autor tekst

 

 

Acharya Rajneesh Osho

 

 

TEKST

Ono što je u snu san, to je u ‘budnom’ stanju misao 

Mogu li vam postaviti pitanje? Je li ono što tražite odvojeno od vas? Možete tražiti nekoga tko je udaljen, ali kako možete tražiti ono što ste vi sami? Vlastita osoba ne može se tražiti u smislu kako se može tražiti sve ostalo jer u ovom slučaju nema razlike između onoga koji traži i onoga koga se traži. Možete istražiti svijet, ali ne možete tražiti sebe. Onaj koji krene u potragu za sobom ide još dalje od sebe. Važno je da to potpuno razumijete. Samo tada potraga može biti moguća. Ako želite materijalne stvari svijeta morate ih tražiti izvan sebe, ali ako želite naći sebe morate biti staloženi, neuznemireni, i napustiti sva traženja. Ono što stvarno jeste može se vidjeti samo u savršenom miru i praznini. 

Zapamtite da je potraga isto tako uzbuđenje, napetost, da je to isto tako i želja i strast. Ali ono što jesmo se ne može ostvariti kroz strast. To je poteškoća. Strast ukazuje da netko želi postati ili postići nešto, dok to što je, već je unutar njega.

Strast i ono što jesmo leži na suprotnim stranama. One su nasuprotne dimenzije, stoga do kraja razmotrite da se ono što jesmo može realizirati, ali ne može biti objekt želje. Ne može postojati želja kao takva. Sva želja je svjetovna; ne-želja je duhovna. Želja i strast stvaraju svijet i čine ga stvarnim. Da li je strast ili želja za novcem ili za vjerom, za autoritetom ili za ostvarenjem Boga, za svjetovnim zadovoljstvima ili za oslobođenjem od patnje, nije važno, sva strast je neznanje i ropstvo.

Shvatite prirodu želje. Razumijevanje strasti oslobađa od strasti jer otkriva njezin bolan karakter. Znanje o bolu je sloboda od bola. Nitko tko poznaje bol, ne može željeti bol. A kada nema želje, kada um nije niti uznemiren strašću niti išta traži, tada, upravo u tom trenutku, u tom mirnom i spokojnom trenutku iskušavate svoje stvarno i izvorno biće. Ono što jeste obznanjuje se kada strast nestaje. Stoga, razumjeti samu želju je ujedno i sloboda od želje te spoznaja tko uistinu jesmo.

Um mora biti prazan ali budan, i u tom stanju spokoja vrata istine se otvaraju.

Priroda misli

Kako se misao rađa? Začeće i rađanje misli je rezultat naše reakcije na vanjski svijet. Vani postoji svijet događaja i objekata i samo je naša reakcija na taj svijet odgovorna za rađanje misli. Ja gledam cvijet. Gledanje nije mišljenje i ako samo nastavim gledati niti jedna misao se neće stvoriti. Ali ako čim ga ugledam kažem : “To je vrli lijepi cvijet”, misao će se roditi. Ako s druge strane ja nastavim gledati cvijet iskusiti ću i uživati u njegovoj ljepoti, ali niti jedna misao neće se roditi. No čim imamo iskustvo počnemo ga izražavati riječima. S tim izražavanjem iskustva kroz simbole riječi, misli se ostvaruju. Ta reakcija, ta navika izražavanja iskustva riječima, mislima guši iskustvo, ostvarenje, viziju. Iskustvo je potisnuto, vizija je potisnuta i samo riječi ostaju lebdjeti umom. Upravo te riječi su naše misli. Te su misli kratkoga vijeka pa prije nego jedna misao utihne mi drugo iskustvo pretočimo u misli. Taj se proces nastavlja cijeli naš život. I mi smo tako ispunjeni riječima i tako zasuti njima da se u njima izgubimo. Odustati od navike zamatanja našeg pogleda i našeg iskustva u riječi znači kontrolirati rađanje misli.

