Karakter čovjeka
jedna je od onih vječnih tema, koje ne jenjavaju ni u jednom
vremenu. Bilo da su muškarci ili žene u pitanju, kriminalci
ili “običan” svijet, preispitivanje karaktera se dešava
svakodnevno. Nekada javno, a ponekad iza scene.
Mlada blogerka Alice
Sims objavila je svoje više nego zanimljive impresije o tome
šta zaista čini naš karakter. Šta nas to zaista opisuje kao
ljude?
”Čak ni u bajkama
nisam mogla da prihvatim jednostranost likova. Svi imamo
mračne i svijetle strane. Vjerovanje u svoju bezgrešnost
odlika je nezrelih, ograničenih ljudi, koji su zbog svoje
ubijeđenosti u takvo stanje praktično nemogući za saradnju.
Onu intimnu saradnju – partnersku.
Naime, došla sam kući,
legla u krevet i ne mogu da spavam. Motaju mi se misli po
glavi koje me razbuđuju. Pokušavala sam dugo da odgonetnem
šta me tačno toliko tišti i drži budnom. Na kraju sam
shvatila da je to razočaranje.
Vidite, danas sam
ostala bez posla i to se, kao i u većini slučajeva, desilo
iznenada. Obrazloženje za moj otkaz bilo je bljutavo. Nije
dalo nijedan razlog zašto ja ne mogu da budem i dalje dio
tima tj. kompanije. Nijednu moju grešku nisu naveli. Samo
neka pusta priča o tome kako meni nije više mjesto tu. Nešto
u stilu – za nove projekte, moj profil im neće odgovarati…
Provela sam dan tužna
i u šoku, pokušavajući da procesuiram sva dešavanja tog dana
u svojoj glavi. Kao samohrana majka dvoje djece, koja je
inače obožavala svoj posao, nisam mogla da zamislim sebe
nezaposlenu.
Sva sreća, nisam
previše gubila vrijeme tugujući. Sjela sam i skovala plan
svog novog života. Dobila sam novi posao iste nedjelje i
reorganizovala svoj budžet jer sam dobila duplo manju platu.
Ali i dalje nisam spavala. Mučilo me je sve. Neka gorčina
pomiješana sa uzbuđenjem zbog novog posla.
Shvatila sam da ako vjerujete da su ljudi suštinski dobri,
morate nailaziti na razočaranja u životu. Ali to ne znači da
treba sumnjati u svačiju dobrotu – naprotiv. Treba imati na
umu uvijek da svako od nas ima u sebi i dobro i loše. Ipak,
najvažnije je na koji način tretiramo druge ljude.
To sam shvatila. Nije
važno ono što govorimo, već kako se ponašamo. To je naš
karakter. Važno je biti svjestan svojih mana i dovoljno
poznavati sebe. Najvažnije od svega je naučiti reći “izvini”
i ” u redu je”. To nas čini boljim ljudima. Razočarenja neće
nestati, ali kada čovjek poznaje dovoljno sebe lakše mu je
da se izbori sa problemima i situacijama koje ga snalaze u
životu.
Ne možete uvijek da
očekujete od drugih, koliko očekujete od sebe. Postoje
različiti kriterijumi ali i mogućnosti. Moramo sačuvati
druge od sebe ali i sebe od drugih. Ne važi baš uvijek ”
kako zračiš, tako privlačiš” , ali trebali bismo da
vjerujemo bar djelimično u tu konstataciju. Stvari koje se
dese, a nismo ih svojim djelovanjem zaslužili, treba da
vidimo kao šansu da nešto promijenimo u svojim životima. Ako
svaki problem posmatramo kao šansu da riješimo situaciju i
učinimo sebe jačima, onda će naš život zaista biti ispunjen
šansama. Pridavanjem prevelikog značaja problemu, dobijamo
samo realno veći problem!”
