Mihailo Pavićević

 

Danilovgrad Crna Gora

 

br. tel: +382 (0)69 258 421

 

mejl: mihailoradev@gmail.com

 

uGu.mihailo youtube

 

POSLANICA PROFESORU KUSTURICI

 

 

“Ovde smo podigli nove kuće sa crvenim krovovima i dimnjacima koje ce nastanjivati rode, i kapijama širom otvorenim za drage goste. Bit ćemo zahvalni našoj novoj zemlji koja nas hrani i suncu koje nas greje, i cvetnim poljima koja će nas podsećati na ćilime našeg zavičaja. Sa bolom, tugom i radošću seća-ćemo se naše zemlje, kada budemo našoj deci pričali priče, koje počinju kao bajke: „Bila jednom jedna zemlja…“

Zadnja scena i zadnji monolog kojim se završava jedna od najboljih filmskih poema o zabludi, aluziji i iluziji – “Underground”.

Od tada pa do danas ostaje pitanje nad kojim vrijeme nažalost nema kontrolu : “Da li je završen?”

 

("Ovaj film je seme onoga što mi živimo danas. On je bio slika budućeg života.")

Daleko od očiju javnosti, a još dalje od zaborava čuči priča o tri generacije koja ne počinje kao bajka, već kao jedan izbor u moru iskušenja. Jedino takva služiće kao inspiracija i poruka svim budućim generacijama...

Ko bi rekao da je sam film bio sjeme onoga što mi živimo danas, a na kraju ko je mogao reći da je on tada bio i slika našeg budućeg života....  Završetkom jednog undergrounda počeo je novi, onaj koji razdvaja realnost od iluzije i čija poruka sam život svodi na izbor - izbor koji napravite, ili ga naprave umjesto vas.

 

Kako krenuti sa pričom a ne početi sa đedom Mihailom Cucom Pavićevićem - direktoru banke, sportskom entuzijasti i velikom himanitarcu.

 

 

Priča počinje na svečanom otvaranju hotela Zete 1974 g, gdje je pored lokalne uprave prisustvovao i cio Vrh Crne Gore na čelu sa predsjednikom SIV-a Jugoslavije Veselinom Đuranovićem koji pred zvanicama  pita svog prijatelja: “Kako ide i kakve namjere imaš sa klubom?”

 Pitanje koje ispratiše upadice lokalnih opštinara, upućene đedu Mihailu : “ A stvarno šta misliš ti da radiš sa tim đevojkama?”

 Đed Mihailo odgovara: “Napravio sam ženski rukometni klub sa namjerom da ga uvedem  prvu ligu! “

Pogledi nevjerice bjehu upućeni, ispraćajući dalji tok po njima “lude” priče.

“Ne samo to, nego ću i napraviti prvu sportsku halu u Crnoj Gori” – nastavlja đed, nakon čega krenuše osmijesi da se nižu uz pitanje:  “A kako to čoče, da je mi imamo prije Titograda?!”

 Ne zaustavljajući se, kao da u tom momentu sam postavljen cilj nije težak za ispuniti, đed završava : “A na otvaranju prve sportske hale u Crnoj Gori, ovaj grad će vidjeti mini Mundijal!”

 Treba li dodati da na ovo zadnje mnogi su mislili da je lud, osim Veselina Đuranovića  koji završava:

 

Vi mu nemojte odmagat, a ja znam da će se on snać.

 

(U đedovoj kući Igor Turčin je za vrijeme trajanja turnira konstantno bio „Cuciziran“)

 

Kako je rekao, tako je i bilo.  Ženski rukometni klub “Danilovgrad”  igrao je u prvoj Jugoslovenskoj ligi bez ijednog dinara pomoći, već čisti entuzijazam igrača i nevjerovatna volja i vjera đeda Mihaila – Cuce Pavićevića.