Stoga, nema potrebe ulagati napor u uništavanje misli, jer to je nemoguće, već moramo spriječiti njihovo nastajanje. Zaustaviti njihovo rađanje isto je tako dobro kao i njihovo uništenje.

Misli se mogu odnositi na dušu ili Boga, ali su to još uvijek samo misli, jer nije važno na što se misli odnose, u stvarnosti sve se misli odnose na druge, na izvanjsko. One se odnose na ono što nije vaša prava priroda. One ne mogu misliti o pravoj prirodi jer da bi misao postojala potrebno je dvoje. Stoga vas misao ne može povesti dalje od dvojnosti. Ako će netko ostvariti ovo jedinstvo, živjeti u pravoj prirodi i upoznati ju, tada će to postići kroz meditaciju, a ne kroz mišljenje.

Misao i meditacija dijametralne su suprotnosti. Prva se kreće van, a druga unutra. Misao je način da upoznajemo druge; meditacija je način da upoznamo sebe. No misao se općenito smatra meditacijom. To je vrlo ozbiljna i proširena greška i želim vas upozoriti da ne počinite tu temeljnu grešku. Meditacija znači postojanje bez djelovanja. Meditacija nije djelovanje već stanje postojanja. To je biti postojan u svojoj vlastitoj prirodi. Djelovanjem dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom; ne-djelovanjem dolazimo u kontakt sa sobom. Kada ništa ne radimo postajemo svjesni onoga što jesmo, ali stalno smo uključeni u raznolike aktivnosti i ne znamo sebe. Mi se čak niti ne sjetimo da postojimo. Duboko smo zaokupljeni. Barem se tijelo odmara, ali um se uopće ne odmara. Budni, mi mislimo; u snu sanjamo. Ono što je u snu san, to je u ‘budnom’ stanju misao. Zaokupljeni stalnim brigama i djelatnostima jednostavno zaboravljamo sebe. Pod pritiskom naših poslova mi izgubimo sebe. Kako je to čudno! Ali to je činjenica. Postali smo izgubljeni, ne u mnoštvu ljudi nego u našim vlastitim mislima, u našim vlastitim snovima, u našim vlastitim brigama i djelatnostima. Postali smo izgubljeni u sebi. Meditacija je način da se oslobodimo iz ovog samo-stvorenog mnoštva, iz ove mentalne jake želje za lutanjem.

Po svojoj prirodi meditacija ne može uključiti akciju. Ona je ne-akcija. To je pojam za ne zauzeti um. To je ono što ja poučavam. Može izgledati poprilično čudno da ja poučavam ne-akciju, ali jezik čovjeka je vrlo siromašan i ograničen. Zamišljen da izrazi samo akciju, on nije sposoban izraziti samu našu bit. Kako može ono što je oblikovano za govor izraziti tišinu?

Riječ “meditacija” sugerira da je to neka vrsta akcije a to ni u kojem slučaju nije akcija. Bilo bi krivo da vam kažem da sam vježbao meditaciju; bilo bi ispravno da kažem da sam bio “u” meditaciji. To je kao ljubav. Ja sam u ljubavi, ali ljubav se ne može napraviti. Stoa ja kažem da je meditacija stanje uma. Od primarne je važnosti da to bude jasno od početka.

Cilj je ne nešto postići već iskusiti stanje u kojem jednostavno jesmo, gdje nema nikakve radnje, gdje nema dima da nagovijesti djelovanje i ostaje samo gorući plamen bića, gdje ostaje samo prava priroda, gdje čak niti misao “Ja jesam” više ne postoji, gdje ostaje samo postojati. To je shunya, praznina. To je to točka na kojoj ne vidite svijet već istinu. U ovoj se rupi, u ovoj praznini ruši zid koji vas sprečava da upoznate sebe, tu se dižu zavjese misli i mudrost sviće. Na toj točci vi ne mislite, vi znate. Tada dolazi vizija, tada dolazi ostvarenje. Ali riječ “vizija” i “ostvarenje” nisu do kraja odgovarajuće jer ovdje nema razlike između onoga tko zna i znanog, nema razlike između subjekta i objekta. Ovdje nema niti znanog niti onoga koji zna, samo znanje. U kontekstu niti jedna riječ nije prava. “Ne-riječ” je jedina odgovarajuća riječ. Ako me bilo tko upita o tom stanju ja ostajem tih, ili možete reći prenosim moj odgovor tišinom.

