Pođem kod prijatelja jednog kišnog popodneva. Žive u jednoj
od novosagrađenih zgrada na Starom Aerodromu. Ispred ulaza
me snimaju dvije kamere. Uđem u ulaz kad tamo - još dvije.
Ulazim u lift i nađem se oči u oko sa kamerom. Kamera u
liftu?! Počinjem da se znojim. Ne volim kamere. Navikao sam
na Velikog brata svuda, ali u liftu? A šta ako prijatelji
otvore vrata i budu imali kameru u rukama? Logično
razmišljam. Onda ću im reći da sam samo donio poklon i da
nemam vremena da se zadržim. Preporučiću im da ostatak
večeri provedu praveći selfije. S vrata sam počeo da se
zahvaljujem što me ne snimaju. Ne drže u rukama ni pametne
telefone. Njihove ruke su sa pet prstiju bez da su
izobličene samo u kažiprstu koji tipka po touch screen-u.
Smeta li vam kamera u liftu? Meni je bilo neprijatno. Volim
da sam sam u liftu. Namjestim kosu, to je i finalna kontrola
da li imam ostataka hrane u dijelu zubala koji je otkriven
osmijehom. Ništa to nijesam smio da uradim pred kamerom.
Razgovarali smo o ugroženosti privatnosti. Kažu da se snimak
kamere iz lifta može dati samo uz dozvolu kućnog savjeta. Od
kamera se boje vandali i nasilnici - rekoše. Tako je
sigurnije. Sigurnije?! Vandala i nasilnika ima koliko ih
ima, ali smo prilagodili sistem njima.
Vraćam se kući i razmišljam da li mi je dobro. Da li
pravilno razmišljam? Prelazim lagano preko mjesta na kom je
nekada bio „ležeći policajac“. Sada su tu umjesto njega
„podgorički mitiseri“. Eto, inovativni smo (momentalno) da
napravimo deseterac, bez da ima elemenata osmerca, a da ne
pominjem „rugala se ruga“. Bilo kako da se zove ta prepreka,
ona je tu zbog (kako sami sebe vole da nazovu) „žestokih
momaka“ slabih na gas i željnih brzine. Nema ih puno, ali
smo prilagodili saobraćaj njima.
Jedno opušteno i prijatno veče u mom domu pretvorilo se u
nešto suprotno. Gošći je bilo loše. Odveo sam je u Hitnu,
potom u Urgentni. Sve se završilo dobro. Ali u procesu od
dolaska u Urgentni do svih analiza koje su urađene, kao
pratilac, bio sam više nego šokiran mjestom na koje sam
došao. To mi je bio prvi dolazak u Urgentni. Na ulazu sam
primijetio aparat sa čokoladicama, kafom i sokovima. I par
reklama domaćeg hiper-ultra-giga marketa. Realno? Nije!
Osoblje radi svoj posao. Ljekar izlazi i objašnjava da će
pretrage trajati do 45 minuta. Gužva je. Tu je i čovjek sa
lisicama na rukama. Ćuti. Pored njega policajac priča sa
jednim od pratilaca zdravstveno ugrožene osobe. Valjda da se
prebije sjekiracija, povede se razgovor o sistemu
vrijednosti. I kaže policajac koji je u pratnji čovjeka sa
lisicama svom sagovorniku: „Zamisli kad ne možeš više ni
rođenu ženu da udariš?“ Fatamorgana! Koliko god da ih je,
ali nam oni sprovode zakone.
Ljudi se slobodno šetaju kroz Urgentni. Kapiram da mogu da
dođem i kao slobodan građanin i da se ispraznim nad
ljekarima ako mi je baš neka frka, pa mi treba oduška. Nakon
te večeri odlučio sam da budem zdrav cijelog života. I da
umrem zdrav. Jednostavno ne želim da mi se u takvom haosu
pružaju usluge reanimacije. Svaka čast osoblju, ali
organizacija i disciplina su na nultom nivou. Da pomenem
izjavu predstavnice sindikata ljekara, koja reče u jednoj TV
emisiji da se medicinsko osoblje odreklo jubilarnih nagrada
da bi platilo fizičko obezbjeđenje. Kud plovi ovaj brod?
Emisiju je udostojio i ministar Radunović, koji napravi
paralelu kako je Britanija riješila problem huligana na
stadionima. Nema zaštitnih ograda! Nema policajaca! Pređeš
crtu - tri godine zatvora. Aferim, Radunoviću! Opozicija li
si?
Došli smo do posljednje linije odbrane. Do linije koja se
graniči sa haosom. Zakona se niko ne boji, pa zato i kidišu
na sve strane - prodavnice, banke, ulice, bolnice… Sistem je
nemoćan da da adekvatan odgovor. U stvari ima jedan vrlo
precizan odgovor - fizičko obezbjeđenje (u narodu poznato
kao security) kao radno mjesto. Svaka prodavnica, banka,
apoteka, bolnica, državna institucija…. Da saberem… eto!
40.000 radnh mjesta na fizičko obezbjeđenje. Izgleda de će
premijer ispuniti obećanje. Je li rekao na koja radna mjesta
misli? To što ste mislili na neka druga radna mjesta, koja
ste projektovali vašim željama, vaš je problem.
Ovaj sistem je definisao posljednju liniju odbrane na koju
moramo da damo odgovor, ukoliko ne želimo da nas biju po
ulicama, pa da moramo da angažujemo fizičko obezbjeđenje kao
člana porodice.
A živjeli smo u drugačijem sistemu prije 1989. Tada nije
bilo fizičkih obezbjeđenja. Ni tehničkih! Sve je
funkcionisalo. Plate redovne. Učitelj i ljekar poštovani od
strane naroda i od strane sistema koji im je obezbjeđivao
uslove života. Dakle, problem je u sistemu!
izvor:
vijesti.me ›››
.jpg)
_002.jpg)
