Zvao me sinoć Boris D. u dva iza ponoći da mi ispriča vic.
Nema on, inače, taj običaj da u gluho doba iz kafane zove,
ali nešto mu se otvorilo, srce mu zaigralo, pa veli, hajde
da i on bljesne. Pa kaže: bila dva Slovenca, Janez i Ibro.
Zajedno radili u firmi, i onda ih otpustilo, sad po cijeli
dan ništa ne rade, nego jedan drugog natežu ko će kome
platit’ pivu. I, kaže Janez Ibri:
- Glej, Ibro, zna se da ste vi Bosanci glupi. Eto, recimo,
znaš li ti šta je bilo prije – kokoš ili jaje?
- Ne vem – odgovori Ibro. Otkud ti to?
- Eto, vidiš, da ste glupi. Prvo je bio Janša, pa su njih
četvoricu zatvorili u kasarnu JNA, pa su bile demonstracije,
pa se iz toga izrodila samostalna Slovenija. I neka su te
izbrisali iz državljanstva, kad si tako glup. Ajd’ mrš,
nazaj v Bosno. Konobarica dej še dva piva tukaj.
- Boro, buraz, da nisi malo puk’o?” – oprezno ću ja. Mislim,
ovo nije vic, a nije ni smiješno, i još me u dva zoveš zbog
gluposti. Mislim, ne kontam fazon.
Povuci, potegni
- Normalno da ne kontaš, zato te i zovem. Ozbiljno je,
hajvane… – spremno će stari majstor. Zovem te da ti kažem da
je Janez Janša osuđen na Okružnom sudu u Ljubljani na dvije
godine zatvora i treba platiti kaznu od 37 hiljada eura. I
to zbog afere “Patria”, u kojoj su istražitelji pronašli da
je od jedne finske firme kupio 136 kamiona za slovenačku
vojsku.
- Znaš li ti čovječe, šta to znači? – nastavlja on glasom
punim trijumfalizma. To znači da nema više nedodirljivih,
one šuplje priče o vremenu u kojem se raspadala Jugoslavija:
ono kao disidenti su uradili svoje, oni su donijeli slobodu
i nezavisnost i te gluposti. Osuđen je čovjek koji je bio
simbol tog vremena i nezavisnosti i u dva navrata imao
mandate predsjednika Vlade – podastre mi sve činjenice. I
kako to, ti u Sloveniji, a ništa ne znaš, stvarno si onaj
glupi Ibro iz lošeg vica!? – završi on.
Vidim ja njemu drago, nema tu druge nego pustiti ga da se
veseli što su zimske demonstracije u Ljubljani, ipak,
urodile nekim plodom. Bez ikakve zajebancije, građansko
društvo i pravna država su u slučaju Janša barem malo došli
na svoje. S druge strane Janši je od šverca oružjem ostalo
toliko para da ih ne može potrošiti za jedno tri generacije,
i tih 37 hiljada eura je njemu k’o platit’ dva Tuborga Kod
Kože, omiljenog junaka Borisovih tekstova, a i presuda još
nije pravosnažna.
Biće tu, dakle, još povuci – potegni, ima još Vrhovni, pa
Ustavni sud, ali jedno stoji: nakon što je u Hrvatskoj zbog
finansijskog kriminala “odletio” Sanader i počelo čišćenje,
Janša je prvi “prvoborac” koji je osuđen u državi u kojoj je
dobar dio građana i javnosti smatralo da je on, zapravo,
stvorio. Krene li taj vjetar, kao onomad ratovi, dalje preko
Kupe i Save, čistiti korupciju, postoji neka krhka nada da
će i do nas u Bosni doprijeti nešto čistog zraka.
Da će neko i od “naših” povjerenika za milijarde koje su,
navodno, stigle iz islamskog, ali i iz zapadnog svijeta,
uredno završiti u muriji. Naravno ne tipovi ala Budimir,
takvi su se u tu mrežu upleli kao sitne ribe, tolike da ih
slobodno možete slijedeći pravila sportskog ribolova,
vratiti u rijeku. Naravno, kad sud kaže svoje.
Pouka iz slučaja Janša je, zapravo, povratak na staro
pitanje: jesu li tipovi koji su se našli na čelu nacionalnih
pokreta, zapravo, pripadnici “crne internacionale”,
formatirani da pod ogromnom maskom uvođenja demokratije
odrade poslove za međunarodne lance šverca oružjem, ili su
se sami “nametnuli” radom na terenu? Za koliki su, zapravo,
procenat radili i s koliko se nula piše njihova ljubav prema
domovini? I što je, možda, najvažnije, gdje je ta “tačka
prekida” u kojoj se shvati da su pretjerali, da će morati
pred lice pravde?
Da li kao u Sanaderovom slučaju kad se pročuje da uzima 10
posto provizije na milionske kredite u Austriji, što je
(bio) direktan udar na džepove tamošnjih poreskih obveznika?
Ili, pak, kao kod Janše, kad je tržište postalo premaleno pa
se za posao od 278 miliona eura (koliko je bila cifra za
posao s Patriom), uzimalo premalo, a previše očigledno, u
odnosu na devedesete?
Kolika je, dakle, cijena otkupa (vlastite) kože u
novonastalim državama. Jednostavnim jezikom rečeno: dosad
se, otprilike, znalo koliko moraš imati, i koliko trebaš
dati da se osjećaš bezbjednim. Poslije Janše, ta stvar,
odnosno cifra, postaje relativna. Jer, novac koji je pripao
Janši i kompaniji, preusmjeren je za finansiranje njegove
stranke SDS, koja je, gle slučaja, istjerana iz
Socijalističke internacionale, baš kao i Dodikov SNSD.
Bilo kako bilo, stvar se, barem za Sloveniju, zasad dobro
završila. Ima neke pravde da se to dogodilo u blizini
ljubljanskog Cankarjevog doma odakle su stigle prve poruke
da se ne može ostati u Jugoslaviji koju bi vodio Slobodan
Milošević. I ima neke gorke ironije da ispred ljubljanskog
suda “demonstrira” nekoliko desetina Janšinih pristalica.
Janez
i Ibro
“Baš kao onda za Miloševića, samo razočarani klerikalci i
ljudi iznad 70 godina napunjeni mržnjom protiv svega
drugačijeg”- kaže prijatelj, pisac i odličan poznavalac
pulsa u slovenačkoj prijestolnici.
I, tako, nađu se dva Slovenca Janez i Ibro u Sarajevu. Pita
njega Ibro:
- Je li Janez, eto vi ste Slovenci kažu pametni, znaš li ti
koja je sličnost između boga i Hasana Čengića?
- Ne vem, kako bi znao? – odgovori Janez.
- Pa nijednog ni drugog nigdje nema u papirima, niti dokaza
da postoje, a (blago se pobjednički naceri pokazujući na
zgrade u centru Sarajeva) – a sve ti je ovo njihovo
vlasništvo. Haj’ ti lijepo u Sloveniju, vidiš da ništa ne
kontaš.
Janez se malo skruši, nije mu prijatno.
- Mala, daj nam ove dvije pive. – prekinu Ibro neugodnu
šutnju. Platiće Janez. On i Hasan su tolike godine radili
zajedno.
.jpg)
_001.jpg)