Vjerovatno bi
Duško Radović završio danas na strašnom sudu
Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca zbog ovog klasika srpske
dječije poezije. Jer, za one koji ne znaju, dijete začeto u
utrobi žene raste, i ne samo to već bi i htjelo da raste.
Duškov grijeh sadržan je u stavu: Neka raste i treba da
raste! Time je direktno ugrozio pravo žene da odlučuje o
svome tijelu. Svojom željom u nastavku ove pjesme da gleda
sve što ima oko, a dijete začeto u utrobi žene ima i to, on
izražava klasično nepoštovanje žene. Zamislite samo koliko
je ovim svojim strašnim stavovima Duško Radović čak i
posthumno zarazio djece i budućih majki i očeva koji su
morali da slušaju ove strašne i nemoralne stihove u izvedbi
raznih dječijih horova širom bivše Jugoslavije.
Radovići kao da su
predodređeni da prizivaju rađanje djece. Pošto je Duško
ipak izbjegao vrijeme apsolutne vladavine morala i etike
Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca njemu je dolijao njegov
prezimenjak iz Crne Gore koji ima još i tu nesreću da sjedi
na tronu cetinjskih vladika a moral i etika Novocrnogoraca i
Drugosrbijanaca su takvi da se najžešće, najsnažnije,
najubojitije iskazuju upravo prema vladikama koji stoluju na
Cetinju. Retroaktivno je to osjetio i Njagoš kome su srušili
grobno mjesto. Zanimljivo je da su i u tom pogledu kao i
u pogledu potrebe da se djeca rađaju dva Radovića, jedan iz
Srbije a drugi iz Crne Gore, bili saglasni da Njagoševo
počivalište ne treba rušiti.
Mitropolit
Amfilohije je bio vrlo direktan u svom stavu – Srpkinje
danas su majke čedomorke. Ta istina oparila je osjetljivo
uho ,,boraca za ljudska prava“. Problematičan je po njima
mitropolitov stav da prednost treba dati životu a ne smrti.
A pravo na život jedno je od univerzalnih prava čovjeka. Pa
čak i nerođeno dijete (nascituris) u pojedinim slučajevima u
pravu ima se smatrati za već rođeno ako je to u njegovom
interesu. U pitanju su odredbe naslednog prava tako da u
pogledu toga hoće li naslijediti njivu ili kuću nerođeno
dijete ima se smatrati za već rođeno u većini
pozitivnopravnih propisa i osjetljivo uho Novocrnogoraca i
Drugosrbijanaca nema tome šta dodati ili oduzeti. Ali se
zato nerođeno dijete ne može smatrati već rođenim u
pogledu toga da li je u njegovom interesu da živi ili da ne
živi. To znači da smo kao društvo pravo na materijalnu
korist stavili ispred prava na život što apsolutno odgovara
moralu i etici Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca. I zato
mitropolit Amfilohije završava prikovan na tom krstu jer se
usudio da život stavi ispred materijalnih dobara, tjelesne
pohote bez cilja i svega ostalog što samo život ili želja da
se isti stvori može učiniti smislenim.
Naravno, u svemu tome
Novocrnogorci i Drugosrbijanci (ovo su inače sinonimi kao
što su sinonimi i Crnogorac i Srbin) ubacaju i manipulaciju
sa nerotkinjama. Važno je napomenuti da nerotkinje nisu isto
što i čedomorke. Nerotkinje su one žene koje bi rodile ali
imaju neki tjelesni nedostatak zbog kojeg to ne mogu. One
znaju da nije sva sloboda žene i sva njena sreća u pravu da
upravlja svojim tijelom onako kako hoće. Jer i ona bi to
htjela, da svoje tijelo upravi na rađanje, ali ne može. Zato
je ona u neravnopravan položaj dovedena upravo od strane
onih žena koje iz svog tijela odbacaju plod. Samo su
nerotkinje svjesne koliko je blago svako dijete i najbolje
su one sposobne da budu majke i djeci koju nisu rodile. To
znam i osjetio sam i na svojoj koži koliko njihova ljubav
može da bude majčinska i okrepljujuća. Da sam abortiran
vjerovatno to nikada ne bih saznao. Zato teza kako ih
mitropolit vrijeđa dajući prednost životu a ne njegovom
gašenju u najranijoj fazi uopšte ne stoji jer i one u stvari
vape za tim životom i žele to isto. Da mu daju prednost. Jer
nije važno da li je jezik rodno senzitivan ako se na njemu
može slaviti život.
Da svaka ona žena
koja želi da ugasi život svog nerođenog djeteta zna kolika
tuga obuzme onu ženu koja želi da ga rodi a ono protivno
njenoj volji ne preživi u utrobi do rođenja, kolika tuga
obuzme svu njenu porodicu i prijatelje, da zna koliko ga je
takva žena smatrala živim i važnim, možda bi i one odlučile
da, poput mitropolita, prednost ipak daju životu. Ili da
znaju koliko se svaka ona djevojka koju je onaj sa kojim je
začela odbacio, koja je bila u nezavidnoj materijalnoj
situaciji a ipak pobjedila stid i nemaštinu u korist novog
života a nije im podlegla u korist smrti, srećna kad vidi
taj osmjeh svoga djeteta, možda bi onda znale da život jeste
lijep i da nam novi životi i naš sopstveni ojačavaju.
Zanimljivo je i to
što bi Novocrnogorci, Drugosrbijanci i ostale Кarleuše
mitropolitu Amfilohiju zabranili i pravo da ima svoj stav o
ovom pitanju. Vjerovatno bi trebao da ima njihov stav,
jer samo to je, zar ne, sloboda govora i pravo na mišljenje.
A mitropolit suštinski samo govori u skladu sa onom
jevanđelskom da nam je sve dozvoljeno ali da nam nije sve na
korist. A njegova uloga kao duhovnog poglavara jednog
pravoslavnog naroda jeste da poučava kako misli i vjeruje i
u skladu sa Jevanđeljem. Pa kome milo, kome mrzno. A
Jevanđelje, ta radosna vijest za čovječanstvo, objavila je
pobjedu života nad smrću. Zar nam onaj koji kaže da i mi u
svojim mislima, željama, u svojoj slobodi treba da pobjedu
damo životu, želi zlo?
Кad zakuca srce novo
u utrobi majke, to novi život kuca na vrata ovoga svijeta.
Zar nije ružno da mu ih majka zalupi? Jeste, ružno je. A šta
je lepo?
_001.jpg)