Lažu kada govore da umjetnost umire. Umire institucija koju
su napravili u ime umjetnosti da bi mogli puniti svoje
džepove. I treba da umre. Svaki kanon koji se nameće kroz
obrazovni sistem treba da umre, jer umjetnost nije nešto što
trpi kanone. Očigledno je da se umjetnosti mijenjaju, rađaju
se novi žanrovi, novi oblici, novi izrazi. Ali da bi
umjetnost ispunila svoju funkciju u našim životima, ona mora
biti izabrana našim vlastitim kriterijima, a ne propisana
kao recept. Onaj trenutak kada čujemo dragu pjesmu, sjetimo
se dragog stiha ili scene, zvuka ili prizora, nezamjenjiv je
dio našega dana, našega života. Kada govorimo o umjetnosti
bilo kakve vrste, nužno ulazimo u sferu subjektivnog, usudio
bih se reći i intimnog. Zbog toga i jesmo toliko osjetljivi
na komentare o našim najdražim knjigama, pjesmama,
filmovima, itd. Tako smo blisko vezani za svaki dio
umjetničkog djela koje nam je drago, da nas negativni
komentari o njemu lično pogađaju. Ukus je nešto što je
svakom od nas veoma bitno. On nas i čini onim što jesmo.
Za naciju je književnost vrlo važna. Ona joj je jedan od
izvora i jedna od najboljih potvrda identiteta. To je razlog
zbog kojeg se toliko pažnje posvećuje književnosti u svakom
obrazovanju. Niti jedna umjetnost nema takav status. Ali
time ona nije privilegovana, naprotiv, zbog toga se sve više
ljudi udaljava od književnosti i knjiga. Čini se da više
nije bitno šta čitalac misli o djelu, negdje se izgubio onaj
odnos pisac - djelo - čitalac. Jedini odnos koji se danas
može primijetiti je pisac - djelo - kritika - čitalac. Ovo
umetanje jedne karike (kritike) između djela i čitaoca
omogućava naciji da indoktrinira, manipuliše i obmanjuje
interpretacijama književnog djela. Preduslov za to jeste da
se kritičar predstavi kao neko čiji je stav o djelu
neupitan. Ono što bih ja volio da svaka osoba zna jeste da,
kada se radi o interpretaciji, stav kritičara nije ništa
relevantniji od stava bilo koga drugog. Jedini način da
razumijemo bilo koju umjetnost, jeste da pitamo sebe šta to
nama znači. Tek tada ćemo je moći upoznati, a još bitnije,
tada ćemo upoznati i sebe.
Književna kritika je onaj dio nauke o književnosti koji je
najviše vezan za čitaoca. Ona, u neku ruku, funkcioniše kao
alat u njegovoj ruci. Njen zadatak je da proširi vidike, a
ne da ih stvara. Zato se kritika čita poslije, a ne prije
djela. Tek onda kada smo izgradili vlastiti stav o djelu,
kritika nas može uputiti, dopuniti, može nam sugerisati ili
čak riješiti neku nedoumicu, te ponuditi alternativna
tumačenja. Pored zadatka pomoći čitaocu, književna kritika
ima još jedan vrlo bitan zadatak. Ona funkcioniše kao
izviđač za drugu granu nauke o književnosti – teoriju
književnosti. Karakter svake umjetnosti je promjenjiv i
nepredvidiv. Jedino u šta možemo biti sigurni, kada govorimo
o umjetnosti, jeste da se ona mijenja. Književna kritika je
tu da primijeti nove pojave u književnosti, te da ih
definiše, a time stvori materijal koji će izučavati teorija
književnosti. U ovom segmentu naša kritika (kritika prostora
bivše Jugoslavije) je, maloreći, obmanula. Skoro da i ne
postoji neko otkriće koje su naši kritičari napravili.
Umjesto toga, imamo stranice i stranice veličanja vlastitih
nacionalnih vrijednosti u djelu, priča u stradanju Našeg
naroda maskiranih u antimilitarizam, itd.
Postoji jedna stvar u kojoj kritika griješi na globalnom
planu, a to je da procjenjuje vrijednost djela, što nije
njen zadatak. Pravo svakog pojedinca je da oformi stav o
književnom djelu, ali kada ga kritičar prezentira kao
objektivnog, tada koristi svoju poziciju da drugim čitaocima
nametne svoje subjektivno mišljenje. Problem počinje od
terminologije. Kritika će reći da određena knjiga ima ili
nema kvalitet, ima ili nema vrijednost. Ali svako ko išta
zna o književnosti, ili o umjetnosti općenito, zna da su
vrijednosti i kvalitet, kao objektivne kategorije,
arbitrarni za umjetničko djelo. Ne postoji objektivan
kriterij procjene nekog djela. Djelo je kao osoba, ima
pozitivne i negativne osobine. I dok će za mene neke osobine
biti pozitivne, za nekog drugog će te iste biti negativne.