Meditacija je ne-akcija. Akcija je nešto što možemo ili ne možemo napraviti prema svojim željama. Ali postoji razlika između nečije prirode i nečije radnje. Nečija priroda nije akcija, ona je niti raditi niti ne raditi. Naprimjer, razumijevanje i vid dijelovi su naše prirode, dijelovi našeg bića. Čak kad i ne radimo ništa oni su i dalje prirutni. Priroda je stalno prisutna u nama i samo ono što je stalni i trajno možemo zvati prirodnim. Priroda nije nešto što smo mi napravili, ona je naš temelj. To smo mi sami. Mi ju ne stvaramo, to je urođena kohezija. Mi ju zovemo dharma, što znači naša priroda; ona znači čista egzistencija.

Ta naša stalna i trajna priroda potisnuta je raspršenim pravcima našeg djelovanja. Kao što je more prekriveno valovima a sunce oblacija, mi smo pokriveni našim vlastitim akcijama. Sloj akcija na površini skriva ono što je duboko unutra. Beznačajni valovi skrivaju od pogleda neizmjerne dubine oceana. Kako je to čudno da je moćno skriveno tako beznačajnim, da zrnce prašine u oku čini planine nevidljivima. Ali more ne prestaje postojati zbog valova. Ono je duša valova i prisutno je isto tako u njima. Oni koji znaju prepoznaju ga i u valovima, a oni koji ne znaju moraju pričekati dok se valovi ne smire.

Moramo zaroniti u taj ocean, u samu prirodu. Moramo zaboraviti na valove i skočiti u more. Moramo znati svoje vlastite dubine kada postoji more bez valova, gdje postoji postojanje bez postojanja.

Taj svijet znanja bez valova i gibanja je uvijek prisutan u nama, ali ga mi nismo svjesni. Okrenuli smo svoja lica od njega – mi gledamo van, mi gledamo stvari, mi gledamo svijet. Ali zadržite u umu jedno – mi gledamo, i ono što se vidi od svijeta je. Ali onaj koji vidi nije od ovoga svijeta, već od nas samih.

izvor: 2012-transformacijasvijesti ›››

 

autor tekst

 

 

Acharya Rajneesh Osho

 

 

TEKST

VJERA 

Vjera može imati tri značenja. Prvo je vjerovanje - vjerovanje je laž, neiskrenost, nepoštenje. Vjerovati u nešto znači da to ne poznajete ali ipak vjerujete. To je licemjerno. Vjerovanje proizilazi iz straha ili pohlepe. Vjerovanje je uslovljeno od nekoga ko dominira nad vama; to je vid sluganstva. 

Istinski religiozan čovjek ne može biti vjernik ali ne može biti ni nevjernik - jer ne-vjerovanje nije ništa drugo do vjerovanje u negativnom obliku. Katolici i komunisti nijesu mnogo različiti; ateisti i vjernici nijesu mnogo različiti - zapravo, nijesu uopšte različiti. Oni su samo dvije strane iste medalje. Jedan vjeruje u Boga, drugi vjeruje da nema Boga. Jedan voli Boga - ta ljubav je utemeljena na nekom uslovljavanju - ali to nije istinita ljubav; a drugi mrzi Boga - i ta mržnja je temeljena na uslovljavanju - ni ona nije istinita, takođe. 

Oni koji krenu sa vjerovanjem nikada ne stižu, oni ne mogu stići. Oni će se vrtjeti okolo i naokolo ali nikada neće dospjeti do istine o egzistenciji. Početak treba da bude otvoren - niti za vjerovanje niti za nevjerovanje. Početak treba da bude bezazlen. Ako je početak bezazlen, onda je to vjera. Vjera nije vjerovanje: to je vjera u istinu. "Ako postoji istina, onda ćemo mi to saznati, nema potrebe da u to vjerujemo. Nema potrebe da vjerujemo u Bibliju, Vede ili Kuran. Ako je istina otkrivena Muhamedu, Hristu ili Krišni, zašto ne bi mogla biti otkrivena meni?" To je vjera. 

