Izašavši dan poslije masakra u tadašnjoj Ulici Vase Miskina u
Sarajevu da uz zvuk čela otuguje 26 poginulih, «sarajevski
čelist» Vedran Smailović nije ni slutio da će se godinu i pol
poslije naći u Ankoni sa 150 njemačkih maraka u džepu, dva para
farmerica i kutijom fotografija. Ono što mu se izdešavalo od
kraja maja kad se poslije jednog od najkrvavijih masakara
odlučio tugu iskazati svirajući sjetni Albinonijev Adagio na
ulici ne obazirući se na granate, i dana kada je u decembru
1993. godine morao napustiti grad čiji je simbol otpora u
međuvremenu postao, sve je osim tipične priče o otporu
nesalomivog grada. Priča je to o pokušaju da se slomi otpor
ponosnog čeliste kojeg granate nisu mogle otjerati dok je svirao
na ulici, nije ga otjerao ni protivavionski mitraljez koji je po
njemu pucao dok je svirao na sahrani svog prijatelja na groblju
Lav, ali su ga otjerali oni zbog kojih je riskirao život.
STARI
BOEM PUN GORČINE
«Meni su dolazili i govorili da promijenim ime u Vahid, kao,
biće isti inicijali. Kažem im ja: Vi mene okrećete protiv mog
mrtvog oca i majke Munire! Meni je moj otac Avdo Smailović dao
to ime, i ja ću ga nositi sviđalo se to vama ili ne!», priča nam
Vedran 9. aprila, nekoliko dana od 20. godišnjice od početka
opsade Sarajeva. Prije nego je otvorio dušu, obišli smo s
Vedranom brojne kafane, od Baze preko Pozorišne s njegovim
najboljim drugom Rafaelom Družnovićem, pa do Sloge, bili s njim
kad je na Baščaršiji «kupovao sebe», posjetili amidže u Visokom
i muzičku školu koja nosi ime po njegovom ocu.
Iako jedan od najvedrijih ljudi koje čovjek može sresti, stari
boem ipak je pun gorčine. Cigareta mu je stalno u ustima, ali ga
skoro nikada ne možete vidjeti s upaljačem u ruci jer «štikla»
cigaretu na cigaretu. U Sarajevu nije svirao otkako su mu u
oktobru 1993. upali u stan u Strossmayerovoj ulici, uništili
čelo na kojem je svirao, kao i ostale instrumente i sve uspomene
koje ranije nije uspio iznijeti. Došao je na poziv stranih
novinara i fotografa koji su se okupili da obilježe godišnjicu
opsade grada u kojem su živjeli i radili tokom opsade.
«I danas su u mom stanu okupatori, u ulici u kojoj sam se
rodio. Kako drugačije nazvati one koji ti ilegalno upadnu u stan
i otmu ga? Meni je komšinica, kad sam se vratio s kopanja rovova
na Trebeviću, kazala da mi je pametnije da tamo ne idem, jer me
čeka mitraljez. I nisam išao. Danas sam ovdje na poziv stranih
novinara, došao sam u svoj grad kao Englez, imam i
državljanstvo. Stranci su mi platili sobu u hotelu Evropa, 100
metara od moje babovine. Prođem pored Strossmayerove, ne mogu da
pogledam na tu stranu, okrenem glavu prema Estradi, boli», priča
nam Smailović, pa priču vraćamo na početak, kad je izašao da
svira ispred Tržnice. Plan je bio da svira po jedan dan za
svakog poginulog, ali kad je odsvirao i posljednji dan,
jednostavno mu nisu dali da prestane: «Pitaju me raja u Raguzi
jesam li i sutra na starom mjestu. Kad sam im rekao da sam
završio sa sviranjem, rekli su mi da je to nemoguće i da je
činjenica da ja sviram dokaz da ludilo još nije zavladalo do
kraja, iako niko normalan ne bi uradio to što sam ja uradio
tada. Izaći s čelom na ulicu i svirati bez obzira na
granatiranje. Ja sviram, ode zgrada u pizdu materinu, onaj me
snima iz podruma sa šljemom na glavi! Nisam mogao iznevjeriti
ljude i nastavio sam svirati». I nije iznevjerio ljude, nastavio
je svirati na ulici.
