Tekst

cucina zauga zadužbina tekst

ONAMO GDJE JE SVE POČELO

Mihailo Pavićević, rođen hladne aranđelovdanske večeri, raspravu o imenu i datumu rođenja prekinuo je đed u čijoj se zadužbini i nalazimo danas, rečenicom : „Malome, 21 novembra će sam svetac donijeti ime“, ali kao što to obično biva na neslaganje, pošalice i nevjerovanje mnogih, „nešto više“ voli suprotno da odgovori Ako ništa drugo, eto radi same komične scene iščuđavanja: „Pa kako to, ja sam mislio da će...“ no eto na kraju ispade, da je đedu brk imao poslednji osmijeh.

Počeo sam ovdje, odrastao, kad je bilo najpotrebnije sagradio ovdje. Počelo je vjerom, i ostalo je samo na vjeri. Zadužbina Mihaila Cuce Pavićevića, volim je tako zvati, iako nije, volim u tom pravcu razmišljati, radi imenjaka, radi osobe uz koju sam odrastao, osoba koja mi je pomogla, osoba koja je pomogla mnogima. Poruka koju je njegovo postojanje ostavilo zadužbina će čuvati od zaborava. Više vjera nego mogućnost. Ali Lave, sam znaš da samo nju i imamo. Na rečenicu bez odgovora: "Ti imaš vremena, ja više ne", danas bih htio dodati : "Dok god neko ili nešto čuva sjećanje na osobu koje vise nema, ta osoba je kupila vječnost" .....

Možda nijesi propustio puno od kad te nema... Iste su priče, ista dešavanja, iste laži, isti strahovi, i posle toliko vremena sve je isto Lave, sve ono što smo i mislili da je bolje Lave, na kraju opet, ispade sve isto, ali htio bih da ti kažem da smo i mi isti. Nije su nas razna spoticanja, rušenja, na kraju krajeva i samo vrijeme, počistilo. I dalje vjerujemo da može drugačije, kao i onda kada smo pričali. Iako Lave, fizički simbioza oca , sina i unuka nije više moguća, izborićemo se da je ideja zadužbine oživi....

Ovo je dio kuće gdje je nekada bila prodavnica, bez struje, bez vode, sa krovom koji je u vrijeme našeg dolaska već počeo da propada...

Pomisao samog dolaska na takvo mjesto i dan danas većini ljudi koji su dolazili ovdje čak i na tren, stvaralo je neku vrstu nelagode, možda straha na koji su jedino znalo odgovoriti brzim odlaskom

Šta je onda to šta je natjeralo mene da na svoj 17 rođendan, napustim školu, dio porodice koja što se tek doselila u novi stan, i da zajedno sa ocem dođem ovdje gdje je sve za mene počelo, da pomognem đedu koji je i pored svih tuđih prepreka i negodovanja bezuslovno pomagao nama , gdje i pored težine samog mjesta, same te odluke, tebe dočekuje od strane svih, rekao bih veoma vidljivo negodovanje, kod nekih čak i suze „ne mnogo srećne“...

``Napuštio školuu, a i tek što su dobili novi stan – što mu to značii?, čuš da pomogne đedu, nek se vraće što prije, sišao je sa puta (čitaj trake), i dalje je tu?? on da nešto razmišlja i planira, aaaa neka neka, dolijacć on, samo polako, trebaće njemu... kome nije?....‚‚

To ‚‚nešto‚‚šta je mene natjeralo na sami dolazak ovdje, napuštajući sav taj "sjaj" koji me je čekao, ne prisvaja se postovima, šejranjem, flexanjem, influensanjem po društvenih mreža. To se gradi mimo svijeta navučenog preko tvojih očiju. Kada sve slabosti isplivaju, kada realnost te sveže na stolici odabira. Gdje svako pitanje cijedi slabosti tvoje, i gdje bijeg i prepuštanje zagrljaju straha je jedino utočište koje vidiš. U tim momentima kada i tišina je preglasna, kada krene hladnoća kosti da steže, kada nema prijatelja, familije, topline komfora, kada zavist o istom guši sve više , tada prijatelju moj ili postavljaš temelje karaktera ili bježis onamo gdje laž je najslađa (barem je toplo).

Kad ostaneš sam, jednostavno krene naslućivanje plitkosti svog življenja i neke čudne praznine kojoj se ne vidi domet. Tu sam prvi put i postavio sebi pitanje : "Jel to to ? Jel to zapravo život? Život tuđih percepcija, život tuđih snova na koji su se oni podigli, na koje su oni pali?

Zbog svog izbora i to malo "prijatelja", "braće", ... sam jednostavno izgubio, ono što si mislio da je realnost tog momenta shvatiš da je iluzija, shvatiš da sve to što si izgubio, ti nikad nisi ni imao... Imao si laž, onamo gdje je istina bila najpotrebnija....

Znam šta me čeka na drugoj strani, znam da mogu sve da riješim preko noći, znam da ne mora da se muči, ali opet znam šta sve to i znači...

Ipak ovdje sam liječio rane, ovdje se oblikovao izgubljen život, ovdje se vjerovalo idejama a ne okolnostima, ovdje se opiralo iskušenju, ovdje se mjerio karakter, ovdje su i sreća i muka pod istu ruku išle, ovdje se preispitala svaka istina, ovdje sam istinu i našao, došlo je vrijeme da se ovo sačuva kao što se i ovdje čuva sjećanje na sve to.