Vjera znači vjera u sebe. Vjera znači povjerenje, poštovanje sebe. Vjerovanje je usmjereno ka drugome: vjera je usmjerenje ka sebi. Vjera je sasvim drugačiji svijet! To nema ništa sa vjerovanjem. Vjerovanje dijeli ljude na hrišćane, muhamedance, hinduse, budiste. Čovjek vjere ne poznaje nijednu religiju - osim religije istraživanja. On ne vjeruje u vjerovanja već u traganja. Njegova vjera je usmjerena ka vlastitom biću koje nezaštićeno ulazi u prostor nepoznatog, koje bez straha kreće u neucrtane prostore. Njegova vjera u egzistenciju je tolika da on ne treba drugu podršku. Vjera znači usmjerenje ka sebi; vjera ima ljepotu. Vjerovanje je ružno. Izbjegnite vjerovanje jer je vjerovanje laganje. Vjera je traganje, istraživanje. Naučnici imaju vjeru, a vaše takozvane religiozne osobe imaju vjerovanje. Kakva je vjera naučnika? To je vjera da je egzistencija kosmos a ne haos, da je egzistencija utemeljena na fundamentalnom zakonu. To je vjera da je taj zakon podložan razotkrivanju, vjera da je ljudska svijest sposobna da spozna taj fundamentalni zakon: red u životu i bitisanju. 

Naučnik ima vjeru. Vaše takozvane religiozne osobe nemaju vjeru. Pošto oni nemaju vjeru, oni je zamjenjuju sa plastičnom, sintetičkom stvari nazvanom vjerovanje. Izbjegnite vjerovanje. Vjera će vas učiniti potpunijim; a vjerovanje će umanjiti vašu cjelovitost. Vjerovanje će vas držati u ropstvu: vjera će vam omogućiti nadmoć. Vjerovanje će vam pomoći da postanete dio rulje, svjetine. To će biti neka vrsta sigurnosti; to je ugodno, podesno. Vjera je opasnost: to će vas odvesti do prostora nepoznatog. To će vas učiniti usamljenim; vi nećete biti sa svjetinom i svjetina neće biti sa vama. Ali biti sam je veoma važno jer to znači čistotu, osoba treba da bude svjesna, treba da bude budna. 

Vjernik postaje uspavan. Čovjek od vjere se drži budnim jer TREBA da bude budan jer ga niko neće podržavati. On nije dio mase; on treba da stane na svoje noge. On vjeruje u kosmos. On ne vjeruje u nikakve doktrine i vjerovanja već samo u prećutkivano stanovište da egzistencija nije u neredu već da je utemeljena na određenom redu i da taj red može biti otkriven. 

Herman Heseov navod da vjera i sumnja pripadaju jedno drugome i upravljaju jedno drugim nalik udisanju i izdisanju je istinit kada je u pitanju vjerovanje ali nije kada je u pitanju vjera koju sam ja definisao. Samo promijenite riječ "vjera" i navod će biti istinit. Čitajte: vjerovanje i sumnja pripadaju jedno drugome i upravljaju jedno drugim nalik udisanju i izdisanju. Vjerovanje uvijek potiskuje sumnju; vjerovanje je strategija da se potisne sumnja. Zato ćete čuti da vjernik kaže: "Ja snažno vjerujem". Zašto snažno? Mora da duboko u njemu postoji neka jaka sumnja; potrebno je jako vjerovanje da bi se to prisililo i potisnulo u nesvjesno. Uvijek kada neko kaže "snažno vjerujem" to jednostavno znači da je sumnja velika i da se treba boriti sa njom, da trebate veoma jako vjerovanje da bi se borili sa time. 