Jednom prilikom išao je skupa s pjesnikom Admiralom Mahićem na
liniju na Grdonj, da sviraju borcima i čitaju poeziju. «Kakav je
to bio prizor! Penjemo se mi uz Grdonj, nose borci čelo ko da je
tabut, 'ćetenije' odozgo kontaju kakvo je ovo novo oružje. Došli
mi na liniju, Admiral čitao poeziju, a ja zamolim komandanta da
naredi da njegovi vojnici ne pucaju u mene. On zbunjen, ali ja
napadan pa on naredi. Izvadim čelo, i raspalim na jednoj žici
k'o na guslama:
«Ro-ma-ni-jo-je-bem-li-ti-maj-ku-što-čet-ni-ke-u-nje-dra-spre-maš...»
Nastade pucnjava, totalni rat. Zovu da dođe vozilo po nas iz
komande, niko ne smije krenuti. Zamolim komandanta da mi da vezu
i kažem: 'Ćelo specijalac treba vozilo na Grdonju', a kako je
tad bilo 100 nekih Ćela a o čelu je malo ko šta znao, dođe začas
'Puch' po nas».
BOMBE
U SJEVERNOJ IRSKOJ
Prisjetiće se Vedran i dana kad je svirao na sahrani svog
prijatelja Mome Vlačića iz Sarajevskog gudačkog kvarteta na
groblju Lav: «Došao ja da sviram, uz mene ova TV ekipa, čekaju
da me nešto spuca pa da imaju snimak karijere. Krenem ja
svirati, a odozgo PAM (protiv avionski mitraljez) po meni. Ovi
se razbježali, ja sviram a meci lete naokolo. Spakujem gospodski
čelo i u Selju. Tamo dolazi poznanik iz MUP-a, s radio-veze:
Imaš selam od onih gore. Neki tu odmah za pištolje i prema meni,
ovaj im objasni da su zvali jer su me vidjeli na Lavu. Kaže mi
poznanik: Javio mi se lik, kaže vidio te i da te pozdravim od
Mileta Šofera. Poručio ti je da više ne dolaziš na groblje jer
neće on uvijek biti na smjeni. Vidio sam tog čovjeka poslije
rata, znali smo se i prije.»
Čekao poziv na kopanje rovova: «Kažu, otišao je dopis Šiberu,
biće sve u redu, od Šibera otišao Deliću, a od Delića na kraju
završim kod Cace. Kaže mi Caco: Vedrane, care, ništa se ti ne
sekiraj. Mjera je svima tri metra, a ti završiš metar i to je
to. Pošalju me na Bostariće, i tu shvatim da se metar ne odnosi
na 100 centimetara, već da je to zatvorska mjera od mjesec
dana.» Tako je Vedran završio kod Mušana Topalovića Cace gdje je
«opalio» nešto jače od metra: 49 dana. Tada su mnoge estradne
ličnosti završile kod Cace na kopanju rovova, ali Vedran poput
većine njih nije imao 300 maraka koliko je koštala sloboda.
Kopalo se po danu, od Bostarića, preko Vranjača, Curinih njiva
pa do Jevrejskog groblja: «Najgore je bilo noćno kopanje. Koga
prozovu na noćno, uglavnom se ne vrati...»
Najveća privilegija koju je u vrijeme kopanja imao, osim
činjenice da su ga mnogi borci «gotivili» i pomagali mu koliko
su mogli, bila je da ponekad može otići i okupati se. Tada bi
porodicama onih koji nisu bili «te sreće» prenosio poruke i
pisma, a njima od porodica donosio po koju cigaru. Kad je
napokon pušten, 15. oktobra 1993., upali su mu u stan, i većinu
stvari uništili, među njima i čelo na kojem je svirao do
odvođenja na kopanje. Neko vrijeme živio je u prostorijama
društva Seljo, nije prelazio dalje od Vječne vatre, i onda je uz
pomoć prijatelja u decembru 1993. napustio opkoljeni grad, lutao
po Evropi i stanio se u Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj. «Nisam
smio tek tako otići odmah gdje je potpuni mir da se ne šokiram.
Tu u Sjevernoj Irskoj i dan-danas pukne poneka bomba pa se
osjećam nekako domaće, za razliku od Sarajeva danas».
NEMA
POPUSTA ZA - MENE
Da je velikim dijelom u pravu, uvjerili smo se odlazeći s njim
do restorana na Baščaršiji u čijem izlogu stoje dva poznata
postera Sarajevske zime '93. s fotografijom na kojoj je Vedran u
netom izgorjeloj Vijećnici sa svojim čelom, u fraku i s rukom
koja prekriva lice.
«Pošto poster?», pita Vedran.
«Deset maraka», odgovara mu radnica dok iznosi stolice u baštu.