Ja mogu danima govoriti o jednoj osobini neke osobe, recimo
negativnoj, i ta će se osoba činiti kao najveći negativac.
To ne znači da se ta osobina ne može gledati na drugi način,
i da ne postoje druge osobine. To je suštinska greška koju
kritika pravi. Iza silnih titula se krije jedno subjektivno
mišljenje, nipočemu vrednije od tvog ili mog. Svakoj
umjetnosti pristupamo kao novom svijetu u iščekivanju da nas
neka stvar zadivi ili razočara. Ali se pritome ne bismo
trebali oslanjati na tuđe impresije ili razočarenja.
Postoje dva argumenta na koja će se kritika pozvati u
odbranu svoje „objektivne“ kategorije kvaliteta nekog djela.
To su historijski argument i argument utjecaja. Historijski
argument se zalaže za to da postoje neke knjige koje su
klasici naše kulture. One su, takoreći, objektivno
kvalitetne jer je njima sudilo vrijeme. Tako da, ukoliko vam
se ne sviđa roman „Majstor i Margarita“, M. Bulgakova, a
sviđa vam se „Harry Potter“, J. K. Rowing, vi jednostavno,
nemate ukusa. Da je ovaj argument u temelju pogrešan više je
nego očigledno. Pod sintagmom „sud vremena“ mislimo na
subjektivan stav mnogih ljudi kojima su se ove knjige
svidjele u različitim vremenskim periodima. To ne može
nikako biti objektivan sud o kvaliteti. Istina jeste da se
te knjige čitaju i danas bez obzira što su napisane u davnoj
prošlosti, ali to ne znači da su one objektivno kvalitetne,
to znači da ljudi u njima još uvijek mogu pronaći nešto što
oni smatraju vrijednim. Zanimljivo je da ovakvim stavom
kritika priznaje da je nemoguće procijeniti kvalitet djela,
već da moramo čekati nekoliko stoljeća da vidimo da li će
ono „preživjeti“.
Argument utjecaja kaže da kvalitet djela možemo procijeniti
na osnovu toga u kojoj je mjeri djelo utjecalo na druga
djela, ili kako bismo to danas rekli – u kojoj mjeri djelo
otvara dijalog sa drugim djelima i piscima. Ako se mnogo
pisaca referira na to djelo, ono je kvalitetno. Očigledno je
da ne možemo bazirati svoju objektivnu procjenu djela na
subjektivnoj procjeni nekog pisca. Time pada i drugi
argument koji ide u odbranu kritike.
Treba napomenuti i da je kritika nužan i jako bitan dio
nauke o književnosti. Njen posao je da pobliže odredi
karakter književnosti u konkretnom primjeru nekog djela.
Jedini problem jeste kada kritika svoj subjektivan sud
predstavlja kao objektivan, tj. kada prelazi granicu svojih
zaduženja. To mogu ukratko predstaviti koristeći dva termina
– analiza i interpretacija. Analizu ćemo definisati kao
ispitivanje elemenata određenog djela, a interpretaciju kao
definisanje značenja (smisla) određenog djela. Analiza je
ono što je zadatak književne kritike. Npr. književna kritika
treba primijetiti aliteraciju u pjesmi i objasniti njenu
funkciju, treba da odredi vrstu pripovjedača, itd.
Interpretacija je izvan domena književne kritike. To ostaje
svakoj osobi individualno. Ukoliko književna kritika
interpretira djelo, takav stav o djelu nije ništa više ili
manje validan od stava bilo kojeg drugog čitaoca. Stav
kritičara ili nekog konobara o pitanju smisla pjesme jednako
je relevantan. Književni kritičar može poznavati biografiju
pisca, te u vezi s njom ponuditi interpretaciju, ali ona
neće biti ništa vrednija od interpretacije na osnovu
vlastitih impresija i iskustava.
Onda kada prihvatimo da neko razmišlja umjesto nas, da
istine, vrijednosti i kvalitete uzimamo zdravo za gotovo,
samo zato što se osobe koje ih propisuju kriju iza brojnih
titula, potpisali smo vlastitu smrtnu kaznu i ne trebamo se
čuditi što nas gaze. Mi smo im to omogućili.