime, kad su robovi zadovoljni, manja je potreba za Velikim bratom i
njegovim batinama. Sama zabava (kruha i igara), koja je, u odnosu na
prošla vremena, pomoću tehnologije dignuta na nemjerljivu potenciju,
dovoljna je da umiri mase i uljulja ih u san prilikom kojeg neće sanjati
ni o prevratu države ni o njenim pravim upraviteljima. Uz tu komponentu,
tehnologija ima i onu utjelovljene moći. Kloniranje i genetički
inženjering već su stvarnost čije će prave prednosti oligarhija tek u
budućnosti više iskoristiti. Međutim, napredak na tim poljima pažljivo
se kontrolira količinom novca koju u njih ulaže država i privatni
donori. Ne samo da je postojeća tehnologija u rukama oligarhije, nego i
njena primjena te mogućnost njena napretka. Kontrolori tehnologije
postaju najmoćniji pojedinci o čijoj riječi ovisi sudbina svih ovisnih o
toj tehnologiji. Pokušajte zamisliti što bi se samo dogodilo kad bi nam
ukinuli internet, prestali proizvoditi računala, televizije, automobile
ili jednostavno ukinuli struju. Znanstvena oligarhija, piše
Russell, prema tome mora postati ‘totalitarnom,’ tj. svi važni oblici
moći postat će monopol Države. (Russell, 56.) Zasada se oligarhija
naizgled zadovoljava svojim položajem u sjeni, i kontrolom ekonomskih te
političkih vidova društva. No, putem ovih instrumenata, osobito samom
moći novca, ona dopire do svih važnijih vidova našeg života.
Nažalost, visoko obrazovanje nije
nužno jamstvo visoke vrline niti veće političke mudrosti. Planiranom
roditeljstvu (Planed Parenthood), organizaciji koja je osnovana kao
eugenistička Američka liga za kontrolu rađanja, a čiji program se bazira
na smanjenju broja svjetske populacije, osobito putem pobačaja.
(www.wnd.com 12.02.99) Gates je imao gdje naučiti o planovima oligarhije
prije nego što je sam postao član jer je njegov otac William Henry Gates
bio predsjednik Planiranog roditeljstva, a njegova majka kći vrlo
utjecajnog bankara, (www.msnbc.msn.com, 24.06.08) tako da je mit o
Billovom samoukom uspjehu samo još jedna od medijskih bajki. Gates je
izabran iz redova oligarhije za oligarhiju. Ovdje su, dakle, prikazani
samo neki od ciljeva oligarhije koji proistječu iz njihova glavnog
cilja. Ljudi su to koji imaju novca na milijarde dolara te im glavni
cilj nije novac nego moć, kako o njima piše George Orwell: Ne zanima nas
dobro drugih, zanima nas samo moć. Ni bogatstvo, ni dug život, ni sreća,
samo moć, čista moć… Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ne uspostavlja se
diktatura da bi se čuvala revolucija, revolucija se čini da bi se
uspostavila diktatura. Cilj progona je progon. Cilj mučenja je mučenje.
Cilj moći je moć. (G. Orwell, 1984, 263.)
Gates, Soros, Oprah, Rockefeller,
glavni svjetski donatori novca u “dobrotvorne“ svrhe.
Nemogućnost i nužnost otpora
Univerzalna droga koju Huxley
spominje u romanu samo pruža zadovoljstvo, mlitavost i zaborav bez
ikakvih negativnih posljedica. Iako soma još ne postoji, ne možemo
zanijekati da je količina različitih droga i njihova uporaba u porastu.
Općenito govoreći, u Huxleyevo vrijeme, prije pola stoljeća, bilo je
mnogo načina ljudske zabave, no danas ih je nedvojbeno više. Ne smijemo
zaboraviti da, dok oni na subjektivnoj razini koriste čovjeku za
opuštanje i zadovoljstvo (a možda i kao ovisnost), na drugoj razini
koriste oligarhiji kao što su rimskim carevima koristile igre u cirkusu
da zadovolje, umire i omlitave mase te nas odvuku od istine koja se
krije iza vješto pripravljene pozornice. Iako se čini da se protiv
ovakva poretka malo može učiniti, na nama je svakako istraživati i
pokušati spoznati istinu, makar se činila toliko ružnom, kako Huxley
kaže, za poludjeti jer svakim danom sve više aspekata našeg društva je u
njihovim rukama, smjerom koji vodi prema Svjetskoj državi i apsolutnoj
kontroli. Huxleyev savjet je: Ako se takva vrsta tiranije želi izbjeći,
moramo bez odgode početi obrazovati sebe i našu djecu za
slobodu. (Huxley, 327.) Huxleyev ‘Vrli novi svijet’, u kojem su svi
likovi poraženi u svojoj borbi za slobodu, umjetnost i religiju koju
teško mogu naći jer je odavno gotovo pa iskorijenjena, uspoređivan je i
s beznadnošću kafkijanske atmosfere. Zaista, poredak koji oligarhija
provodi takav je da se na njega mogu odnositi riječi Franza
Kafke: Svakako je to odličan poredak, kaže službenik, uvijek nezamislivo
odličan, čak i ako je u drugom pogledu beznadan. (Kafka, Castle,
www.lrb.co.uk) Huxley zaključuje: Možda su sile koje sada teroriziraju
slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost
učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili. (Huxley, 340.) Mnogi s
kojima sam razgovarao kažu kako je ova istina prepesimistična te da, ako
je točna, to ipak nema utjecaja na njihove živote. No, budući da se radi
o cijelom svijetu, na neki je način svačiji slučaj, direktno ili
indirektno, pod utjecajem planova oligarhije. U istoj Kafkinoj knjizi,
dok službenik glavnom liku objašnjava bitne pojedinosti njegova slučaja,
Kafka piše, ono što je jedan kritik, zbog takva konteksta nazvao dvjema
najtužnijim riječima u književnosti: Er schlief – Spavao je! (Kafka,
Castle…)
Dio s novčanice od jednog
americkog dolara. Prijevod teksta: “najavilo je začetcima Novi poredak
vjekova” – Novi svjetski poredak. (Huxley, 260.) Na primjeru Bologne i
njezine primjene na fakultetima možemo vidjeti kako se utječe na sferu
obrazovanja. Trajanje studija produženo je za jednu godinu, a njegov
oblik se treba konformirati da sliči srednjoškolskom obrazovanju.
Neizostavna posljedica novih kriterija pad je kvalitete studija jer
profesori nisu spremni rušiti velik broj studenata. Općeniti trend
slabljenja obrazovanja najviše odgovara onima koji žele ostati u sjeni,
bez intelektualaca koji mnogo propitkuju. Trajanje studija te potreba za
pronalaskom i još važnije, održavanjem posla danas mnogima onemogućuju
osnivanje obitelji i prokreaciju. Naravno, velik broj populacije znači i
veliku različitost, a što je veći broj ljudi teže ga je kontrolirati pa
je stoga smanjenje broja populacije jedan od glavnih ciljeva oligarhije.
(Huxley, 237.-47.) Iz tog je razloga Bill Gates pod krinkom
‘humanitarnog djelovanja’, kao ‘filantrop’ donirao milijarde dolara
priredio:
Velimir Gašparić
.jpg)