Odlomak iz romana “Tvrđava” vjerovatno je jedan od poznatijih
pasaža u istoriji naše književnosti koji govori o ljubavi između
muškarca i žene. Rijetko ko je umio da napipa puls tog
uzvišenog, a jednostavnog osjećanja kao Meša Selimović.
„Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedjelo
ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi
ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u
svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti
ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave
pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu
njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko
od kapije.
Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu,
svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam
nedostaje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim
prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u
molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je
podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar
je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam
sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nijesam našao u životu, a bez čega ne mogu.
Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću
nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen,
ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje
želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom
imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.
Njoj priznajem sve što ja nijesam, a opet ništa ne gubim,
odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan
sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred
nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je
žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio
moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim
svoju moć.
Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad
pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi,
neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i
nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se
zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega
strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez
trajanja.
.jpg)
_002.jpg)