Ideja zadužbine, gdje nema prostora za laž, mjesta za prevaru, zadnju namjeru. Mjesto gdje se čovjek sa čovjekom nađe, gdje se uspomene s uspomenama spoje, gdje iskustva nečija nekom pomognu . Ispunjena kulturnim sadržajima sa porukom koja će u ovim vremenima biti vrijedna slušanja. Bez obzira što se prostor dijeli na četri dijela, bez obzira što ideja malo koga interesuje, bez obzira što su male šanse, Lave i sam znaš da smo pokušali, i da ćemo i dalje pokušavati, jer ovo je nešto mnogo više od mjesta, prostora, ljudi ovakvih i onakvih, odavde će ići i poruka i za one koji će biti tu i kada nas ne bude...

cucina zauga zadužbina tekst

Mihailo Pavićević ›››

Zadužbina

11 godina istrajavanja sa onim što smo imali, da bi nakon 4 hiljade dana svakodnevne vjere bio prizvan dan kada smo dobili ono u šta smo vjerovali. Ako nema žrtve za ono u šta vjeruješ, onda to u šta vjeruješ postaje žrtva. Ima stvari koje trebaju, a koje nikad se ne dese. Zato i nije bilo vrijeme za istu grešku. Posle 11 godina prostor je vraćen i posle 11 godina ovaj prostor konačno mogu nazvati Zadužbinom. Posvećena je onom ko ju je i napravio, i onima koji je čuvaju, koji su u njoj odrasli, istrpjeli i dočekali.

Prije nego krenemo dalje htio bih vas upoznati da na ovom istom mjestu nazvana po simbolu mudrosti i mira „Lovor“ dva puta otvarana je prodavnica, a i da je i dva puta zatvorena zbog jednog te istog razloga

- Kojeg, pitali bi ste?

- Humanost. Da, humanost. Uhvaćeni u zamci života morali smo napraviti izbor. Lijep život imali smo prilike kupiti, dobar život koji treba zaslužiti mi smo odabrali. Zadužbina (tada prodavnica) bila je otvorena za sve, a gladna osoba nije smjela biti vraćena kući praznih ruku. Bilo je i za nju i za njene najbliže. Ovo mjesto bilo je njihov odgovor na pitanje koje su sebi redovno postavljali: „Kako preživjeti danas?“ Izostanak doručka, ručka ili večere mnogi znaju da u teškim vremenima jedino ovdje bilo je nadoknadivo i to punih 40 godina. Kada se vrata prodavnice zatvoriše, otvoriše se nova... od kuće. Ja to zovem humanost za koju moj đed Mihailo Cuca Pavićević ništa zauzvrat tražio nije osim osećaja koji ostaje pomogavši nekome. To je osjećaj koji oslobađa. Osjećaj koji svima nama treba...

Mogao sam kao mnogi da pređem preko toga, Mogao sam kao i mnogi da vjerujem a mogao sam kao i mnogi da sumnjam, da budem zahvalan, da zaboravim..., jedino što nisam mogao je da budem kao mnogi.

Napustio sam školu i zajedno sa ocem došao u tada napuštenu prodavnicu blizu đeda koji je bio nepokretan da pomagajući njemu na pravi način izrazim svoju zahvalnost. U jednom od naših zadnjih razgovora rekao sam mu da će ovo biti njegova zadužbina, da neće biti izdavanja, prodaje nego zadužbina sa njegovim imenom otvorena za sve ljude dobre volje kao i u nekim davno zaboravljenim vremenima. Nije ništa odgovorio, valjda i sam svjestan težine zadatka kao i svih okolnosti koje nimalo naklonjene nijesu. Ali kako sada izdržati sve te godine od kojih je pola bez struje i vode, sa krovom koji u to vrijeme polako počinje da propada, a znajući da sam na korak od poziva koji mijenja sve pa i mene. Jel sve to radi riječi koja i nije morala biti ozbiljno shvaćena, jel možda radi inata koji opet previše uzima, ili je to možda radi vjere. Vjere da se napravi nešto od ništa, ali opet suprotno od onoga kako je nastalo ništa i da se ne dozvoli da zaboravnost i bagatelisanje izbrišu tragove onih koji su išli ovim putem prije, kako bi ostavili trag onima koji dolaze poslije.

11 godina od tada prošlo je, a mi smo i dalje na istom mjestu, izdignuti više težine, iskušenja i sumnji naših i tuđih, da bi po treći put dali šansu priči da uspije. Ista suština sa malo boljom formom, zadužbina vraća svoju ulogu humanitarnog doma za sve one kojima treba, a kako svijet ide i za sve one kojima će pomoć trebati. Sa istog mjesta kao i nekada. Otvorena za sve one koji ne traže ugođaj u najnižem već spremni da podstaknu ono najdublje. Glavni posao tokom svih ovih godina ja i otac smo istrpjeli i iznijeli, vrijeme je za fine radove u koje uključujem sve vas dobre volje. Mjesto koje je nekad pomagalo, je mjesto kojem sada treba pomoć u namjeri da opet dođe u funkciju odakle bi pomoć stizala onima kojima je najpotrebnije.

Svaka pomoć u renoviranju zadužbine ujedno je i korak bliže otvaranju vrata volonterima i onim koji to žele postati u zajedničkom poduhvatu ispisivanja jedne od rijetkih priča koja nema kraj. Jer ipak ovakve stvari ne odlaze dokle nas ne nauče ono što treba da znamo. Nek se prave stvari dese, samo polako.

cucina zauga zadužbina tekst