Zbog toga vjernici postaju fanatici. Ko je fanatik? Čovjek koji ima tako jaku sumnju koju ne može potisnuti ukoliko nije fanatik. On se plaši svoje sumnje; on je previše uplašen svojom sumnjom tako da nikada ne zagleda u sebe. On treba da stvori takav fanatizam, takav dim od fanatizma tako da se njegova sumnja potpuno izgubi. Fanatik ne može opštiti sa drugima; on je uplašen - vi možete nešto reći što će ponovo podići njegovu sumnju na površinu. On ne može saslušati drugu stranu. Njegov argument je njegov mač - on ne može da raspravlja, on samo može da ubija. Ubijajući on dokazuje da je njegovo vjerovanje ispravno. Zato su hrišćani, muhamedanci i ostali ubijali jedni druge - sve su to fanatici. Oni su učinili svijet veoma ružnim. Oni su uništili mnogo toga što je bilo lijepo i što je trebalo sačuvati. Oni su sveli čovječanstvo na veoma nesvjestan fenomen. Oni nijesu dozvolili da ljudska bića rastu i da se rascvjetavaju; oni su bili veoma destruktivni prema njima. Ljudska bića nijesu bila blagoslovljena: bila su proklinjana. 

Čovjek koji ima vjeru nije fanatik, on to ne može biti. On je otvoren, on je pristupačan, dostupan, on je osjetljiv. On je spreman da sasluša; on je u svakom pogledu spreman da razumije suprotno gledište. Ko zna? Možda je suprotno gledište ispravno? Čovjek od vjere nema predubjeđenja koja štiti: on nema a priori spremene ideje; on nije ukorijenjen u nijednu ideologiju. On je jednostavno otvoren, traga, istražuje, traži. On je spreman sve da sasluša; sva njegova vrata i svi prozori su otvoreni. On nije lajbnicki monad - on nije zatvoreni fenomen. On je dostupan suncu, kiši i vjetru; on je pristupačan Bogu u bilo kojem obliku da on dođe. On je spreman da traga za istinom. On nema predrasuda da istina treba da bude "takva i takva". On ne kreće sa jednom idejom; on kreće sa ogromnom žudnjom da spozna ali bez ikakve ideje koju treba nametnuti stvarnosti. 

Čovjek od vjere nikada nije fanatik. Buda nikada nije fanatik. Čovjek od vjere je veoma racionalan; čovjek koji vjeruje je krajnje iracionalan. On ne može prihvatiti razlog jer je uplašen - razlog može povrijediti njegovo vjerovanje. On je nekako udesio da živi u ugodnom vjerovanju i razlog može doći kao grom i uništiti sve. On ne može otvoriti svoja vrata i prozore; on treba da ostane zatvoren u vlastitom mraku - samo tada može vjerovati. On djeluje nalik noju. On zatvara oči da ne bi morao da promijeni ono u što vjeruje. Čovjek od vjere živi otvorenih očiju, budan i promatra. 

Herman Hese je u pravu za vjerovanje ali nije u pravu za vjeru. Ali postoji i treće značenje, takođe: to je povjerenje. Prvi smisao je vjerovanje - vjerovanje je ružno, izbjegnite to. Drugi smisao je vjera - vjera je divna, upijte je. I treći smisao je povjerenje - povjerenje znači da je vjera stigla do svog cilja. Vjera je ispunjenje, osoba je došla do spoznaje, a tada stiže povjerenje. 

Treće znači "Ja znam", a ne "Ja vjerujem". Osoba koja zna nema potrebe da vjeruje - zbog čega? On to zna! Stoga tu nema pitanja o vjerovanju. Samo oni koji ne znaju vjeruju. Vjernici nikada ne stižu do konačnog smisla, do povjerenja - samo oni koji imaju vjeru stižu do povjerenja. Vjera je hodočašće, a povjerenje je odredište. Početak je vjera, kraj je povjerenje. To su tri značenja "vjere". Riječ je veoma neodređena zato treba da razumijete sva tri značenja jer je nekad upotrijebljena u prvom značenju, nekada u drugom, a nekada u trećem.

autor tekst