Bjelopavlići su takođe dočekali i taj momenat da prva hala u Crnoj Gori bude baš u Bjelopavlićima 1976 god. Ono što je bilo nemoguće, vjerom postalo je stvarnost - najveći događaj koji je grad Danilovgrad, a i jedan od većih u državi Crnoj Gori ikada bio je mini Mundijal kako ga je i đed sam nazivao.

 

Mundijal ne bi bio moguć, bez velike pomoći koju je đed Mihailo imao od strane  selektora ženske rukometne reprezentacije SSSR-a Igora Turčina i selektora ženske rukometne reprezentacije Jugoslavije  Vinka Kandije.

 Na svečanom otvaranju sportske hale 1976 god, organizovan je turnir četiri najače reprezentacije svijeta u u ženskom rukometu;  Holandija,  Mađarska, Jugoslavija i Veliki SSSR na čelu sa legendarnim selektorom Zbornaje Igorom Turčinom i ženom mu Zinaidom!”

 Zaobilaženje istine je ono što mnoge drži u iluziji da i dalje imaju svoje “Ja”. Tako danas na zvaničnom sajtu opštine Danilovgrad o ovim događajima imate samo:

 “Početkom maja 1972. godine jedna grupa entuzijasta osniva Rukometni klub Danilovgrad koji je imao mušku i žensku ekipu.”

 Termin “Cuciziranje” osmišljen u jednoj anegdoti sa Vitom Nikolićem postao je sinonim za dobru hranu, dobro pivo i još bolje druženje i priča. Sa tim terminom imali su prilike da se dobro upoznaju:

 

Mihailo Cuca Pavićević 1975 god.

 

Radomir Bajo Šaranović režiser

Zdravko Velimirović režiser

Igor Turčin selektor

Vinko Kandija selektor

Vito Nikolić pjesnik

Jusuf Hadžifejzović umjetnik

Božo Dabinović brodovlasnik

Božidar Ivanović šahovski velemajstor

Đoka Bošković operski pjevač

Krunoslav Cigoj operski pjevač

Vinko Kandija rukometni selektor

Mihailo Šaranović novinar

Radomir Bajo Šaranović režiser

Tonko Gojić restorandžija

Braća Frano i Jozo Matošić fudbaleri

Blagota Eraković filmski režiser

Mihailo Miša Janketić glumac

Milan Lane Gutović glumac

Slobodan Marunović  glumac

Jusuf Hadžifejzović umjetnik

Milija Pavićević umjetnik

Drago Đurović vajar

Vanja Ponomaroev inžinjer

Ranko Radović arhitekta

Tupa Vukotić arhitekta

Vajo Knežević arhitekta

Pero Kalezić neurohirurg

Rade Pavićević mikrohirurg

Rajko Medenica onkolog

Veselin Đuranović političar

Radivoje Brajović političar

Momo Cemović političar

(slika sa kojom je režiser Zdravko Velimirović osvojio prvu nagradu 1991 god. u Pragu)

 

 Vrata kuće (današnje zadužbine) Mihaila Cuce Pavićevića nijesu bila otvorena samo za odabrane, već i za sve one koji nijesu našli odgovor na pitanje koje su često postavljali sami sebi : “Kako preživjeti danas?”

Rat i Raspad Jugoslavije dočekuje veoma teško. Na poziv mladih i lijepih da se pridruži ustoličenju nove garniture u “Zelenom salonu”, odgovara sa bačenim ključevima od banke koju je prethodno vodio 40 godina. Od tog momenta i sa odbijanjem penzije počinje njegov Underground.  

 

  Bio jednom jedan lav...

Kakav lav?

Strašan lav,

Ne pitajte šta je jeo.

Taj je jeo šta je hteo

Ne pitajte šta je pio

Taj je pio samo pivo

 

Uz dužno poštovanje prema čika Dušku Radoviću, ali jednom da je bio “Cuciziran” stihovi pjesme “Strašan Lav” bili bi posvećeni našem Lavu.

 

 Underground nije mogao zaobići ni mog oca Rada. Čvrst stav protiv “rata za mir”, kao i odvraćanje mladeži od istog 90 - tih, umnogome podsjećaju na slične stavove našeg predka i njegovog imenjaka  Rada.