«Ima li popusta za mene?»
«Nema ni za koga. Deset maraka!»
«Dobro, daj mi pet komada», govori Vedran i daje novac, a
radnica mu pakuje pet postera.
«To na slici sam ja, upravo si mi prodala mene», govori Vedran
dok izlazimo.
«Kad smo čuli da gori Vijećnica, nas nekoliko iz Sartra smo
otišli da vidimo možemo li pomoći da se šta spasi. Došli mi
tamo, uletili na neki sporedni ulaz i izbacujemo velike kutije s
knjigama, drama, dok mi nije ispala jedna od kutija i otvorila
se, a raspu se knjige, pogledam šta je kad tamo neki Kongres
KPJ... Mislim se, neću valjda zbog toga poginuti», ispričaće nam
kasnije Vedran. Kad je sve izgorjelo, dok su zidovi još skoro
bili topli od požara, Vedran je odlučio da dođe u aulu Vijećnice
i odsvira Adagio: «Ponio sam sa sobom jedan očev portret, sjeo
na stolicu i počeo da sviram. Sa mnom pošao Dubravko Brigić da
snima i meni je sve to bilo preemotivno i u jednom momentu sam
pokrio oči i počeo da plačem. Kad je to emitovano, vidio Ibro
Spahić i predložio nam da napravimo fotografiju s tim motivom za
plakat. Fotografisao je Kemal Hadžić, a Enis Selimović koji je
tu praktično dodao stolicu poslije se potpisivao kao dizajner i
prodavao plakat za 10 maraka, prodavali su ga meni usred rata u
Holiday Innu!», ogorčen je Smailović.
O povratku u Sarajevo Vedran uopšte ne pomišlja, niti je
pretjerano zainteresovan da se za sada bori za svoj stan.
«Prošle godine sam bio tu, htio sam ostati duže, ali sam već
nakon nekoliko dana otišao za Dubrovnik. Ako ja od
Strossmayerove do nekadašnjeg Korza ne sretnem 100 ljudi s
kojima ću se pozdraviti, stati, porazgovarati, to onda nije onaj
moj grad».
U Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj Vedran stanuje uz obalu, a
živi od penzije koja mu može pokriti sve troškove, od onih za
«režije», pa do pića i putovanja. Ima i jednog učenika kojeg
jednom sedmično podučava čelo, dečko je talentovan pa mu to uz
posao čini i zadovoljstvo. «Ne sviram često, a kad sviram tražim
bezobrazno mnogo. Nekoliko takvih svirki godišnje i ja sam
prezadovoljan, ništa mi ne fali», kaže Vedran. Mogao bi kaže
više raditi, ali jednostavno ne želi. U životu je imao šest
vjenčanih supruga i devetero djece. Kaže, sva djeca su mu u
Evropi i u kontaktu je s njima, najmlađa kćerka ima 17, a
najstariji sin 33 godine: «Imam dovoljno tuge u sebi da ne želim
više da se patim ni oko čega. Bavim se ljubavlju, komponovanjem
i uživanjem u životu», veli Vedran.
Zadovoljan je bio i koncertom u Sarajevu, u auli Holiday Inna,
ali smo sigurni da bi bio još sretniji da ga je pozvao njegov
grad, uz svu zahvalnost Williamu Lustu koji je zaslužan za
njegovu prvu svirku u Sarajevu poslije rata, bez granata i
rafala PAM-a. S njim su svirali i pjevali njegovi prijatelji iz
ansambla - Prijatelji, bio je tu Kamerni orkestar, gudački
kvintet, izvedeno je i jedno njegovo autorsko djelo.
Odsvirao je Vedran znalački i iskreno svoj solo u Sarajevu,
jedan od glavnih uslova bio mu je da ulaz bude besplatan i da ne
trebaju nikakve VIP propusnice, i bilo je publike taman koliko
ih može stati u aulu Holiday Inna. Da je svojevremeno pristao da
bude instrument jedne politike i ime koje su mu dali otac Avdo i
majka Munira promijeni u Vahid, ili da je poslije rata poput
nekih «došao tobe», ne bi Vedran «opalio» 49 dana kopanja na
jednom od najopasnijih sarajevskih ratišta, ne bi se snalazio
sam po svijetu u jeansu i sa 150 maraka. Svirao bi u punoj
Zetri, šetao pod kišobranom sa eminentnim TV licima i preko reda
išao na CT. Ali nije, i nije mu žao.
izvor: artium-artium.blogspot.com ›››
.jpg)
_001.jpg)