Svakim nastupom, svakom svojom izgovorenom riječju, izazivao je pozornost i skretao reflektore na sebe. Kao osvetljena meta, privlačio je strijele i pokazivao svačijoj pakosti i mržnji gde može najlakše da ga ujede. Pri svemu tome, kasno shvatajući da se napor ka svojoj želji mora plaćati i ravnodušnošću pred sopstvenom sudbinom.

Osnivanjem umbrella marketinga 2005 godine, osnovana je i ideja koja u vrijeme prije svih društvenih mreža ima za cilj da pored komunikacije pomeđu ljudi omogući svima priliku i da zarade putem honorarnih poslova. Takva jedna ideja bila je ono što je trebalo hiljadama visokoškolaca koji nijesu imali ni priliku naći neki posao.  

 “Ovo je odlična ideja, samo iza ovoga mora neko da stoji” - bio je razlog zbog kojeg sve ponude i prinude odbio i danas umjesto umbrellamarketinga imamo underGroundumbrellu kao poruka da po prvi put iza nečeg dobrog, loše nema šta da traži.

 Na samom kraju dolazimo i do moje priče. Za razliku od mojih prethodnika kojima je jedini izlaz bio ulaz Underground, ja sam Undergound rođen. Raspravu o imenu i datumu rođenja predvidio je đed : “Malome, 21 novembra će sam svetac donijeti ime”.

Kao i 20 godina ranije, kada su se mnogi sumnjali u ono šta je obećavao, i ovdje je bio u pravu.

Čuvena scena iz filma koja prikazuje izlazak i konačni prikaz svjetlosti kao jedne dugoočekivane slobode, umnogome oslikava paralelu mog trenutka u životu

Scena koja prikazuje izlazak oca i sina takođe prikazuje i njihovu zbunjenost mješavinom realnosti i njenim predstavljanjem, što ih dovodi do ostrašćenosti koja ih na kraju i košta velikog gubitka.

Zahvaljujući svom ocu i đedu, imao sam priliku da tokom svog školovanja (svog “izlaska”) vidim sve ono što se nalazi sa te druge strane Undergrounda. Imao sam priliku da po prvi put vidim lažni teatar u kojem se živi i radi, a kojem se ne nazire trenutak kada bi spuštanje zastora označilo kraj poslednjeg čina farse.

Nakon završene osnovne i tri razreda srednje škole, konačno je došlo vrijeme da krenem sa svojim samoobrazovanjem. Napuštam “školu” i to malo “društva”, da bi odgovorio jedinom pravom pozivu - pozivu "životne škole"

Zajedno sa ocem napuštam Podgoricu i dolazim u Bjelopavliće da pomognem đedu koji je bio nepokretan i slijep. Drugi dio kuće (biši minimarket - bez struje i vode) bilo je naše mjesto, naša baza, a danas Zadužbina.

12 godina borbe, iskušenja, istrajavanja izgradilo je u meni ono u šta sam siguran da nijedna škola ne bi mogla ni da približi, a kamoli da nauči. To je život, jedan težak poduhvat i svakodnevno iskušenje. Okrenuli smo leđa toj istini, i ona sad uzima danak za neozbiljnost i površnost. Život je izazov i muka, a savlađivanje teškoća gradi u nama ono što danas jesmo.

 

Imamo nešto za šta vrijedi živjeti. Takođe, imamo i nešto ka čemu ćemo se vratiti onda kada nam i to pokvare.  U času najveće patnje koju trpimo, nepravde koja nam je nametnuta, davnog grijeha koji ispaštamo, času koji je otkrio mjeru naših slabosti i ukazao na bezdušne neprijatelje i lažne prijatelje, moramo prvo da mislimo na čistotu naše ideje, ispravnost naših nadanja, mudrost naših htjenja i istrajnost naše pravednosti. To je konstanta kojoj se vraćamo kada sve utihne, a naša je underGroundumbrella

 

gounderGumbrella